A Woman’s Love

Standardno

So vast the tide of Love within me surging,
  It overflows like some stupendous sea,
  The confines of the Present and To-be;
And ‘gainst the Past’s high wall I feel it urging,
As it would cry “Thou too shalt yield to me!”

All other loves my supreme love embodies;
  I would be she on whose soft bosom nursed
  Thy clinging infant lips to quench their thirst;
She who trod close to hidden worlds where God is,
That she might have, and hold, and see thee first.

I would be she who stirred the vague fond fancies,
  Of thy still childish heart; who through bright days
  Went sporting with thee in the old-time plays,
And caught the sunlight of thy boyish glances
In half-forgotten and long-buried Mays.

Forth to the end, and back to the beginning,
  My love would send its inundating tide,
  Wherein all landmarks of thy past should hide.
If thy life’s lesson must be learned through sinning,
  My grieving virtue would become thy guide.

For I would share the burden of thy errors,
  So when the sun of our brief life had set,
  If thou didst walk in darkness and regret,
E’en in that shadowy world of nameless terrors,
My soul and thine should be companions yet.

And I would cross with thee those troubled oceans
  Of dark remorse whose waters are despair:
  All things my jealous reckless love would dare,
So that thou mightst not recollect emotions
In which it did not have a part and share.

There is no limit to my love’s full measure,
  Its spirit gold is shaped by earth’s alloy;
  I would be friend and mother, mate and toy,
I’d have thee look to me for every pleasure,
And in me find all memories of joy.

Yet though I love thee in such selfish fashion,
  I would wait on thee, sitting at thy feet,
  And serving thee, if thou didst deem it meet.
And couldst thou give me one fond hour of passion,
I’d take that hour and call my life complete.

 

Ella Wheeler Wilcox

Worn Out

Standardno

Thy strong arms are around me, love
My head is on thy breast;
Low words of comfort come from thee
Yet my soul has no rest.

For I am but a startled thing
Nor can I ever be
Aught save a bird whose broken wing
Must fly away from thee.

I cannot give to thee the love
I gave so long ago,
The love that turned and struck me down
Amid the blinding snow.

I can but give a failing heart
And weary eyes of pain,
A faded mouth that cannot smile
And may not laugh again.

Yet keep thine arms around me, love,
Until I fall to sleep;
Then leave me, saying no goodbye
Lest I might wake, and weep.

 

Elizabeth Eleanor Siddal

Ženski Lazar

Standardno
Opet sam to izvela
Jednom u svakih deset ljeta
To mi uspijeva -

 

Neka vrsta pokretnog čuda, moja put
sjajna kao nacistički abažur,
moje desno stopalo

 

Pritiskač za hartiju
Moje lice bezlično, fino
Jevrejsko rublje.

 

Salvet u kut,
O, moj neprijatelju.
Jesam li užasna?

 

Nos, očne duplje, svi zubi?
Neprijatni zadah
Nestaće za dan.

 

Ubrzo, ubrzo će meso
Što grobna ga raka pojede
Kod kuće na meni da bude

 

A ja nasmijana žena.
Meni je tek trideseta.
I kao mačka mogu devet puta da mrem.

 

Ovo je Treći Put.
Koliko đubreta
Za uništenje svake decenije.

 

Koliki milion niti.
Gomila što krcka kikiriki
Gura se da vidi

 

Kako mi odvijaju ruku, nogu-
Veliko svlačenje.
Gospodo, dame,

 

To su moje ruke
Moja koljena
Moguće da sam kost i koža

 

Pa ipak ista sam, identična žena
Prvi put se desilo kad mi je bilo deset godina.
Nesrećan slučaj

 

Drugi put sam mislila
Da istrajem i da se više ne vraćam tu.
Njihala sam se sklopljena

 

Kao morska školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I crve s mene skidaju kao biserje ljepljivo.

 

Umiranje je
Vještina kao i sve ostalo,
Ja to izvodim maestralno.

Izvodim tako da izgleda pakleno.
Izvodim tako da izgleda stvarno.
Moglo bi se reći rođena sam za to.

 

Lako je to izvesti u grobnici.
Lako je to izvesti i ostati gdje si.
Ovo je teatralni

 

Povratak usred bijela dana
Istom mjestu, istom liku, istom zvjerskom
Poviku iznenađenja:

 

“Čudo!”
Koji me obara.
Plaća se

 

Razgledanje mojih ožiljaka, plaća se
Slušanje mog srca -
Stvarno kuca.

 

I plaća se, mnogo se plaća
Za riječ ili dodir
Il kaplju krvi

 

Pramen moje kose ili mog odijela.
Zato, zato Herr Doktor,
Zato Herr Neprijatelj -

 

Ja sam vaše djelo,
Ja sam vaše blago,
Čedo od suva zlata

 

Što se u vrisak istapa.
Vrtim se i gorim.
Ne mislite da vašu veliku brigu sporim.

 

Pepeo, pepeo-
Džarate i miješate.
Meso, kost, ničeg tu nema -

 

Parče sapuna,
Burma s vjenčanja,
Plomba zlatna.

 

Herr Bog, Herr Lucifer
Oprez
Oprez.

 

Iz pepela
Ustajem s kosama crvenim
I muškarce kao zrak tamanim.
 
Sylvia Plath

O prozorsko okno

Standardno

Vječito zahtijevaš
novog mene.
sjediš sada na kauču,
gunđaš,
tvoj glas škripi
o prozorsko okno,
šta god
da smo učinili jedno
drugom (a ni ja ni ti
nismo bili pošteni)
mislim da je ton tvog glasa
ono što je najnepoštenije.
sve naše izdaje
tvoje i moje
ne zaslužuju taj
ton, ni to mračno paćeničko lice
tako ubijeđeno da sljedeći muškarac
neće postupati prema tebi
kao što sam ja postupao,
ili da ti nećeš postupati prema njemu
kao što si postupala prema meni.
Tvoj glas škripi o
prozorsko okno
i ništa se u životu nikad ne mijenja
i ja hoću to da ti kažem
sada.

 

Charles Bukowski

Pjesma o meni

Standardno

Vrijeme je da se izjasnim.

Ispod mene propisno obavljen put,
a još se penjem i penjem.
Poslije svakog uspona sagibaju se utvare
iza mene,
Duboko dolje vidim golemo prvo Ništa, znam
da bijah čak tamo,
Čekah neviđen i uvijek, u snu kroz letargičnu
maglu,
I nije mi se žurilo i nije me ozlijedio
smrdljivi ugljenik.

Dugo sam bio ututkan – dugo i dugo.

Ogromne su bile pripreme za mene.
Ciklusi su prevozili kolijevku moju,
Zvijezde se držale krugova svojih da meni
prostora ostave,
Moći svoje odašiljale da brigu vode o onome
što će mene da prihvati.

Prije nego što se iz matere svoje rodih
generacije me vodile,
Moj embrion nikada ne bješe obamro, ništa
nije moglo da zastre ga.
Zbog njega se zvjezdana maglina uz orbitu
priljubila,
Dugi spori slojevi nagomilaše se da podloga
mu budu,
Golemo bilje hranu mu je dalo,
Čudovišni gmizavci prenosili je u
čeljustima i slagali pažljivo.
Sve su snage bile stalno uposlene da bi
mene dovršile, ushitile me,
Sada stojim na tom mjestu sa krepkom
svojom dušom.

Noću podižem kapak na krovu i vidim
zvjezdane sisteme škropljene po
daljinama,
A sve što vidim, pomnoženo najvećom cifrom
samo ivicu daljih sistema optočava.

Moje sunce ima svoje sunce i poslušno se
vrti oko njega,
Sa drugovima se svojim priključuje grupi
što kruži višim redom,
Pa onda slijede još veće cjeline pred kojima
su i najveća sunca mrvice samo.

Zastanka nema i zastanka nikad ne može biti;

Moj sastanak je zakazan, on je izvjestan,
Gospod će biti tamo i sačekati me, dok ne
dođem na savršeni način.

 

Walt Whitman