Elegija o nemogućoj uspomeni- Horhe Luis Borhes

Standardno

Šta ne bih dao za sećanje
na prašnjav puteljak sa niskim ogradama
i visokog konjanika što zoru ispunjava
(pohaban dugački pončo)
jednog dana među danima ravnice,
jednog dana bez datuma.
Šta ne bih dao za sećanje
na majku koja posmatra jutro
na estansiji Svete Irene
a ne zna da će se zvati Borhes.
Šta ne bih dao za sećanje
da sam se borio kod Sepede
i video Estanislaa Del Kampa
kako pozdravlja prvi kuršum
s radošću hrabra čoveka.
Šta ne bih dao za sećanje
na kapiju skrivenog letnjikovca
koju je moj otac svake večeri zatvarao
pre no što bi se izgubio u snu
i koju je zatvorio poslednji put
četrnaestog februara 38.
Šta ne bih dao za sećanje
na Hengistove čunove
koji kreću sa peščanih obala Danske
da osvoje ostrvo
koje još Engleska ne beše.
Šta ne bih dao za sećanje
(imao sam ga i izgubio)
na jedno zlatasto Tarnerovo platno
široko kao muzika.
Šta ne bih dao za sećanje
da sam čuo Sokrata
kad je pred veče kukute
s vedrinom ispitivao problem
besmrtnosti,
naizmenično navodeći mitove i razloge
dok se plava smrt penjala
iz već studenih nogu.
Šta ne bih dao za sećanje
da si mi rekla da me voliš
i da nisam spavao do zore,
bestidan i srećan.

A Visit From Wisdom- Khalil Gibran

Standardno

In the stillness of night Wisdom came and stood
By my bed. She gazed upon me like a tender mother
And wiped away my tears, and said : “I have heard
The cry of your spirit and I am come to comfort it.
Open your heart to me and I shall fill it with light.
Ask of me and I shall show you the way of truth.”

And I said : “Who am I, Wisdom, and how came
I to this frightening place? What manner of things
Are these mighty hopes and these many books and
Strange patterns ? What are these thoughts that pass
As doves in flight? And these words composed by
Desire and sung by delight, what are they? What are
These conclusions, grievous and joyous, that embrace
My spirit and envelop my heart? And those
Eyes which look at me seeing into my depths and
Fleeing from my sorrows ? And those voices mourning
My days and chanting my littleness, what are they ?

“What is this youth that plays with my desires
And mocks at my longings, forgetful of yesterday’s
Deeds, rejoicing in paltry things of the moment,
Scornful of the morrow’s coming?

“What is this world that leads me whither I know
Not, standing with me in despising? And this earth
That opens wide its mouth to swallow bodies and
Lets evil things to dwell on its breast? What is this
Creature that is satisfied with the love of fortune,
Whilst beyond its union is the pit? Who seeks Life’s
Kiss whilst Death does smite him, and brings the
Pleasure of a minute with a year of repentance, and
Gives himself to slumber the while dreams call him?
What is he who flows with the rivers of folly to the
Sea of darkness? O Wisdom, what manner of things
Are these?”

And she answered, saying :
“You would see, human creature, this world
Through the eyes of a god. And you would seek to
Know the secrets of the hereafter with the thinking
Of men. Yet in truth is this the height of folly.
“Go you to the wild places and you shall find
There the bee above the flowers and behold the eagle
Swooping down on his prey. Go you into your neighbor’s
House and see then the child blinking at the
Firelight and his mother busied at her household
Tasks. Be you like the bee and spend not the days of
Spring looking on the eagle’s doing. Be as the child
And rejoice in the firelight and heed not your Mother’s affairs. All that you see with your eyes was

And is for your sake.

“The many books and the strange patterns and
Beautiful thoughts are the shades of those spirits
That came ere you were come. The words that you
Do weave are a bond between you and your brothers.
The conclusions, grievous and joyous, are the
Seeds that the past did scatter in the field of the
Spirit to be reaped by the future. That youth who
Plays with your desires is he who will open the door
Of your heart to let enter the light. This earth with
The ever open mouth is the savior of your spirit from
The body’s slavery. This world which walks with
You is your heart; and your heart is all that you
Think that world. This creature whom you see as
Ignorant and small is the same who has come from
God’s side to learn pity through sadness, and knowledge
By way of darkness.”

Then Wisdom put her hand on my burning brow
And said:
“Go then forward and do not tarry, for before walks Perfection. Go, and have not fear of thorns
On the path, for they deem naught lawful save Corrupted blood.”

Two English Poems- Jorge Luis Borges

Standardno

The useless dawn finds me in a deserted street-
corner; I have outlived the night.
Nights are proud waves; darkblue topheavy waves
laden with all the hues of deep spoil, laden with
things unlikely and desirable.
Nights have a habit of mysterious gifts and refusals,
of things half given away, half withheld,
of joys with a dark hemisphere. Nights act
that way, I tell you.
The surge, that night, left me the customary shreds
and odd ends: some hated friends to chat
with, music for dreams, and the smoking of
bitter ashes.  The things my hungry heart
has no use for.
The big wave brought you.
Words, any words, your laughter; and you so lazily
and incessantly beautiful.  We talked and you
have forgotten the words.
The shattering dawn finds me in a deserted street
of my city.
Your profile turned away, the sounds that go to
make your name, the lilt of your laughter:
these are the illustrious toys you have left me.
I turn them over in the dawn, I lose them, I find
them; I tell them to the few stray dogs and
to the few stray stars of the dawn.
Your dark rich life …
I must get at you, somehow; I put away those
illustrious toys you have left me, I want your
hidden look, your real smile — that lonely,
mocking smile your cool mirror knows.

II

What can I hold you with?
I offer you lean streets, desperate sunsets, the
moon of the jagged suburbs.
I offer you the bitterness of a man who has looked
long and long at the lonely moon.
I offer you my ancestors, my dead men, the ghosts
that living men have honoured in bronze:
my father’s father killed in the frontier of
Buenos Aires, two bullets through his lungs,
bearded and dead, wrapped by his soldiers in
the hide of a cow; my mother’s grandfather
–just twentyfour– heading a charge of
three hundred men in Peru, now ghosts on
vanished horses.
I offer you whatever insight my books may hold,
whatever manliness or humour my life.
I offer you the loyalty of a man who has never
been loyal.
I offer you that kernel of myself that I have saved,
somehow –the central heart that deals not
in words, traffics not with dreams, and is
untouched by time, by joy, by adversities.
I offer you the memory of a yellow rose seen at
sunset, years before you were born.
I offer you explanations of yourself, theories about
yourself, authentic and surprising news of
yourself.
I can give you my loneliness, my darkness, the
hunger of my heart; I am trying to bribe you
with uncertainty, with danger, with defeat.

Citat

Originally posted on SLAVKO PEROVIĆ POEZIJA:

O NJIMA

Ne
Oni ne spavaju
Sa tobom

Oni te nabijaju

Ti si njihovo vlasništvo
Sprava za svršavanje
Od toga su napravili
Čitavu nauku
Da im Zlo
Lako prođe

I prošlo je

Mnoge od vas
Misle
I žive
Kao oni

Ne zna se više
Ko koga nabija
Ali se prave
Registri
Ovoga sam ovoga onoga
Nabila
Ah koliki mu je
Onu sam ovu onu
Nabio
Ah kakva joj je

I tako
Vrijeme
Leti
Sisajući
Lažne
Živote

Kad te ožene
Postaješ njihov rob
To ze zove
Poštena žena
Ali ti si tek programirana mašina
Za proizvodnju đece
To se zove
Prava
Majka

Sve vidiš
Ali ćutiš
Ti smatraš pametnim
Ne buniti se

A oni nabijaju
Dan noć dan noć
Veseli
Razdragani
Poletni

Ne
Iza radosti njine
Ljubav ne stoji
Nego
Račun
Krvav
Kojem se dive
U sebi ga nose
Sa njim se
Trijezni
Pijani
Drogirani
Hvale
I taj ih kompas crni

View original još 47 riječi

Što je dispozitiv?- Giorgio Agamben

Standardno

1.

U filozofiji su terminološka pitanja značajna. Kao što je rekao jednom jedan filozof, prema kojemu gajim najveće poštovanje, terminologija je poetski moment mišljenja. No to ne znači da bi filozofi morali svaki put nužno definirati svoje tehničke termine. Platon nije nikada definirao najvažniji od svojih termina – ideje. Drugi su naprotiv, kao Spinoza i Leibniz, radije definirali svoju terminologiju more geometrico.

Hipoteza koju vam nastojim predložiti u ovom spisu jest da je riječ ”dispozitiv” odlučni tehnički termin u misaonoj strategiji Michela Foucaulta. Upotrebljava ga često, nadasve od druge polovice sedamdesetih godina, kada se počeo baviti onim što je imenovao guvernementalizam, odnosno upravljanje ljudima. Iako ga nikada nije precizno definirao, definiciji se ipak na neki način približio u intervjuu iz 1977. godine:

”Tim imenom pokušavam naznačiti, prvo, odlučni heterogeni skup koji sadrži diskurse, institucije, arhitekturna rješenja, poretke, zakone, upravne mjere, znanstvene izjave, filozofske, moralne, humanističke tvrdnje, ukratko: kako rečeno tako i nerečeno; to su elementi dispozitiva. Sam dispozitiv je mreža koju možemo uspostaviti među tim elementima… Treće, razumijem pod dispozitivom nekakvu, recimo, formaciju, čija je glavna funkcija u određenom povijesnom trenutku da odgovara nekoj nužnoj potrebi. Dispozitiv ima dakle dominantnu stratešku funkciju… Rekao sam da je dispozitiv u svojoj biti strateški, što pretpostavlja da je riječ o nekakvom manipuliranju odnosima sila, o nekom racionalnom i usklađenom interveniranju u te odnose sila s namjerom da ih u određenoj mjeri razvijemo, blokiramo, možda utvrdimo, upotrijebimo itd. Dispozitiv se dakle uvijek upisuje u igru sila, isto tako svagda se drži jednoga ili više rubova znanja što nastaju iz dispozitiva, ujedno ga uvjetujući. To je dispozitiv: strategije odnosa sila koji podupiru te tipove znanja i tim su tipovima poduprte.”

Sažmimo ukratko te tri točke:

1. Dispozitiv je heterogeni skup koji virtualno uključuje sve jezično i nejezično, dakle diskurse, institucije, zgrade, zakone, policijske mjere, filozofske propozicije itd. Dispozitiv kao takav jest mreža koja se uspostavlja među tim elementima.

2. Dispozitiv ima svagda određenu konkretnu stratešku funkciju i upisuje se svagda u odnose moći.

3. Dispozitiv kao takav proizlazi iz ukrštanja odnosa moći i odnosa znanja.


2.

Sada bih želio ocrtati kratko i pregledno genealogiju termina dispozitiv, najprije unutar Foucaultova opusa, a zatim u najširem povijesnom kontekstu.

Krajem šezdesetih godina, približno u vrijeme pisanja Arheologije znanja, Foucault za definiciju predmeta svojih istraživanja ne upotrebljava termin dispozitiv, nego se služi terminom positivité, pozitivitet, koji je etimološki blizu terminu dispozitiv, ali ga ni ovaj put ne definira.

Često sam se pitao gdje je Foucault našao taj termin, sve do trenutka u kojem, ne tako davno, nisam ponovo pročitao spis Jeana Hyppolita Uvod u Hegelovu filozofiju povijesti. Poznajete vjerojatno snažan odnos između Foucaulta i Hyppolita, kojega je Foucault katkada jasno spominjao kao ”svog učitelja” (Hyppolite je doista bio njegov učitelj tokom khagne na liceju Henri IV i kasnije na École normale supérieure).

Treće poglavlje Hyppolitova spisa nosi naslov Um i povijest. Ideje pozitiviteta i sudbina. Hyppolitova analiza u tom poglavlju usredotočuje se na dva Hegelova djela iz tzv. bernskog i frankfurtskog razdoblja (1795-96), koja nose naslov ”Duh kršćanstva i njegova sudbina” i ”Pozitivitet kršćanske religije”. Tu susrećemo termin koji nas zanima. Prema Hyppolitu, ”sudbina” i ”pozitivnost” dva su ključna koncepta Hegelove misli. Termin ”pozitivitet” ima kod Hegela svoje mjesto upravo u opoziciji ”prirodne religije” i ”pozitivne religije”. I dok se prirodna religija tiče neposrednog i općeg odnosa ljudskog uma s božjim, pozitivna odnosno povijesna religija obuhvaća skup vjerovanja, pravila i rituala što su ih pojedincima u određenom društvu i određenom povijesnom trenutku nametnuli izvana. U odlomku što ga citira Hyppolite, Hegel kaže: ”Pozitivna religija… implicira osjećaje koji su silom utisnuti u duše i radnje koje se izvode samo po zapovijesti i samo iz poslušnosti, bez vlastita interesa”.

Hyppolite pokazuje kako suprotnost između prirode i pozitiviteta u tom smislu odgovara dijalektici slobode i prisile, kao i dijalektici uma i povijesti. U odlomku koji je zacijelo izazvao Foucaultovu radoznalost i koji više nego samo nagoviješta pojam dispozitiva, Hyppolite zapisuje: ”Vidimo dakle preplitanje pitanja koja nastupaju uz taj koncept pozitivnosti i Hegelova … nastojanja da bi dijalektički povezao – dijalektika koja još nije svjesna same sebe – čisti um (teorijski i nadasve praktički) s pozitivitetom, odnosno s povijesnim elementom. U određenom smislu sam Hegel pozitivitet poima kao prepreku ljudske slobode, zato je kao takav osude vrijedan. Istraživanje pozitivnih elemenata određene religije i, mogli bismo dodati, određenog društvenog stanja, značiti otkriti ono što se u njima čovjeku nalaže preko prisile, što prlja čistoću uma; ali u nekom drugom smislu, koji dominira s daljnjim razvojem hegelovske misli, pozitivitet treba pomiriti s umom, koji tako gubi svoju apstraktnu prirodu i postaje adekvatan konkretnom bogatstvu života. Iz toga je razgovijetno zašto se koncept pozitiviteta nalazi u središtu hegelovskih perspektiva”.

Ako je ”pozitivitet”, prema Hyppolitu, ime kojim mladi Hegel označuje povijesni element sa svom težinom pravila, rituala i institucija što ih individuumu nameće vanjska vlast, koja je tako reći interiorizirana u sistem vjerovanja i osjećaja, Foucault se, posuđujući termin (koji će kasnije dobiti ime ”dispozitiv”), dotiče presudnog i njemu svojstvenog problema, to jest odnosa između individua kao živih bića i povijesnog elementa, pod kojim se misli na skup institucija, procesa subjektivacije i pravila u kojima se konkretiziraju odnosi moći. No Foucaultov konačni cilj nije, kao kod Hegela, pomirenje tih dvaju elementa, niti naglašavanje konfliktnosti među njima. Više mu je stalo do istraživanja konkretnih načina u kojima pozitivitet (ili dispozitivi) djeluju u odnosima, mehanizmima i ”igrama” moći.


3.

Sada bi razlog zbog kojeg sam postavio hipotezu da je termin ”dispozitiv” bitan tehnički termin u Foucaultovoj misli trebao biti jasan. Nije riječ o partikularnom terminu koji bi se odnosio samo na jednu od ovih ili onih tehnologija moći, nego o općem terminu istog opsega kao što ga ima, prema Hyppolitu, ”pozitivitet” kod mladog Hegela. Unutar Foucaultove strategije sjeda na mjesto onih termina što ih kritički definira kao ”univerzalije”. Poznato je da  se Foucault uvijek odupirao bavljenju općim kategorijama i umnim entitetima kao što su Država, Suverenost, Zakon, Moć, koje je imenovao upravo ”univerzalije”. A to još ne znači da unutar njegove misli nema operativnih koncepata općeg karaktera. Upravo su dispozitivi ono što unutar Foucaultove strategije zauzima mjesto univerzalija. U tom smislu kod dispozitiva nije riječ jednostavno o ovoj ili onoj policijskoj mjeri, o ovoj ili onoj tehnologiji moći, kao ni o općenitosti dosegnutoj apstrakcijom. Kako kaže u intervjuu iz 1977., riječ je više o ”mreži koja se uspostavlja među tim elementima”.

Pokušamo li sada istražiti definiciju termina ”dispozitiv” koja se nalazi u francuskim općim rječnicima, vidjet ćemo da oni razlikuju tri njegova značenja:

1. Pravni smisao u strogom značenju riječi: ”Dispozitiv je dio suda koji obuhvaća odluku, odvojenu od motivacija za nju”, to jest dio presude (ili zakona) koji odlučuje ili određuje.

2. Tehnološko značenje: ”Način na koji su raspoređeni dijelovi stroja ili mehanizma; šire i sam mehanizam”.

3. Vojno značenje: ”Skup sredstava raspoređenih u skladu s određenim ciljem”.

Sva su tri značenja na ovaj ili onaj način prisutna u Foucaultovoj upotrebi.

No rječnici, posebno oni koji su lišeni povijesnog i etimološkog karaktera, operiraju dijeleći i odvajajući različita značenja nekog termina. Takva fragmentacija na neki način odgovara razvoju i povijesnoj artikulaciji jedinog izvornog značenja, što ga ne bismo smjeli izgubiti iz vida. Koje je u slučaju ”dispozitiva” to izvorno značenje? Jasno je da sam termin, kako u općoj tako i u Foucaultovoj upotrebi, upućuje na neki skup praksi i mehanizama (jezičnih, nejezičnih, pravnih, tehničkih i vojnih), čiji je cilj suprotstaviti se nečemu urgentnom, kako bismo dosegli više ili manje neposredan učinak. No pitanje je – unutar koje praktičke ili misaone strategije, u kojem povijesnom kontekstu termin dispozitiv ima svoje porijeklo?


4.

Posljednje tri godine mnogo sam se posvećivao istraživanju, čijem sam se kraju približio tek nedavno, koje bi se približno moglo odrediti kao teološka genealogija ekonomije. U prvim je stoljećima povijesti Crkve – recimo između 2. i 6. stoljeća – grčki termin oikonomia igrao unutar teologije odlučnu ulogu. Oikonomia u grčkom znači vođenje oikosa, domaćinstva, još općenitije, upravljanje, management. Kako kaže Aristotel (Politika, 1255 b 21), nije riječ o određenoj epistemičkoj paradigmi, nego o praksi odnosno praktičkoj djelatnosti koja se svagda iznova suočava s određenim problemom i partikularnom situacijom. Zašto su crkveni oci osjetili potrebu za uvođenjem tog termina u teologiju? Kako se počelo govoriti o ”božanskoj ekonomiji”?

Riječ je o iznimno osjetljivom i vitalnom, možda čak presudnom pitanju u povijesti kršćanske teologije: o pitanju Trojstva. Kad su se sredinom 2. stoljeća započele voditi rasprave o tri božanske figure, Ocu, Sinu i Duhu Svetome, tada se, kao što je bilo za očekivati, unutar Crkve pojavio snažan otpor razumnih osoba koje su, zgrožene, mislile da se tako riskira ponovno uvođenje politeizma i poganstva u kršćansku vjeru. Da bi uvjerili te tvrdoglave protivnike (koji su kasnije bili označeni kao ”monarhijani”, to jest zagovornici vladavine jednoga samog), teolozi su, kao na primjer Tertulijan, Hipolit, Irenej, pa i brojni drugi, upotrijebili termin oikonomia. Njihov je argument išao ovako: ”Bog je u svom bivstvovanju i svojoj supstanciji dakako jedan; ali u svojoj oikonomia, u načinu kako upravlja svojim domom, životom i svijetom što ga je stvorio, trostruk. Kao što može dobri otac povjeriti svojemu sinu određene poslove i zadatke, ne gubeći pritom vlastitu moć i jedinstvenost, tako i Bog povjerava Kristu ‘ekonomiju’, upravljanje i vladanje ljudskom poviješću”. Termin oikonomia se tako prvenstveno upotrebljavao za označavanje otjelovljenja Sina, kao i ekonomije iskupljenja i spasenja (zato pripadnici nekih gnostičkih sekta Krista imenuju ”čovjekom ekonomije”, ho anthropos tes oikonomias). Teolozi su se tako pomalo navikli razlikovati između ”diskursa” – ili logosa – teologije i ”logosa ekonomije”. Oikonomia je tako postala dispozitiv, preko kojega su u kršćansku vjeru uveli dogmu Trojstva i ideju vlasti božje providnosti. No, kao što se često događa, taj prijelom, što su ga na taj način teolozi pokušali izbjeći i zatrti u Bogu, na razini samog bivstvovanja ponovo se pojavljuje u obliku cezure koja u samom Bogu odvaja bivstvovanje i djelovanje, ontologiju i praksu. Djelovanje (ekonomsko, ali i političko) tako nema nikakva temelja u bivstvovanju: to je shizofrenija što ju je zapadna kultura naslijedila od teološke doktrine oikonomia.


5.

Mislim da se kroz to sumarno tumačenje svatko mogao uvjeriti o značajnoj i središnjoj ulozi pojma oikonomia unutar kršćanske teologije. Već se od Klementa Aleksandrijskog ona zasnivala s pojmom providnosti, pri čemu je značila spasonosno upravljanje svijetom i ljudskom poviješću. Kakav termin su za prijevod tog ključnog grčkog termina u svojim spisima izabrali latinski očevi? Dispositio.

Latinski termin dispositio, iz kojeg proizlazi naš termin ”dispozitiv”, u cjelini je preuzeo u  sebe svu kompleksnu semantičku sferu teološke oikonomia. ”Dispozitivi” o kojima govori Foucault na određen su način povezani s tim teološkim nasljedstvom. Na neki nas način mogu ponovo dovesti do prijeloma koji u Bogu odvaja i istodobno artikulira bivstvovanje i praksu, prirodu (ili bit) i djelovanje, preko kojega Bog upravlja i vlada svijetom stvorenih bića. Termin dispozitiv dakle označava ono u čemu i preko čega se ostvaruje čisto djelovanje upravljanja bez ikakvog temelja u bivstvovanju. Zato moraju dispozitivi uvijek implicirati neki proces subjektivacije, moraju, ukratko, producirati vlastiti subjekt.

U svjetlu te teološke genealogije Foucaultovi dispozitivi pridobivaju odlučnije značenje u kontekstu u kojem se ne ukrštaju samo s pojmom ”pozitiviteta” mladog Hegela, nego i s pojmom Gestell, postavlja, kasnog Heideggera, čija je etimologija u konačnoj fazi etimologija termina dis-positio, dis-ponere (njemačka riječ stellen odgovara latinskom izrazu ponere). Kada Heidegger u djelu Tehnika i okret piše da Ge-stell općenito znači ”pribor” (Gerät), a sam pod tim misli ”sabiruće onoga stavljanja koje na čovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko raskriva kao stanje na način ispostavljanja”, evidentna je blizina s terminom dispositio što su ga upotrebljavali teolozi i Foucaultovim dispozitivom. Svim je tim terminima zajedničko da ponovno upućuju na termin oikonomia, dakle na skup praksi, znanja, mjera, institucija, čija je zadaća upravljati, vladati, nadzirati i usmjeravati – u nekom korisnom smislu – ponašanja, geste i misli ljudi.


6.

Jedan od metodoloških principa koji je uvijek na djelu u mojem istraživanju jest u tekstovima i kontekstima na kojima radim prepoznati ono što Feuerbach naziva filozofski element, odnosno točka njihovog Entwicklungsfähigkeit (doslovno: sposobnost razvoja), locus i moment u kojem su oni podložni razvoju. No tokom interpretiranja i razvijanja teksta nekog autora nastupa trenutak kad ustanovimo da moramo, želimo li napredovati, prekoračiti osnovna pravila hermeneutike. To znači da smo s razvijanjem teksta dosegli točku neodlučivosti u kojoj postaje moguće razlikovati autora i interpreta. Premda je to za interpreta posebno sretan trenutak, sam zna da je to ujedno trenutak kad mora napustiti tekst koji analizira i nastaviti sam za sebe.

Zato predlažem da na ovoj točki napustimo kontekst filologije Foucaultova djela, unutar koje smo se kretali do sada, i dispozitive smjestimo u nov kontekst.

Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili supstancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva neprestano uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.

Ako još više uopćimo već prilično široku klasu Foucaultovih dispozitiva, tada će dispozitiv imenovati doslovno što bilo, što ima mogućnost uhvatiti, usmjeravati, odrediti, presresti, oblikovati, nadzirati i jamčiti geste, ponašanja, mnijenja i diskurse živih bića. U dispozitive tako ne možemo ubrojiti samo zatvore, ludnice, Panoptikon, škole, ispovjedaonice, tvornice, discipline, pravne mjere itd., čija je povezanost s vlašću na neki način bjelodana, nego i pero, pismo, literaturu, filozofiju, agrikulturu, cigaretu, plovidbu, računare, mobilne telefone i – zašto ne – sam jezik, koji je možda najstariji od dispozitiva u koji se prije tisuću godina uhvatio neki primat, koji vjerojatno nije bio svjestan svih posljedica svog čina.

Ako stvar rekapituliramo, možemo reći da imamo dvije velike skupine, živa bića (ili supstancije), na jednoj, i dispozitive, na drugoj strani. Između njih je, kao treća, skupina subjekata. Subjektom nazivam ono što je rezultat odnosa između živih bića i dispozitiva. Jasno je da se supstancije i subjekti, kao u staroj metafizici, naizgled prekrivaju, ali ne u cjelini. U tom smislu isti individuum, ista supstancija, može biti mjesto mnogih procesa subjektivacije, odnosno ujedno korisnik mobilnog telefona, posjetilac Interneta, pisac propovijedi, ljubitelj tanga, antiglobalizacijski aktivist itd. Današnji prekomjeran rast dispozitiva prati isto tako prekomjerna proliferacija procesa subjektivacije. To može proizvesti osjećaj da nam kategorija subjektiviteta u današnje vrijeme sve više izmiče i gubi konsistentnost. No ako smo precizni, nije riječ toliko o brisanju ili prekoračenju, nego prije o širenju privida maškarade, koji je uvijek pratio svaki lični identitet, širenje do krajnosti.


7.

Najvjerojatnije neću pogriješiti ako današnju krajnju fazu kapitalističkog razvoja definiram kao gigantsku akumulaciju i proliferaciju dispozitiva. Dakako dispozitivi postoje otkad se pojavio homo sapiens. No danas gotovo nema trenutka u životu individua koji ne bi bio oblikovan, kontaminiran ili nadziran nekim dispozitivom. Kako se dakle suprotstaviti sadašnjoj situaciji? Koju strategiju upotrijebiti u našem svakidašnjem susretu s dispozitivima ”oči u oči”? Odmah ću reći da mi nije nipošto do toga da ih uništimo ili, kako predlažu neki naivci, da ih počnemo upotrebljavati na pravi način.

Navest ću primjer. S obzirom na to da živim u Italiji, zemlji u kojoj je pojava mobilnog telefona potpuno preoblikovala geste i ponašanja individua, razvio sam ljutu mržnju prema tom dispozitivu, koji je odnose među ljudima učinio još apstraktnijima nego što su bili prije. Premda sam sebe često uhvatio pri razmišljanju o tome kako uništiti ili deaktivirati mobilne telefone i odstraniti ili barem kazniti i zatvoriti sve koji ih upotrebljavaju, mislim da to nije pravo rješenje problema.

Činjenica je da dispozitivi nisu neka greška u koju su ljudi zapali slučajem, nego imaju svoje korijene u istom procesu hominizacije koji je hominizirao životinje koje se ubrajaju u skupinu homo sapiens. Događaj koji je proizveo ljudsko biće, konstituira za živo biće stanoviti rascjep koji na određen način reproducira rascjep u samom Bogu kako ga je uvela oikonomia, rascjep na bivstvovanje i djelovanje. Taj rascjep odvaja živo biće od samoga sebe i od neposrednog odnosa sa svojim okolišem, što Uexküll i za njim Heidegger nazivaju perceptivno-dezinhibicijski krug. Kada živo biće prelomi ili prekine taj odnos, stvara dosadu (mogućnost prekida neposrednog odnosa s dezinhibitorima) i Otvorenost, to jest mogućnost spoznati bivstvujuće kao bivstvujuće, konstruirati svijet. A s tom mogućnošću je danas istodobno dana i mogućnost dispozitiva koji Otvorenost naseljavaju instrumentima, objektima, gadžetima, sitnicama i tehnologijama svih vrsta. Preko dispozitiva čovjek tako pokušava vrtjeti u prazno svoje životinjsko ponašanje, koje se od njega odvojilo, i uživati u Otvorenosti kao takvoj, u bivstvujućem kao bivstvujućem. U korijenu svakog dispozitiva je dakle prisutna ljudska, odviše ljudska želja za srećom, a zahvaćanje i subjektivacija te želje unutar odvojene sfere tvori specifičnu moć dispozitiva.


8.

To znači da strategija koju moramo usvojiti u našem susretu ”oči u oči” s dispozitivima nipošto nije jednostavna. Pri tome je riječ o tome da ono što je preko dispozitiva bilo uhvaćeno i odvojeno oslobodimo i vratimo u zajedničku upotrebu. S te točke gledišta volio bih progovoriti o konceptu kojim sam se zadnje vrijeme mnogo bavio. Riječ je o terminu koji potječe iz rimskog prava i religije (pravo i religija su tijesno povezani, i to ne samo u Rimu) i naziva se profanacija.

Prema rimskom pravu, svete i religiozne bijahu stvari koje su na bilo koji način pripadale bogovima. Kao takve bile su uskraćene iz slobodne upotrebe i trgovanja, nisu se mogle prodavati ili založiti, isto tako ih nije bilo dopušteno zloupotrebljavati ili se na neki drugi način njima služiti. Svaki čin koji bi prekršio posebnu zabranu raspolaganja tim stvarima, koje su bile namijenjene isključivo nebeskim (nazivali su ih ”svetim”) ili podzemnim bogovima (u tom slučaju stvari su se zvale ”religiozne”), bio je označen kao sakrilegij. I ako je termin posvetiti (sacrare) označavao izlazak stvari iz sfere ljudskog prava, profanirati, naprotiv, znači vraćanje tih stvari natrag u zajedničku upotrebu. Veliki pravnik Trebacije mogao je tako zapisati: ”Profano u strogom značenju jest ono što je bilo sveto ili religiozno i sada je vraćeno u zajedničku upotrebu i vlasništvo ljudi”.

Religiju na taj način možemo definirati kao ono što uskraćuje stvari, mjesta, životinje i osobe iz sfere zajedničke upotrebe u neku odvojenu sferu. Zato nije dovoljno reći da nema religije bez odvajanja, nego svako odvajanje uvijek sadrži neko autentično religiozno jezgro. Dispozitiv koji ostvaruje i uređuje takvo odvajanje jest žrtvovanje. Kroz niz preciznih rituala, različitih od kulture do kulture, kao što su pažljivo opisali Hubert i Mauss, žrtvovanje uređuje svaki prijelaz iz profanog u sveto, dakle iz sfere ljudskog u sferu božanskog. No ono što je bilo u ritualima odvojeno, moglo je biti i vraćeno u sferu profanog. Profanacija je dakle kontradispozitiv, koji u zajedničku upotrebu vraća ono što je bilo žrtvovanjem odvojeno i podijeljeno.


9.

S te točke gledišta čini se da kapitalizam i moderni oblici vlasti generaliziraju i tjeraju do krajnje granice procese odvajanja koji definiraju religiju. Imamo li u vidu upravo opisanu teološku genealogiju dispozitiva, prema kojoj su oni povezani s kršćanskom paradigmom oikonomia, dakle božanskog upravljanja svijetom, tada vidimo da moderni dispozitivi ipak predstavljaju neku razliku u odnosu spram tradicionalnih dispozitiva. Ta razlika čini njihovu profanaciju posebno problematičnom. Svaki dispozitiv implicira proces subjektivacije bez kojega dispozitiv ne može djelovati kao dispozitiv upravljanja, nego je sveden na čisto vršenje nasilja. Foucault je tako pokazao kako dispozitivi u disciplinarnom društvu preko niza praksi i diskursa, znanja i vježbi, smjeraju na kreaciju pokornih, no slobodnih tijela koja pridobivaju svoj subjektni identitet i ”slobodu” u samom procesu vlastita podjarmljivanja. Dispozitiv je dakle prije svega neki stroj koji proizvodi subjektivacije i samo kao takav jest i stroj upravljanja. Primjer ispovijedi je na tom mjestu rasvjetljujući: oblikovanje zapadnjačke subjektivnosti, rascijepljene i istodobno nadmene i sigurne u sebe, neodvojivo je od višestoljetnog djelovanja dispozitiva kajanja u kojem se novo Ja konstituira preko negacije i ujedno ponovnog pridobivanja starog (Ja). Rascjep subjekta, kao posljedica učinka dispozitiva kajanja, producirao je tako novi subjekt koji je svoju istinu našao u ne-istini odbačenog grešnog Ja. Slično možemo tvrditi i za dispozitiv zatvora, koji kao više ili manje neočekivanu posljedicu producira delinkventni subjekt i delikventni milje, koji istodobno postaje subjekt novih, ovaj put posve proračunatih tehnika upravljanja.

Ono što definira dispozitive s kojima imamo posla u sadašnjoj fazi kapitalizma jest da ne djeluju više toliko preko produkcije subjekta, nego prije svega preko procesa desubjektivacije. Desubjektivacijski moment je u svakom slučaju sadržan u svakom procesu subjektivacije i Ja kajanja se, kao što smo vidjeli, konstituirao samo preko vlastite negacije. No to što se događa danas jest da oba procesa uzajamno ukidaju međusobnu razliku, pri čemu se gubi mjesto rekompozicije novog subjekta, osim u njegovu larvalnom ili, ako tako mogu reći, spektralnom obliku. U ne-istinu subjekta ni na koji način nije uhvaćena njegova istina. Onaj tko se pusti uhvatiti u dispozitiv ”mobilni telefon”, neovisno o intenzivnosti želje koja ga je u to gnala, ne pridobiva nikakvu novu subjektivnost, nego samo broj preko kojeg eventualno može biti nadziran. Gledatelj koji svoje večeri proživljava gledanjem televizije u zamjenu za svoju desubjektivaciju ne dobiva drugo nego frustrirajuću masku nekoga tko neprestano mijenja televizijske programe ili upis u zajednički indeks gledanosti.

Tu nastupa ispraznost svih dobronamjernih debata o tehnologiji, koje cjelokupan problem dispozitiva reduciraju na pitanje njihove pravilne upotrebe. Čini se da previđaju zaključak da ako svakom dispozitivu odgovara određen proces subjektivacije (ili desubjektivacije), potpuno je nemoguće da bi ga subjekt dispozitiva upotrebljavao na ”pravilan način”. Oni koji ustrajavaju na sličnim raspravama, zapravo su učinak dispozitiva medija u koji su uhvaćeni.


10.

Suvremena društva se tako predstavljaju kao inertna tijela ispresijecana gigantskim procesima desubjektivacije kojima ne pogoduje nikakva realna subjektivacija. Otuda pomračenje politike koja je pretpostavljala realne subjekte i identitete, kao što su radnički pokret, buržoazija itd., i trijumf oikonomia kao čiste djelatnosti upravljanja, koja smjera samo na vlastitu produkciju. Desnica i ljevica, koje se danas izmjenjuju pri vođenju moći, imaju zato sve manje posla s političkim kontekstom iz kojega izviru termini koji samo imenuju dva pola istog stroja upravljanja – onoga koji bez skrupula igra na desubjektivaciju i onoga koji bi tu desubjektivaciju rado pokrio hipokritskom maskom dobrog demokratskog građanina.

Otuda posebna nelagodnost moći u trenutku kad se suočava s najpokornijim i najpodvrgnutijim društvenim tijelom u povijesti čovječanstva. Neškodljivi građanin postindustrijskih demokracija (odnosno bloom, kako ga neki učinkovito imenuju), koji u pravom trenutku ispunjava što mu se nalaže, dopuštajući pri tome da su njegovi najsvakidašniji poslovi, zdravlje, zabava, zapošljavanje, prehrambene navike i želje do najintimnijih podrobnosti vođene i nadzirane dispozitivima, taj građanin paradoksalno (možda upravo zato) za moć predstavlja potencijalnog terorista. I dok novi evropski normativi za sve građane uvode biometričke dispozitive, koji razvijaju i ispunjavaju antropometrične tehnologije (od digitalnih otisaka prstiju do identifikacijskih fotografija), što su ih izumili u 19. stoljeću za identificiranje kriminalaca-povratnika, nadzor preko video-kamera pretvara javna mjesta u zatvorene prostore neizmjernih zatvora. Pred očima moći (koja najvjerojatnije ima pravo) ništa nije sličnije teroristu nego običan čovjek.

Što dispozitivi više prodiru i šire svoju moć u svaku poru života, tim se vlast više suočava s nekim neuhvatljivim elementom koji, što je više podvrgnut vlasti, tim više izgleda neuhvatljiv. To ne znači da je taj element sam po sebi revolucionaran, niti da može zaustaviti ili ugroziti guvernementalistički stroj. Umjesto kraja povijesti, koju neprestano nagovještavamo, u nekakvoj smo nevjerojatnoj parodiji teološke oikonomia svjedoci stroja koji se neprestano vrti u prazno i preuzeo je na sebe nasljeđe vlasti božje providnosti nad svijetom, koji taj svijet, umjesto da bi ga spasio, vodi (vjeran izvornom eshatološkom poslanstvu providnosti) u katastrofu. Problem profanacije dispozitiva, to jest vraćanja u zajedničku upotrebu onoga što je bilo uzeto i izlučeno iz nje, zato je tim urgentniji. No to neće biti moguće ako oni koji su to uzeli na sebe ne budu kadri posegnuti u procese subjektivacije ili u dispozitive da bi objelodanili ono Neupravljivo koje istodobno predstavlja početak i točku bijega svake politike.

Biti liričan- Emil Cioran (Krik beznađa)

Standardno

Zašto ne možemo biti sami sa sobom?

Zašto tragamo za izrazom i formom, pokušavajući da se oslobodimo sadržaja i sistematizujemo jedan haotičan i buntovni proces? Nije li plodnija napuštenost u našoj unutrašnjoj fluidnosti, bez primisli o objektivizaciji, koja srče samo intimnom bijnošću sva vrenja i unutrašnje uznemirenosti. U tom slučaju, živeli bismo intezivno, prebogato unutrašnjim rastom koji duhovna iskustva proširuju do potpunog ispunjenja. Višestruki i izdiferencirani doživljaji se razvijaju u plodnoj uzavrelosti. Senzacija aktuelnosti kompleksnog prisustva duhovnih sadržaja rađa se kao rezultat ovog rasta, sličana dizanju talasa ili muzičkom paroksizmu. Biti pun sebe, ali ne u smislu oholosti već bogastva, biti izmučen unutrašnjom beskonačnošću i spoljnjom napetošću, znači živeti tako intezivno da osećaš kako umireš od života. Toliko je redak ovaj osećaj i toliko čudan da bi ga trebalo živeti s povicima. Osećam da bi trebalo umreti od života i pitam se da li bi imalo smisla tražiti objašnjenje. Kada sve što imaš kao duhovnu prošlost tinja u tebi, u trenutku beskrajne napetosti, kada totalno prisustvo aktealizuje zatvorena iskustva i kada ritam izgubi ravnotežu i uniformnost, tada sa vrhova života bivaš uhvaćen u smrti nemajući strah pred njom, onaj koji prati mučnu opsesiju smrti. Taj osećaj je analogan onome koji imaju ljubavnici kada im se na vrhuncu sreće pojavi prolazna ili intezivna slika smrti ili poput trenutka nesigurnosti kada se u ljubavi koja se rađa pojavi osećanja kraja ili napuštenosti.

Premalo je onih koji takva iskustva mogu da podnose do kraja. Uvek postoji ozbiljna opasnost u održavanju sadržaja koji zahteva da bude odpredmećen u zatvaranju energije sa težnjom ka eksplodiranju, jer možeš dostići trenutak kada ne možeš više da savladaš neizdrživu energiju. I onda razaranje, proizašlo iz nečeg prepunog. Ima doživljaja i opsesija sa kojima se ne može živeti. Nije li onda spas u njihovom ispovedanju? Strašno iskustvo i grozna opsesija smrti – sačuvani u svesti – postaju rušilački. Govoreći o smrti spasao si nešto u sebi, ali je istovremeno umrlo nešto od tvog bića, jer odpredmećeni sadržaju gube aktuelnost u svesti. Lirizam je pokušaj rasipanja subjektivnosti zato što ukazuje je na tinjanje života u pojedincu koji ne može da bude savladan već neprestano zahteva izraz. Biti liričar znači ne moći ostati zatvoren u sebi. Ta potreba za osposobljavanjem je intezivnija ukoliko je lirizam unutrašnjiji, dublji i koncentrisaniji.

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije.

Biti liričan kada život tinja u suštanstvenom ritmu, a doživljaj je toliko snažan da sintetizuje u sebi sav smisao naše ličnosti. Ono što je jedinstveno i specifično u nama ostvaruje se u tako izražajnom obliku da se individualno uzdiže na ravan univerzalnog. Najdublja subjektivna iskustva jesu i najuniverzalnija, jer se u njima stiže do iskonskog fonda života.

Prava interiorizacija vodi ka univezalnosti, nedostupnoj onima koji ostaju u perifernoj zoni. Vulgarno tumačenje univezalnosti vidi u tome više kompleksnu formu širenja nego kvalitetniji i bogatiji obim. Zato ono što vidi lirizam kao periferni i inferiorni fenomen, proizvod duhovne nestalnosti, umesto da shvati da lirsko blago subjektivnosti ukazuje na jednu od najznačajnijih svežina i unutrašnjih dubina.

Ima ljudi koji postaju liričari samo u najpresudnijim trenucima života; ima i onih koji to postaju u agoniji, kada se aktuelizuje sva njihova prošlost i napada ih kao vrtlog. No, najviše ih je koji to postaju posle suštanstvenih iskustava, kada pobuđivanje intimnog fonda njihovog bića dostiže paroksizam. Tako ljudi, koji imaju sklonost ka objektivnosti i bezličnosti, tuđi samima sebi i tuđi dubokim stvarnostima, kada jednom postanu robovi ljubavi, iskušavaju osećanja koje aktuelizuju sve njihove lične zalihe. Činjenica da skoro svi pišu poeziju onda kada vole, potvrđuje da su sredstva konvencionalnog razmišljanja odveć siromašna da bi izrazila unutrašnju beskonačnost i da unutrašnji lirizam pronalazi odgovarajući način za objektivizaciju samo u fluidnom i iracionalnom materijalu. Nije li iskustvo patnje analogno tome? Nikada nisi pretpostavio šta skrivaš u sebi i šta skriva svet, živeo si na periferiji i zadovoljan, kada te najozbiljnije iskustvo posle iskustva smrti (kao predosećanje umiranja), iskustvo patnje savlada i prenosi iz beskonačno komplikovane oblasti postojanja u kojoj se tvoj subjektivitet komeša kao u vrtlogu. Biti liričan u patnji znači ostvariti to unutrašnje sagorevanje i pročišćavanje, u kojem rane prestaju da budu spoljna manifestacija bez dubokih komplikacija, već učestvuju u srži našeg bića. Lirizam patnje je pesma krvi, mesa i nerava. Prava patnja izvire iz bola. Zbog toga sve bolesti imaju lirske vrline. Samo oni koji vegetiraju u skandaloznoj neosetljivosti ostaju bezlični u slučaju bolesti koja uvek ostvaruje ličnu dubinu.

Liričar se postaje samo posle organske i totalne smutnje. Slučajni lirizam ima svoj izvor u spoljnjim određenjima, sa čijim nestankom implicitno nestaje unutrašnji sagovornik. Ne postoji unutrašnji lirizam bez zrnca unutrašnje ludosti. Karakteristična je činjenica da se početak psihoza odlikuje lirskom fazom, u kojoj sve obične rampe i granice nestaju da bi ustupile mesto jednom od najplodnijih unutrašnjih pijanstava. Tako se objašnjava poetska proizvodnja iz prvih faza psihoze. Ludilo bi moglo da bude paroksizam lirizma. Zadovoljavamo se pohvalama lirizmu da ne bismo pisali pohvale ludosti. Lirsko je stanje s one strane oblika i sistema. Fluidnost, unutrašnji tok spaja u jedan jedini polet, kao u idealnoj konvergenciji sve elemente unutrašnjeg života i stvara intezivan i pun ritam. U poređenju sa rafinmanom kulture, ukočene u oblicima i okvirima koji sve maskiraju, lirizam je varvarski izraz. Tu je, u stvari, njegova vrednost: da bude varvarin, to jest, da bude samo krv, iskrenost i plamen.