K. Gibran- Ljusture i sustine

Članak

Kad god sam popio gorku casu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.

Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivoscu nadajuci se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duse, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih dosao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim sto se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo sustinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nijem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljustura koje zovemo ” ja ” i povrsnosti zvanih ”vi ” – zato ne vidimo tajne duha u svome ” ja ”, niti tajne duha u ” vi ”. Sta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?

Kazem vam, a mozda su moje rijeci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi: Ono sto vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono sto treba da vidimo dusama; ono sto cujemo usima samo je buka koja zaglusuje ono sto treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi covjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo covjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presudjujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo covjeka kako pjeva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u covjeku prema onome sto on ispoljava, niti uzimaj njegove rijeci ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavas zbog njihovog teskog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodastavas zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.

Katkada u jednome danu posjetis i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlazis zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazas, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana mozes sresti dva covjeka. Jedan ti se obraca glasom sto lici na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopostovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskusenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto sto i bojazljivost.

Katkada pogledas kroz prozor i medju prolaznicima ugledas monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomislis: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslusnuo, cuo bi saputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u dusi svake od njih je sjenka Duha.

Katkada ides svijetom tragajuci za onim sto se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odeci, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Poslije izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kucama i tijesnim sokacima koji, kada kisa padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prasine. Mjestani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napustas njihovu zemlju osjecajuci odvratnost i ogavnost, govoreci: Razlika izmedju onog sto vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika izmedju zivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoc; u prvom je proljecna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staracka nemoc sto iscezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati bozijim ocima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu sustinu, vidio bi da ono sto ti se cinilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurici, a da ono sto si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.

Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, vec od onoga sto se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadrzan u svojim ljusturama, vec u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, vec po srcima.

Ni vjera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, vec u onome sto se krije u dusama i sto postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pesama, zvonjava rijeci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umjetnost je u onim nemustim, treperavim distancama izmedju tonova u pesmama; u onome sto do tebe dospijeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nesto dalje i ljepse od nje.

Ne, brate, ni dani ni noci nisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim rijecima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su rijeci u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno bice, a ne smatraj me ni genijem prije nego sto oslobodis moje bice onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je skrtica tijesne ruke, prije nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego sto saznas sta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s