Ljubavna sabotaza

Članak

Vrhunac surovosti, snijeg.

Snijeg, koji je, koliko god da je bio ruzan i siv kao Grad ventilatora, ipak bio snijeg.

Snijeg, u kojem su moja nepismena napipavanja ugledala sliku ljubavi par excellence, sto zasigurno nije bilo bez razloga.

Snijeg, koji u svom nevinom blazenstvu, nikako nije mogao ostati neduzan.

Snijeg, u kojem sam mogla procitati pitanja od kojih mi je prvo bilo jako vruce, a zatim jako hladno.

Snijeg, prljav i tvrd, koji sam na kraju i jela, u nadi da cu mozda pronaci neki odgovor- uzalud.

Snijeg, razlomljena voda, ledeni pijesak, so- ali ne ovozemaljska, vec sa nebesa, neslana so, s ukusom kremena, s teksturom ribanog dragulja, s mirisom studeni, pigment bjeline, jedina boja koja pada sa oblaka.

Snijeg koji amortizuje sve- zvukove, padove, vrijeme- samo kako bi bolje istakao one vjecne I nepromjenjive stvari, kao sto su krv, svjetlost, iluzije.

Snijeg, prvi papir istorije, po kojem su bili ispisani toliki tragovi koraka, toliko nemilosrdnih potjera, snijeg koji je, dakle, predstavljao prvi oblik knjizevnosti, jednu ogromnu knjigu ispisanu po zemljinoj povrsini, gdje je bilo rijeci samo o tragovima koje slijede lovci, o tragovima neprijatelja, svojevrsna geografska epopeja koja je i najmanjem znaku pridavala vrijednost zagonetke- da li je ovo stopalo pripadalo bratu ili ubici brata?

Od te kilometarske i nedovrsene knjige, koja bi se mogla nazvati Najprostranija knjiga na svijetu, nije nam preostao ni najmanji fragment- nasuprot Aleksandrijskoj biblioteci, svi spisi su se istopili. Ipak, mora da nam je ostala neka daleka reminiscencija, koja ponovo izroni sa svakim novim snijegom, neka vrsta straha pred praznom stranicom, koji izaziva uzasnu zelju da se stupi na jos neistrazeno tle, i koji budi onaj instinkt  citaca tragova, svaki put kada se naidje na tudji trag.

U stvari, snijeg je taj koji je izmislio misteriju. Samim tim, snijeg je izmislio i poeziju, uru, znak pitanja- i tu veliku igru traganja, ljubav.

Snijeg, lazni samrtni pokrov, veliki prazni ideogram, u kojem sam odgonetala beskraj osjecanja koje sam zeljela da poklonim svojoj voljenoj.

Mene nije zanimalo da saznam da li je moja nedokuciva zelja bila cista ili necista.

Znala sam samo da je snijeg Elenu cinio samo jos vise neodoljivom, misteriju samo jos uzbudljivijom, a uputstvo kojeg sam se pridrzavala samo jos nepodnosljivijim. 

Nikada se za proljecem nije toliko zudilo.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s