Fernando Pessoa

Članak

OVA STARA TjESKOBA

Ova stara tjeskoba,
Ova tjeskoba koju vijekovima u sebi nosim,
Izlila se iz krčaga,
U suze, u puste maštarije,
U snove nalik na košmare bez strave,
U silna i nagla uzbuđenja lišena svakog smisla.

Izlila se,
Jedva i znam kako treba da se vladam u životu
S ovom mrzovoljom od koje mi se duša mršti!
Kamo sreće da sam zaista sišao s uma!
A umjesto toga: ovo ni tamo ni ovamo,
Ovo otprilike,
Ovo i može i ne mora…
Ovo.

Zatočenik u ludnici je barem neko.
Ja sam zatočen u ludnici bez ludnice.
Ja sam hladnokrvno lud,
Sumanut i oštrouman,
Svemu sam tuđ i jednak svima:
Spavam budan sa snovima koji su ludost
Jer nisu snovi.
Takav sam…

Jadna stara kućo mog izgubljenog djetinjstva!
Što bi rekla kad bi znala kakav sam beskućnik danas!
Što se to desilo s tvojim mališanom? Poludio je.
Šta je s onim što je spokojno spavao
Pod tvojim palanačkim krovom?
Poludio je.
Šta li je s onim što sam bio? Poludio je.
To sam danas ja.

Kad bih makar mogao da vjerujem u bilo šta!
Recimo u onaj totem donesen iz Afrike
Koji smo u čuvali u kući.
Bio je grozan, bio je nakaradan,
Al ipak, imao je u sebi nečeg božanskog,
Kao i sve u što se vjeruje.
Kad bih barem mogao da vjerujem u neki totem –
Jupitera, Jehovu, Čovječanstvo –
Svaki bi mi dobro došao,
Jer ništa na svijetu i ne postoji
Izvan onog što mislim da postoji.

Prsni, srce od bojenog stakla!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s