Emil Cioran

Članak

Ključ naše izdržljivosti

Onaj ko bi, kroz imaginaciju punu sažaljena, uspio da registruje svekolike patnje, da se potvrdi kao savremenik svih muka i svih zebnji datog trenutka, bio bi – pod pretpostavkom da bi se takvo biće moglo naći – monstrum ljubavi i najveća žrtva u istoriji srca. Ali takvu nemogućnost ne vrijedi ni uzimati u obzir. Dovoljno je da se samo malo zagledamo u sebe, da naslutimo arheologiju naših strahova. Pa ako, ipak, napredujemo kroz paklenu muku dana, objašnjenje je u tome što nam ništa, osim naših bolova ne stoji na putu; tuđi nam bolovi izgledaju objašnjivi i prevazilazivi: čini nam se da drugi pate zato što nemaju dovoljno volje, hrabrosti ili duševne vedrine. Svaka patnja, osim naše, izgleda nam opravdana ili komično jasna; kad ne bi tako bilo, duboka žalost bi bila jedina stalna veličina u prevrtljivosti naših osjećanja. Ali mi žalimo isključivo sebe. Da bismo shvatili i zavoljeli nedogled umiranja što beskrajno traje oko nas, sve te živote koji su pritajene smrti, valjalo bi da imamo onoliko srca koliko je bića što pate. A i kad bismo imali čudesno živo pamćenje u kome bi se vazda čuvala sveukupnost pretrpljenih muka, klonuli bismo pod takvim teretom. Život je moguć jedino zahvaljujući popuštanjima i propustima naše imaginacije i našeg pamćenja.
Mi crpimo našu snagu iz zaboravljanja i iz nesposobnosti da zamislimo mnogostruku istovremenost sudbina. Niko ne bi mogao da nadživi trenutno poniranje u sveopšti bol, budući da je svako srce oblikovano isključivo za određenu količinu patnje. Postoji nešto kao materijalna granica naše izdržljivosti; širenje svake pojedinačne tuge, ipak, dotiče tu granicu, a kadikad je i prelazi; i tu je, najčešće, početak naše propasti. Otuda utisak da su svaki bol, svaka tuga, beskrajni. Oni to u stvari i jesu, ali samo za nas, prema granicama našeg srca; a kad bi ono imalo šire prostorne razmjere, naše bi boljke bile još veće, jer svaki bol uključuje u sebe svijet, i svakoj je tuzi potreban svemir. Uzalud razum nastoji da nam pokaže neizmjerno sitne proporcije naših nesreća; pred našom sklonošću ka kosmogoničnom umnožavanju on se nemoćno povlači. Te, tako, istinsko ludilo nikada ne nastaje iz slučajnosti ili iz poraza mozga, već iz pogrešnog poimanja prostora koje se začinje u srcu.

 

2 responses »

  1. Rad na sebi je od neprocjenjive vrijednosti. Tek kad upoznas i prihvatis sebe, u stanju si prihvatiti druge onakve kakvi zaista jesu.Ako sacuvas zdrav razum, srce ti ne mogu amputirati.Jer ti si vec unaprijed osvijestio da davanje nije hazard, vec plemenit cin koji nama samima cini dobro. Bez da ocekujemo bilo sto in return. Tako se cuvaju i razum i srce. Dakle, razumno ulaganje emocija:) Slozicu se sa tobom.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s