Dostojevski- Zapisi iz podzemlja

Članak

Produžavam o ljudima sa jakim nervima, koji ne shvataju izvjesnu utančanost naslađivanja. Ta gospoda, premda, u izvjesnim prilikama, recimo, i urliču kao bikovi, i premda im to, recimo, služi i na cast, ali, kao što sam već spomenuo, pred nemogućnošću se odmah umiruju. Nemogućnost je- kameni zid! Kakav kameni zid? Pa, razumije se: prirodni zakoni, zaključci prirodnih nauka, matematika. Čim ti, na primjer, dokažu da si postao od majmuna, nemaš da se mrštiš, već da primiš to za gotovo. Ili, kad ti dokažu: da tebi u suštini, jedna kap tvoga rođenog ja mora biti draža od sto hiljada tebi sličnih bića, i da se na taj način, naposljetku, razrješavaju sve takozvane vrline i obaveze, i ostala trabunjanja i predrasude- i to da primiš za gotovo; šta i možeš drugo? zato što je dva puta dva- matematika. Pokušajte da se bunite!

”Ali, molim vas!- poviknuće vam na to- ne možete se buniti; to je: dva puta dva četiri! Priroda ne pita; nje se ne tiču vase želje, ni da li vam se sviđaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd, itd.” Gospode Bože! a šta se mene tiču zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog čega bilo, ti zakoni i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da neću čelom probijati neki takav zid, ako zasita nemam snage da ga probijem; ali neću se ni pomiriti s tim samo zato što je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zasita sadrži u sebi ma slovce o miru, jedino zato što je on: dva puta dva četiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nešto: sve razumjeti, sve saznavati, sve te nemogućnosti i kamene zidove; i ne miriti se ni sa jednim od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doći putem najneizbježnijih logičkih kombinacija do najodvratnijih zaključaka o vječitoj temi: da si i zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usljed toga, ćutke i nemoćno škrgućući zubima, sladostrasno zamrijeti u inerciji, sa pomišlju: da, kako se pokazuje, nemaš čak ni na koga ni da se ljutiš; nema predmeta za to, a možda ga nikad neće ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udešavanje, prevara, prosto popara, ne zna se šta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvjesnosti i udešavanja, vas ipak boli, i što je vise nepoznatog sve vas vise boli!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s