Krik beznađa

Članak

Prava samoća je jedino ona u kojoj se osjećaš apsolutno izolovanim između neba i zemlje. Ništa ne treba da skreće pažnju od ovih pojava apsolutne izolacije, vec intuicija stravične lucidnosti treba da otkriva vascijelu dramu čovjekove konačnosti pred beskonačnošću i prazninom ovog svijeta. Usamljenicke šetnje-izuzetno plodne ali i istovremeno opasne-za unutrašnji život-treba da budu takve da ništa od onoga što moze da pomuti viziju izolacije čovjeka u svijetu ne budi zanimanje pojedinca. Da bi se pojačao proces interiorizacije i preobraćanja ka sopstvenom biću, usamljeničke šetnje su plodne samo uveče, kada nikakvo zavođenje ne može više da privuče pažnju i kada otkrovenja svijeta niču iz najdublje zone duha, odakle se odvajaju od života, iz rane života. Koliko samoće treba čovejku da bi imao duh! Koliko smrti u životu i koliko unutrašnjeg plamena! Samoća potiče toliko od života da cvjetanje duha, koje proističe iz vitalnih premještanja, postaje nepodnošljivo. Nije li karakteristična činjenica da se protiv duha dižu oni koji imaju najviše duha, koji poznaju duboku bolijest sto je oštetila život da bi se rodio duh? Apologiju duha čine zdravi i debeli, koji nemaju predosjećanje onoga što znači duh, koji nikada nisu osjetili mučenje, život i bolne antinomije u osnovi postojanja. Oni koji ga doista osjećaju, ili ga oholo tolerišu ili ga predstavljaju kao veliku nesreću. Ali niko nije oduševljen sveukupnošću svog bića, katastrofalnim otkupom života koji je duh. A kako da budeš oduševljen ovim životom bez čari, bez naivnosti i spontanosti? Prisustvo duha pokazuje uvijek manjak života, mnogo samoće i dugu patnju. Ko govori o spasenju duhom? Nije apsolutno tačno da bi doživljavanje u imanentnom planu života bilo puno zebnje iz koje je čovjek izašao kroz duh. Naprotiv,  bliže je istini da se kroz duh stiče neravnoteža, zebnja, ali i veličanstvenost. Šta o opasnostima duha znaju oni koji ne znaju ni za opasnosti života? Znak je velike neizvjesnosti biti apologet duha, kao što je znak velike neravnoteže biti apologet života. Jer za normalnog čovjeka život je očiglednost; samo se bolesnik njime oduševljava i hvali ga da ne bi propao. Ali šta biva s onim koji ne može više da hvali ni život ni duh?

 Emil Cioran

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s