Giorgio Agamben

Članak

Protiv biopolitičke tetovaže

Dnevne novine ne ostavljaju prostor za sumnju: od sada, ko želi da ode u Sjedinjene Države sa vizom biće uveden u kartoteku i moraće, pri ulasku u zemlju, da ostavi digitalne otiske prstiju. Lično, nemam namjeru da se podvrgnem tim procedurama i zato sam bez oklijevanja otkazao kurs koji je u martu trebalo da održim na Njujorškom univerzitetu.
Želio bih ovdje da objasnim razlog tome otkazu, to jest zbog čega, uprkos simpatiji koja me već godinama vezuje kako za moje američke kolege tako i za studente, smatram da je ova odluka ujedno i nužna i neopoziva i zbog čega ću se zalagati da i drugi evropski intelektualci i predavači donesu takvu odluku.

Ne radi se samo o emotivnoj reakciji na proceduru koja je dugo bila određena za kriminalce i političke optuženike. Kada bi se radilo samo o tome, tu bismo podjelu, naravno, mogli da prihvatimo iz moralnih razloga u znak solidarnosti sa ponižavajućim uslovima u kojima danas živi toliko ljudi. Suština nije u tome. Problem prevazilazi granice lične osjetljivosti i, jednostavno, tiče se pravno-političkog statusa (možda bi jednostavije bilo reći – biopolitičkog statusa) građana u takozvanim demokratskim državama u kojima živimo.

Već nekoliko godina pokušavaju da nas ubijede da kao normalne i ljudske dimenzije naše egzistencije prihvatimo prakse kontrole koje su uvijek bile smatrane izuzecima i u pravom smislu riječi neljudskima. Svi znaju da su mogućnosti kontrole države nad pojedincima, preko elektronskih uređaja, kreditnih kartica ili mobilnih telefona, nedavno dostigle neslućene razmjere. Ipak, ne bismo mogli da pređemo određene pragove u kontroli tijela i manipulaciji tijelima, a da ne uđemo u novu biopolitičku eru, da ne napravimo još jedan progresivan korak ka onome što je Mišel Fuko nazvao progresivnom animalizacijom čovjeka posredstvom najsofisticiranijih tehnika. Elektronska kartoteka digitalnih otisaka prstiju i mrežnjače, potkožna tetovaža kao i druge prakse iste vrste, jesu elementi koji učesvuju u definiciji tog praga. Bezbjednosni razlozi koji se navode kako bi se te prakse opravdale, ne smiju da nas impresioniraju: oni ne znače ništa. Istorija nas uči kako se prakse, koje su najprije bile rezervisane samo za strance, potom primenjuju na sve građane.

Ovdje u igri nije ništa manje od novog “normalnog” biopolitičkog odnosa između građana i države. Taj odnos više nema veze sa slobodnim i aktivnim učešćem u javnoj sferi, već se tiče upisivanja i stavljanja u kartoteku najprivatnijeg i najnesaopštivijeg elementa subjektivnosti: govorim o biološkom životu tijelâ.
Medijskim mehanizmima, koji kontrolišu javnu riječ i manipulišu njome, odgovaraju, dakle, tehnološki dispozitivi koji u kartoteku upisuju i identifikuju goli život: između te dvije krajnosti – riječi bez tijela i tijela bez riječi – prostor koji smo nekada nazivali politikom biva još svedeniji i još manji. Primjenjujući na građane, ili, bolje, na ljudsko biće kao takvo, tehnike i dispozitive koje su izumile za opasne klase, države, koje bi morale da konstituišu samo mjesto političkog života, prave od njega, od tog ljudskog bića, sumnjivca par excellence, i to do te mjere da je samo čovječanstvo postalo sumnjiva klasa.
Prije nekoliko godina napisao sam da politička paradigma Zapada nije više grad, već koncentracioni logor i da smo smo prešli put od Atine do Aušvica. Očigledno je da se radilo o filozofskoj tezi, a ne o istorijskoj priči, jer ne bismo smjeli da pomiješamo fenomene koje je, naprotiv, poželjno razlikovati. Želeo bih da sugerišem da se tetoviranje, nesumnjivo, pojavilo u Aušvicu kao najnormalniji i najekonomičniji način uvođenja reda u upisivanje i registrovanje onih koji su deportovani u koncentracione logore. Biopolitičko tetoviranje, koje nam sada, da bi se ušlo na njihovu teritoriju, nameću Sjedinjene Države, moglo bi biti preteča upravo onoga što će kasnije tražiti da prihvatimo kao normalno upisivanje identiteta dobrog građanina u mehanizme i zupčanike države. Zbog toga je potrebno tome se suprotstaviti.

”Živimo li u državama ili u logorima?”

3 responses »

  1. Principijelno ne može se tekstu prigovoriti ič, ali na ovim prostorima se kasni u svemu pa tako i u metodima kontrole i represije… Zvuči mi kao guava. Si probala guavu S?

    • Ne znam, i dalje dalja egzotika, kao i situacija iz imenjakovog teksta… (klikni na Odgovori kada odgivaraš da mi stigne obaveštenje da si odgovorila, pretty please)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s