Jean Baudrillard

Članak

 Zavjera umjetnosti

Ako se u okolnoj pornografiji izgubila iluzija želje, u savremenoj se umjetnosti izgubila želja iluzije. Pornografija više ništa ne ostavlja želji. Nakon orgije i oslobađanja svih želja, prešli smo u transseksualno u smislu transparentnosti seksa, u znakove i slike što brišu svaku tajnu i svaku dvosmislenost. Transseksualno, u smislu u kojemu ono više nema nikakve veze s iluzijom želje, nego s hiperrealnošću slike. Jednako tako, i umjetnost je izgubila želju iluzije u korist uzdizanja svih stvari u estetsku banalnost, i ona je dakle postala transestetskom. Za umjetnost, orgija se modernosti sastojala u radosti dekonstrukcije objekta reprezentacije. Za to je vrijeme estetska iluzija još veoma moćna, kao što je za seks moćna iluzija želje. Energiji seksualne razlike koja se nalazi u svim oblicima želje, odgovara u umjetnosti energija disocijacije realiteta (kubizam, apstrakcija, ekspresionizam), i jedna i druga, međutim, odgovaraju volji za svladavanjem tajnosti želje i tajnosti predmeta. I to sve do nestanka te dvije snažne konfiguracije – scene želje i scene iluzije – u korist iste transseksualne i transestetske opscenosti – opscenosti vidljivosti i transparentnosti neumitne u svim stvarima.

U realitetu nema više pornografije koja se kao takva može odrediti, zato što je pornografija virtuelno posvuda i zato što je bit pornografije prešla u sve tehnike vizuelnog i televizijskog. No možda mi u biti samo igramo komediju umjetnosti, isto kao što su ostala društva igrala komediju ideologije, kao što se, na primjer, italijansko društvo (ali ono nije jedino) igra komedije vlasti ili kao što mi igramo komediju pornografije u opscenim reklamama sa slikama ženskog tijela. Taj neprestani striptiz, te fantazme otvorenog seksa, ta seksualna ucjena – da je sve to istinito – bila bi doista nepodnošljiva.

No, srećom, suviše je sve to lijepo da bi bilo istinito. Transparentnost je suviše površna da bi bila istinita. Što se tiče umjetnosti, ona je previše površna da bi bila nešto ništavno. Mora da ispod toga postoji neka tajna. To je kao anamorfoza: mora postojati ugao pod kojim čitavo to beskorisno insistiranje na seksu i znacima dobija svoj smisao, ali za sada nam ne ostaje ništa drugo do živjeti ga u ironičnoj ravnodušnosti. Ko zna, možda u toj irealnosti pornografije i u toj beznačajnosti umjetnosti postoji neka zagonetka u negativu, neka filigranska tajna ili možda ironični oblik našega usuda? Ukoliko sve postane odviše evidentnim da bi bilo istinitim, možda će ostati neka šansa za iluziju?

 Što se krije iza ovoga lažnog, transparentnog svijeta? Neka druga vrsta inteligencije ili konačna lobotomija? Umjetnost (moderna) mogla je biti dio uklete strane time što je bila jedna vrsta dramatične alternative realnosti, time što je prevodila upad irealnog u realno. No što još umjetnost može značiti u unaprijed hiperrealističkom svijetu, cool , transparentnom i reklamnom? Što uopšte može značiti porno u svijetu koji je već unaprijed pornografiran? Što, osim da nam da posljednji paradoksalni tren oka – onaj tren oka realnosti koja se smije samoj sebi u obliku najvećeg egzibicionizma, umjetnosti koja se smije sama sebi i svom vlastitom nestanku u obliku najveće artificijelnosti – ironije. U svakom slučaju, diktatura slike jeste jedna ironična diktatura. No sama ta ironija ne čini više dio uklete strane, nego dio prestupa iniciranog, tog skrivenog i sramnog saučešništva koje spaja umjetnika koji se poigrava svojom aurom podrugljivosti sa zbunjenim i nepovjerljivim masama. Ironija takođe čini dio urote umjetnosti.

Umjetnost koja se igrala svojim vlastitim nestajanjem i nestajanjem svoga predmeta još je uvijek bila veliko djelo. No što je s umjetnošću koja se igra svojim beskrajnim recikliranjem potkradajući pritom realnost? Najveći dio savremene umjetnosti bavi se upravo tim: prisvajanjem banalnosti, otpadaka i mediokritetstva kao vrijednosti i kao ideologije. U tim bezbrojnim instalacijama i performansama nema ničega drugoga do igre kompromisa sa stanjem stvari, istovremenim sa svim prošlim formama istorije umjetnosti. Jedno priznanje neoriginalnosti, banalnosti i ništavnosti (nullité) podignuto na razinu vrijednosti, to jest perverznog estetskog uživanja. Naravno, čitavo to mediokritetstvo pretendira na sublimaciju prelazeći na drugi, ironijski nivo umjetnosti. Ali sve je to isto toliko ništavno i beznačajno na drugom kao i na prvom nivou. Prelaženje na estetski nivo ništa ne spašava, već naprotiv: to je mediokritetstvo s dvostrukom moći. Ono pretenduje da bude  ništa: “Ja sam ništa! Ja sam ništavan!” – to je zaista ništa.

Sva dvoličnost savremene umjetnosti je u ovome: revindikacija za ništavnošću, beznačajnošcu i besmislenošću, ciljanje na ništa onda kada si već ništa. Ciljanje na besmisao kada si već beznačajan. Ciljanje na površnost na površan način. Tako je ništa tajna kakvoća kojoj niko neće moći povratiti značajnost. Beznačajnost – prava, pobjednički izazov smislu, razrješenje od smisla i umjetnost nestajanja smisla, iznimna je kakvoća nekoliko rijetkih djela koja čak i ne pretenduju da to budu. Postoji inicijacijska forma ništavnosti, kao i inicijacijska forma ničega ili inicijacijska forma Zla. Potom, postoji takozvani prestup iniciranog, postoje falsifikatori ništavnosti, i snobizam ništavnosti, snobizam svih onih koji prostituišu Zlo kao korisne ciljeve. Ne treba pustiti na miru falsifikatore. Kad Ništa (Rien) probija iz znakova, kad se Ništavilo (Neant) izdiže iz svog srca sistema znakova, to je temeljni događaj umjetnosti. To je u pravom smislu poetska operacija kojom se Ništa izdiže u moć znaka – to nije banalnost ili ravnodušje realiteta, nego radikalna iluzija. Tako je Warhol doista ništavan, u tom smislu što ponavljano uvodi ništavilo u srce slike. Od te ništavnosti i beznačajnosti pravi događaj koji transformiše u fatalnu strategiju slike.

Drugi imaju samo komercijalnu strategiju ništavnosti kojoj daju reklamni oblik, “sentimentalni oblik robe”, kako je govorio Baudelaire. Ono se krije iza svoje vlastite ništavnosti, iza nestanka diskursa o umjetnosti koji velikodušno upotrebljavaju za promovisanje te ništavnosti kao vrijednosti (uključujući tu, očito, i tržište umjetnosti). U određenom smislu, to je gore od ničega, jer ne znači ništa, a ipak postoji, dajući sebi sve dobre razloge za opstanak. Ta paranoja koja je saučesnik umjetnosti čini da više nema mogućeg kritičkog suda, već samo sporazumne podjele ništavnosti, nužno među članovima istoga klana. U tome se sastoji urota umjetnosti i njezine prvobitne scene, koja otvaranjima izložbi, izlaganjima, restauracijama, kolekcijama, donacijama i špekulacijama osigurava svoj kontinuitet, i koja se ne može razmrsiti u bilo kom znanom univerzumu, jer se iza mistificiranja slika sklonila pod zaštitu misli.

Druga strana dvoličnosti savremene umjetnosti jest a contrario blefiranjem ništavila prisiliti ljude da tome pridaju važnost i povjerenje, pod izgovorom da je sve to nemoguće, da je sve to toliko ništavno i da se tu mora nešto kriti. Savremena umjetnost igra na tu neizvjesnost, nemogućnost utemeljenog suda o estetskoj vrijednosti i špekuliše krivnjom onih koji ništa ne shvaćaju ili pak onih koji nisu shvatili da se tu i nema ništa shvatiti. Isto je i s prestupom iniciranog. No u osnovi jednako tako možemo misliti da su ljudi što poštuju umjetnost sve shvatili, jer svjedoče, samom svojom zapanjenošcu (stupéfaction), o jednoj intuitivnoj inteligenciji: svjedoče da su oni zapravo žrtve zloupotrebe vlasti, da im se kriju pravila igre i da im se nešto namješta iza leđa. Drugim riječima, umjetnost je ušla u opšti proces prestupa iniciranog, i to ne samo s tačke motrišta finansiranja umjetničkog tržišta već i u samom upravljanju estetskim vrijednostima. Nije umjetnost jedina: i politika, i ekonomija, i informacija uživaju isto saučesništvo i istu ironičnu rezignaciju od “potrošača”.

“Naše divljenje za slikarstvo posljedica je dugog procesa prilagođavanja, koji se vjekovima odvijao, i to iz razloga koji vrlo često nemaju nikakve veze ni s umjetnošću, ni s duhom. Slika je stvorila svoga gledaoca. U osnovi, to je konvencionalan odnos” (Gombrovic Dubuffetu). Jedino se postavlja pitanje: kako jedan stroj može nastaviti funkcionisati u kritickom gubitku iluzija i u komercijalnoj frenetičnosti? I, ako može funkcionisati, koliko će dugo trajati taj iluzionizam, taj okultizam? Sto godina, dvesto godina? Hoće li umjetnost imati pravo na jedan drugi, beskrajni opstanak, nalik na opstanak tajnih službi, o kojima se odavno zna da nemaju tajne koje bi krali ili razmjenjivali, ali koje, hraneći mitološke hronike, i uprkos tome nesmetano prosperiraju, usred praznovjerja o svojoj koristi. 

”L’complot de l’art”

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s