Emil Cioran- Knjiga opsjena

Članak

 

Gustoća

Da li si ikad osjetio početak pokreta, ili bio mučen prvobitnim odstupanjem svijeta od samoga sebe? Jesi li ikad dotaknuo prvi čisti trzaj pokrenutosti, primarnu ekstazu postojanja, inicijalni vrtlog vremena? Nisi li nikad osjetio onaj pokret prvobitne zbrke, preliven šarolikim bojama temperature svog tijela i svoje duše? To je kao da se u pokretu zaborava i vječnosti, iznenada pojavi iskra i upali vatru u svemiru projicirajući se u neizmjeran mrak, praveći neobične konture na sivoj površini svemira. To je osjećaj prvobitnog pokreta! Ne živimo li tad kao izvor pokreta, dok se prvo sudaranje odbija od svijeta? Ne postoji li time, u našoj groznici, upravo ta koncentracija pokreta, središte postojanja u našem vlastitom porivu? Onaj koji nikada nije osjetio kako se životno gibanje nabire u njemu kao vrtlog, u živahnom beskraju i nepoznatom tumaranju prostranstvima, nikad neće razumjeti zašto nakon takvih trenutaka čovjek postaje u osnovi drugi, stvorenje uzeto iz postojanja; niti će shvatiti kako jedan najobičniji dan, sadržavajući takve neprekinute momente sijevanja, može biti dovoljan da iscrpi njegovo biće u potpunosti.

-Samo me anđeli sad mogu tješiti. Ta ne-bića, gdje svaki od njih „živi“ gubeći se u zanosu drugoga. Svijet zajedničkih ekstaza… Moja sjećanja, sa slikama Bottichelija i melodija Mozarta, vraćaju se iz dalekih krajeva, iz vremena kad su moje suze bile čin obožavanja sunca… Sve te melankolije probudiše moja anđeoska mjesta u prošlosti, samotnog i tihog krajolika, krajolika kolosalnih sjećanja i velikih zaborava; sve moje melankolije približiše moje udaljenosti jedne drugoj; nestajući duboko u proljećima mog djetinjstva i oživljavajući nesigurnosti nekih dalekih sjećanja na kajanje svijeta, čije su suze poput ogledala duše. Melankolična priznanja: ona su jedini dokaz izgubljenog raja.

-Baš kao kad tijekom dana, kad zatvorimo oči ulazeći u iznenadnu tamu otkrijemo točke svjetla i vrpce boja koje nas podsjećaju na drugi kraj svijeta, ili kad se spustimo u beskrajne  dubine duše, te kad je ono što se otkrije u nama, na granicama tame, novopronađena refleksija zlatnoga svijeta. Mogu li te refleksije biti pozivi našoj duši ili žaljenju?

-Iako nam se prostor opire mnogo jače, mnogo izravnije i fatalnije, to nije manje važan problem za nas od vremena.  Prostor nikad ne postaje problemom postojanja ili osobnih veza. Što je veća imerzija nas samih u ego, tim više prostor gubi stvarnost, jer vrijeme obitava u našoj podsvijesti, i što esencijalniji postajemo odmičemo se sve dalje i dalje od vremena isto kao i od prostora.

Prostor nam ne daje bliski osjećaj relativnosti; samo nas naizgled čini reflektivnima, izvana. Postoje ljudi, čak i kulture (poput Egipćana) koji percipiraju vječnost vezanu uz prostor, i koji ne osjećaju vrijeme i njegov odnos prema vječnosti. U njihovoj svijesti ne-pokret i bezgraničnost prostora iscrpljuju esencijalni sadržaj svijeta.

Prostor nas preplavljuje; ali ne prolazi kroz nas, iako smo mu bliži nego vremenu. Samo vrijeme ide kroz nas, samo nas vrijeme ostavlja zapljusnutima, samo vrijeme osjećamo da pripada nama. Vrijeme razotkriva glazbu i glazba razotkriva vrijeme, dok nam prostor otkriva svoju  plastičnost. No, između plastičnosti i glazbe, kakva duša ide za prvim?

Koja je suština naše borbe s vremenom? Nemoguće je ne prihvatiti prostor; preveliki je to komad dokaza. Međutim, postoji trenutak od kojeg ne želiš prihvatiti vrijeme. Dramatični trenutak individualne egzistencije kulminira uvijek u borbi s vremenom. Ova je borba, ipak, lišena bijega, jer jednom zahvaćeni temporalnošću, jednom osvojeni vječnošću, neizbježno žalimo za vremenom.  Želja za umaknućem vremenu, nalazi se kod ljudi oboljelih vremenom, ljudi koji su prejako vezani granicama prolaznih trenutaka. Pokajanje je tako nelogično potaknuto onima neprežaljenih iskustava koji u potrazi  za užitcima, iznenađenjima i tragedijama koje svijet, u međuvremenu, živeći i umirući, ima za ponuditi. Ako postoji vremenski pritisak, postoji također, ne manje važan, beskonačni pritisak.

Čovjek teži za beskonačnosti, ali voli vrijeme više. Pošto je ovaj život u kojem živimo i potrošnja jedina vrijednost koja nam je dana, nemoguće je ne pojmiti vječnost kao gubitak, koju unatoč tome poštujemo. Jedina stvar koja se može voljeti, jest život sam, kojeg ja mrzim. Apsolutno je nemoguće riješiti se vremena, bez da se, istovremeno, riješi života. Gdje god da se postaviš, vrijeme je najveće iskušenje; veće iskušenje od samog života, jer ako smrt nije u vremenu, tad će vrijeme postati prilika smrti. Zbog toga nam čista ekstaza vremena otkriva tako čudnovate misterije i upoznaje nas s tajnama koje povezuju dva svijeta.

Kad čovjek ne bi znao pristup beskonačnosti kroz apsolutan život u trenutku, kad ne bi bio u stanju skočiti kroz vječnost živeći u prolaznom vrtlogu, te prisiljen odabrati jednu od dvije beskonačnosti, ne bi li oklijevao preferirati vrijeme? Kad bi također zauvijek morao birati između Kleopatre ili Svete Tereze, bi li sakrio svoju naklonost prvoj?

-Za onoga kome je život najviša stvarnost, bez da se radi o dokazu, koje ga pitanje može više mučiti od onoga koje se odnosi na ovu dilemu: možemo li ili ne možemo voljeti život? Ovo je zasigurno nejasno i delikatno; međutim zahtjeva odgovor. Istovremeno je dražesno i gorko ne znati voliš li život ili ne. Ti bi volio ne morati reći ni da ni ne, ako za ništa drugo onda za užitak nerazjašnjenog ugodnog nemira. Da bi značilo odreknuće zamišljanja i osjećanja drugog života; a ne strah od iluzija drugih života. Nietzsche je pogriješio, kad je uhvaćen u revelaciji života, otkrio da je u volji za moći pokretač glavnog problema i esencijalni modalitet bića. Čovjek koji se suočava s životom želi znati da li mu život daje zadnje odobrenje. Želja za moći nije čovjekov glavni problem; on također može biti snažan i kad nema ništa. Želja za moći često nastaje u ljudima koji ne vole život. Tko zna, možda je želja za moći nužnost vis-à-vis života! Prvo pitanje okrenuto životu koegzistira sa željom za iskrenošću. Na posljetku, željeli mi moć ili ne postaje suvišno. Ljudi teže moći da bi mogli zaigrati zadnjom kartom života.

Nitko nije iskren u svojoj ljubavi prema životu, kao što niti nitko nije iskren u svojoj ljubavi prema smrti. Ono što je sigurno jest da je životu dobio više odobravanja od nas: nitko ne može mrziti život; ali ima tako puno onih koji gaje surovu mržnju prema smrti. Svi smo mi više iskreni i kategorički oko pitanja smrti, pa tako u sumnjama koje život u nama budi možemo dopustiti sebi da osjetimo i predvidimo neočekivano.

Ali opet, neobično je da je onaj koji gleda smrti u lice posramljen priznati da zapravo voli život, te je tako osuđen do kraja svog života na izbjegavanje istog. Kao što postoji, u zadnjim danima svačijeg postojanja eksplozija iskrenosti, može li čovjek, tada, zaustaviti lavinu suza zahvalnica, nepoznate životu do tog momenta. Nigdje nije zabilježeno da su zadnje suza ujedno i najgorče, ali je zapisano na svim vratima i zidovima svemira, vidljivima i nevidljivima, da je najintimnije i najskrivenije žaljenje jest ono da nismo voljeli život.

-Filozofi bi trebali završiti svoje dane na Pitijinim nogama. Postoji samo jedna filozofija, ona o neponovljivim trenucima.

-Želja za zagrljajem zvijezda! Zašto su istine tako hladne? Dok je racionalnost rođena, sunce je već odavno sjalo. Racionalnost nije rođena iz sunca.

-Patnja je značajan način prihvaćanja svijeta ozbiljno. Na bazi toga rođen je konflikt između osjećaja patnje, što priznaje apsolutnu vrijednost izvanjskih uzroka i svijeta, i teoretske perspektive, izdizanja iznad patnje, za koju svijet nije ništa. Izvan tog paradoksa patnje nema mogućnosti bijega.

-Nema područja krajnjih alternativa, koji završavaju u zajedničkim čežnjama svetosti i zločina. Zašto čovječanstvo proizvodi više kriminalaca nego svetaca? Ako čovjek doista stalno traga za srećom često kako tvrdi, zašto izabire sa tako nasilnom strašću silazne putove? Čovjek poštuje zadovoljstvo i božanstvo, ali ga još više privlači nesreća i zlo. Tri četvrtine čovječanstva moglo je postati sveto, da to želi. Nitko ne može znati, tko je otkrio ljudima da nema drugog života osim onog u paklu…

-Svetost je veličanstvena borba s vremenom. Način na koji svetac uspije ubiti vrijeme u samome sebi je zapanjujuće i iznad svega. Biti u vremenu znači živjeti u ovome svemu. Vrijeme je okvir oko ovog svega i funkcionirati kao sve. Svetost: biti izvan svega, ali unutar i s ljubavi. Koliko je monoton život svetaca, jer oni mogu biti samo sveci. Svetost: postojanje proživljeno u samo jednoj apsolutnoj dimenziji. Sveci također mogu čuti glasove svijeta; ali oni govore samo o patnjama koje su postale ljubav; to su glasovi jednog svijeta. Okrenimo se glazbi u kojoj riječi govore, druge riječi…

-Koja samoća je ona u kojoj zmija miluje i liže naše obraze i usne? Koliko smo se udaljili od postojanja kad jedino zmija može biti s nama?

-Dvije stvari koje ne razumijem: nostalgija u glupa čovjeka, i smrt besmislena čovjeka.

-Ljudi trebaju uništiti svoje živote. Način na koji to učine smatrat će se pobjednicima ili gubitnicima.

-Glazba je medij kroz koji koje nam vrijeme progovara. Glazba čini da vjerujemo da vrijeme prolazi i otkriva nam vrijeme kao okvir za sve što prolazi.

Postoje glazbeni pokreti koje je moguće pomilovati. Kad nam glazba progovara o vječnosti, čini to kao organ vremena. Želja za beskonačnosti u glazbi je fuga vremena. Nema sadašnje vječnosti, niti buduće sadašnjosti, niti beskonačnosti izvan granica vremena

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s