Emil Cioran

Članak

Automat

Dišem zbog predrasuda. Posmatram ideje kako se grče, dok se pustoš samoj sebi smiješi… Sa nestankom znoja u prostoru, i život prestaje; pri najmanjem prostaštvu, oživljava: jedan trenutak je dovoljan.
Kad čovjek obrati pažnju na sopstveno postojanje, osjeća se poput začaranog ludaka koji bi da prepadne svoje ludilo, da ga imenuje. Navika ublažava naše čuđenje što postojimo: tu smo, i tjeraj dalje, imamo svoje mjesto u ludnici postojanja.
Budući konformista, ja živim, pokušavam da živim, tako što oponašam druge, poštujući pravila igre, užasavajući se originalnosti. Rezignacija automata: pretvaraš se da si strastan, a potajno se smiješ tome; priklanjaš se konvencijama samo zato da bi ih mogao krišom gaziti; uveden si u sve protokole, a prebivališta u vremenu nemaš; čuvaš obraz onda kada bi ga neophodno valjalo izgubiti…
Onaj ko sve prezire valjalo bi da izgleda savršeno dostojanstveno, a da i druge i sebe podstiče na grijeh: tako će uspješnije odigrati ulogu lažno živog čovjeka. Zašto bismo glumili svoje propadanje, kad možemo izigravati blagostanje. Paklu nedostaju maniri: on je poput mučnog prizora iskrenog i nevještog čoveka, ili planete bez smisla za otmenost.
Prihvatam život iz pristojnosti: neprestana pobuna, kao i uzvišeni čin samoubistva, dolaze iz lošeg ukusa. Sa dvadeset godina čovjek grmi protiv smeća i neba što se iznad tog smeća širi; zatim se zamara. Tragičan stav prema stvarima dolikuje samo produženom, smiješnom pubertetu; potrebno je, međutim, proći kroz bezbrojna iskušenja, da bi se došlo do komedijantske ravnodušnosti.
Onaj ko bi se otrgao od svih važećih načela, a ne bi imao glumačkog dara, pokazao bi se kao gola i čista nesreća, kao savršeno unesrećeno biće. Nema potrebe za stvaranjem takvog modela otvorenosti: život je snošljiv zavisno od stepena mistifikacije koja se u njega unosi. Takav bi model vodio u naprasnu smrt društva, pošto “slast” zajedničkog življenja počiva na nemogućnosti davanja maha svim našim zadnjim mislima. Podnosimo jedni druge zato što smo svi mi varalice. Onaj ko bi odbio da laže vidio bi kako mu zemlja bježi ispod nogu: mi smo prinuđeni da lažemo. Svaki je moralni heroj ili djetinjast, ili neuspješan, ili neizvoran; prava je izvornost u sramu podvaljivanja, u uljudnosti javnog laskanja i potajnog opanjkavanja. Kad bi naši bližnji saznali ono što o njima mislimo, tada bi ljubav, prijateljstvo i odanost zauvijek bili izbrisani iz svih rečnika; a kad bismo imali hrabrosti da se izravno suočimo sa sumnjom u sebe, niko od nas ne bi bio u stanju da izusti “ja” a da se ne postidi. Sve što je živo, od troglodita do skeptika, učestvuje u maskaradi. Pošto se jedino po tom poštovanju spoljašnjih gestova i manira razlikujemo od strvina, to utvrđivanje suštine bića i stvari jeste pogubno za nas; biće bolje budemo li se držali ništavila, koje je prijatnije: građeni smo tako da možemo da podnesemo tek određenu dozu istine…
Duboko u sebe pohranimo uvjerenje koje je iznad svih drugih uvjerenja: život nema smisla, on ga ne može imati. Ako bi nas kakvo neočekivano otkriće uvjerilo u suprotno, morali bismo se bez oklijevanja poubijati. Kad bi nestalo vazduha, disali bismo još izvjesno vrijeme; ali kad bi nam uskratili radovanje zbog uzaludnosti, mi bismo se istog časa ugušili…

Kratak pregled raspadanja

2 responses »

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s