Bela Hamvas

Članak

Očekivanje

Očekivanje ja ako se na mestu gdje čekamo ništa ne dogodi. Prostor i vrijeme sačinjavaju cjelinu, ali u očekivanju je ova cjelina poremećena. Kao da je čovjek u euklidovskom prostoru gdje nema vremena. Sve je stalo, jer tren koji treba da uslijedi, kasni. Karakteristično je prazan. Lišen svijesti. Nema bezbrižnog očekivanja. Čovjek čeka da poraste, čeka na vjerenicu, čeka kraj rata, nema trena i kojem nigdje ne bi bilo, otvorenog ili skrivenog, očekivanja, a izgleda kao da se ničega ne možemo prihvatiti. Čeka se izlazak sunca. Čovjek živi u bezumnoj djelatnosti, kako ne bi morao da čeka, da čeka, ali uzalud. Svijet nije vječno kretanje, jer postoji očekivanje. Vrijeme i očekivanje su uzajamno zavisni, ali ne na taj način što očekivanje postoji u vremenu, nego vrijeme postoji u očekivanju, kao da je čekanje od ranije i veće, a da se vrijeme rastače i tone u čekanje. Čovjek uvijek stoji na nekom pragu. Čekati dok konobar ne donese supu, popeti se na voz i čekati dok ne stignemo. 

Dobro bi bilo jednom da naš život organizujemo prema egzistencijalnim kategorijama. Rijetke su psihološke i biološke i socijalne i logičke kategorije. Ono u čemu stvarno živimo jeste zabuna, strepnja, ravnodušnost, uzbuđenje, strah, zanos, dosada (lice ništavila je ono što svako zna). Ono što je za nas važno jeste tražiti, žuriti, smiriti se. S obzirom na to što čovjek čeka, jedva se nešto ispuni, a što je neočekivano, po pravilu nije ono što se čeka. Očekivanje nema lica, moglo bi se čak reći da je očekivanje ono što čeka na lice. Svaka slika je razlivena, a u toj poremećenoj antiviziji lebdi, kao kad u mutnoj vodi otvorimo oči i ne vidimo ništa drugo do bezobličnosti. Tamo gdje stojim još nije to. Uskoro. Možda odmah, možda ko zna? Dugo sam čekao? Najčešće. Svejedno zbog čega, jer sam bio fantasta, ili. Stagnacija. Već znam šta je tamnica, dugo čekati i stajati na pragu i živjeti u toj intenzivnoj praznini. Vrlina očekivanja je strpljenje. Budisti vele da je tako velika vrlina da će strpljivi u svom sljedećem otjelotvorenju biti veoma lijepi. Može se i otići, i nekako provesti vrijeme, ali to nije to, a čovjek, ako se zabavlja, rasije sebe i rasijan je. I ne obraća pažnju. Čak ne može ni da se naspava.

 

Dok nema ispunjenja, nema smirenja. Samo je jedno, sakralno očekivanje  i ako neko čeka na svoju potvrdu u predsoblju kancelarije, na klupi, nalazi se i u njemu, ako mu od kokaina trne lice, i čeka vađenje zuba, i ako čeka u redu za hljeb, i ako čeka na autobus. Mogla bi se uspostaviti hijerarhija ko što čeka. Većina čeka platu. Ali u tome postoji sakralno nestrpljenje, jer ako je daleka, dalje čeka na sljedeću, jer ova nije to. U jednom mjestu, razrješavajući vrijeme, lebdjeti između otapanja u okean i lične vjekovnosti. Život se proširi, drugo je značenje stvari i zbivanja. Nešto je nadrealno. Otvaranje svijeta, i prizor da je iznutra prazno. Izgleda da nam je cio život iščekivanje, i samo zato djelujemo, jer smo nestrpljivi i vjerujemo da ćemo aktivnošću to brže postići. Čovjek je sve delatniji što teže može da podnese očekivanje. Čekati nešto što će nas osloboditi i smiriti i zadovoljiti, na nečiji dolazak i na njegovu riječ. U dubini našeg bića je glad, odnosno nedostatak, i to na cijeloj liniji, u materijalu i u prirodi, glad za životom, glad za suprotnim polom, ali naročito glad za riječju i svjetlošću. Odustati od svake djelatnosti, i čekati. Što je to kad je očekivanje zaludno, i više nema što da se čeka? 
 
Čovjek čeka da ne bi morao više ništa i nikoga da čeka, da ne mora da stane i da se zagleda u bezličnu tamu, nema više praga i predsoblja i tamnice i zurenja, ne mora svakih pet minuta pogledati sat tamo gdje se ništa ne događa, a neće se ni dogoditi. Dok sjedim kod berberina i čekam, beznadežno sam se izgubio, besmisleno, nejasno sam ispario u prazninu, bez sadržaja, bez supstancije i istine, a trag svega toga je ostao ovdje u meni, umorna teška rupa i zakrpa, bezbojna i besplodna slijepa rana. Svako očekivanje je manjak, ali je sakralno očekivanje istinsko i zato ima svoju muziku. Čujem mu približavanje. Bez njega se ostala čekanja ne mogu ni podnijeti. Smijem li da budem nestrpljiv? Ne čekam li zalud? Miran sam, jer sebi odobravam i znam da imam vremena? Nema ničeg gorkog i nema propusta? Manjak ostaje manjak, rana rana, rupa i zakrpa, ali od čovjeka ne ostaju samo razvaline. 



Iz zbirke eseja “Patam”

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s