Kružne ruševine

Članak

 Niko ga nije vidio kako se iskrcava u jednoglasnoj noći, niko nije vidio bambusov čamac kako se zaglibljuje u sveto blato, ali su zato samo nekoliko dana kasnije već svi znali da je ćutljivac došao s Juga i da je rodom bio iz jednog od onih bezbrojnih sela uzvodno niz rijeku, na vjetrovitoj strani planine, gdje jezik zend nije okružen grčkim i gdje su slučajevi gube izuzetno rijetki. Izvjesno je samo to da je sivi čovjek poljubio blato, uspeo se uz strmu obalu ne hajući (verovatno ne osjećajući) za trsku koja mu je parala kožu, i na jedvite jade se dovukao, obamro i zakrvavljen, do kružnih bedema na čijem vrhu stoji kameni tigar ili konj, nekoć boje vatre a sada boje pepela. Te zidine ostaci su hrama sažeženog nekadašnjim požarima; danas ga skrnavi malarična šuma, njegovom bogu više niko ne ukazuje počasti. Stranac se pruži kraj postolja. Probudilo ga je sunce visoko na nebu. Bez čuđenja je ustanovio da su mu rane u međuvremenu zacijelile; sklopi blijede oči i zaspa, ne toliko zbog iznurenog tijela koliko zbog čvrste riješenosti. Znao je da ga je u taj hram dovela vlastita nepokolebljiva namjera; znao je da, nešto niže uz rijeku, nepregledno drveće nije uspjelo da zaguši ruševine drugog pogodnog hrama, s bogovima takođe popaljenim i upokojenim; znao je da je san njegova najhitnija obaveza. Oko ponoći ga prenu neutješno kričanje neke ptice. Otisci bosih stopala, nekoliko smokava i jedan krčag upozoriše ga da su ljudi iz kraja s uvažavanjem uhodili njegov san i tražili njegovu zaštitu ili se pribojavali njegove magije. Stresao se od jeze, u razrušenoj zidini potražio je kakvo udubljenje za grobnicu i preko sebe nabacio nepoznato lišće. Pobuda kojom se rukovodio nije bila nemogućna, ali je bila natprirodna. Želio je da sanja jednog čovjeka: želio je da ga sanja u njegovoj potpunosti, detaljno, i da ga nametne stvarnosti. Ta čudesna zamisao iscprla je čitav prostor njegove duše; da ga je neko upitao za ime ili bilo kakvu odluku u njegovom pređašnjem životu, ne bi umio da mu odgovori. Nenaseljeni, razrušeni hram mu je odgovarao, bješe to minimum vidljivog svijeta; blizina seljana takođe, jer na sebe su preuzeli da podmiruju njegove šture potrebe. Njihov prilog u pirinču i voću bješe dovoljna hrana njegovom tijelu, posvećenom jedino spavanju i snijevanju. U početku snovi bijahu zbrkani; nešto kasnije, dobiše dijalektički karakter. Tuđinac je sanjao kako stoji u središtu jednog kružnog amfiteatra koji je na izvjestan način bio hram u plamenu; rojevi ćutljivih učenika čičkali su se stupnjevito; lica u posljednjim redovima visila su na vjekovnoj razdaljini i na zvjezdanoj visini, ostajući pritom jasno uočljiva.Čovjek im je diktirao lekcije iz anatomije, kosmografije, magije: lica su pohlepno slušala i nastojala da odgovore s razumijevanjem, kao da pogađaju važnost tog ispitivanja, koje će neko vreme od njih izbaviti iz stanja zaludne prividnosti i umetnuti u stvarni svijet. Čovjek je, kako u snovima tako i na javi, procjenjivao odgovore svojih duhova, nije dao da ga varalice zavedu, u zbunjenosti pojedinih učenika naslućivao je sve veće razumijevanje. Tragao je za dušom koja bi zavrijedila da učestvuje u svemiru. U devet ili deset sati uveče shvatio je s izvjesnom gorčinom da ništa nije mogao očekivati od onih učenika koji su pasivno prihvatali njegovo učenje, već jedino od onih koji bi se katkad izložili opasnosti da upadnu u razumljivu protivrječnost. Prvi se, iako dostojni ljubavi i privrženosti, nisu mogli uzdići do pojedinaca; ovi drugi već su donekle postojali. Jednog popodneva (sada su se i popodneva ređala u snu, sada bi ostajao budan tek nekoliko sati u zoru) raspustio je zauvijek zaludnu školu i ostao s jednim jedinim učenikom. Ovaj je bio ćutljiv, pun samopouzdanja, ponekad buntovan, kockastog lica na kojem su se ponavljale crte njegovog snevača. Naglo uklanjanje školskih drugova nije ga predugo zbunjivalo; već poslije nekoliko pojedinačnih časova učitelj se mogao diviti njegovom napretku. Međutim, desi se nesreća. Čovjek se jednog dana prenu iz sna kao iz kakve žitke pustinje, i ugledavši nedostatnu večernju svjetlost pomiješa je u prvi mah s praskozorjem, zbog čega zaključi da uopšte nije sanjao. Cijele te noći i cijelog sljedećeg dana, nesnošnjiva pronicljivost nesanice obrušila se na njega. Poželio je da prouči prašumu, da se izmori; jedva da se kukutom domogao nekoliko trenutaka lakog sna, koji su prošarale jedino pričine svedenih oblika, kratkotrajne koliko i neupotrebljive. Poželio je da ponovo sazove školu, no čim je prozborio nekoliko kratkih riječi ohrabrenja, ova se razobliči, nesta. U toj gotovo neprekinutoj budnosti, suze bijesa pekle su mu ostarjele oči. Postalo mu je jasno da je poduhvat oblikovanja nepovezane, vrtoglave materije od koje su sačinjeni snovi najteži od svih zadataka kojih se muškarac može poduhvatiti, čak i ako prodre u sve tajne višeg i nižeg reda: mnogo teži od ispletanja pješčanog užeta ili unovčavanja vjetra bez lica. Uvidio je da se početni neuspjeh nije mogao izbjeći. Zakleo se da će izbrisati iz pamćenja ogromno priviđenje koje ga je na početku skrenulo s pravog puta i potražiti drugi metod rada. Prije no što ga je primijenio, mjesec dana posvetio je pribiranju snaga koje mu je uludo utrošila mahnitost. Čim je napustio svaku pomisao o sanjanju, gotovo istog trenutka pošlo mu je za rukom da odspava tokom dobrog dela dana. Kada bi mu se desilo da u rijetkim navratima usni, nije obraćao pažnju na snove. Za ponovno započinjanje svoga zadatka, sačekao je da nastupi pun mjesec. Onda se, u predvečerje, očistio u riječnim vodama, odao je poštu planetarnim bogovima, izgovorio dozvoljene slogove jednog moćnog imena i zaspao. Gotovo odmah, usnuo je srce kako kuca. Sanjao je srce u pokretu, toplo, tajanstveno, veličine pesnice, grimizne boje, u polutami jednog ljudskog tijela bez lica i pola; snijevao je o njemu s predanom ljubavlju, četrnaest svevidećih noći. I u svakoj narednoj, opažao ga je u sve brojnijim pojedinostima. Nije ga dodirivao: jedino bi potvrđivao njegovo prisustvo, posmatrao ga i možda katkad ispravljao pogledom. Opažao ga je i doživljavao iz mnogih uglova i sa različite udaljenosti. Četrnaeste noći dotakao je kažiprstom plućnu arteriju a potom i srce, spolja i iznutra. Bijaše zadovoljan ispitivanjem. Namjerno nije usnio jedne noći: zatim ga ponovo vrati u snove, prizvavši ime jedne planete i započevši oslikavanje jednog drugog među glavnim organima. Trebalo mu je manje od godine da dođe do kostura, do očnih kapaka. Neizbrojiva kosa predstavljala je možda najteži zadatak. Usnuo je tako čitavog čovjeka, mladića, no ovaj nije ni ustajao ni govorio, niti je mogao otvoriti oči. Noći su proticale a čovjek ga je sanjao jedino usnulog. U gnostičkim kosmogonijama, demijurzi oblikuju crvenog Adama koji ne uspijeva da stane na noge; jednako nemoćan i krut i sveden kao njihov Adam iz prašine bio je i Adam iz čarobnjakovih snova. Jednoga popodneva čovjeku dođe da uništi čitavo svoje delo, ali se pokaja. (Bolje bi mu bilo da ga je uništio.) Kad je iscrpio sve molitve riječnim i kopnenim božanstvima, baci se pred noge kamenoj prikazi koja možda bijaše tigar a možda i ždrijebe, zavapi za njenom neznanom pomoći. Tog dana u sumrak, usnuo je statuu. Sanjao je da je živa, drhturava: ne bijaše to nekakav užasni spoj tigra i ždrijebeta, već istovremeno oba ta žustra stvorenja, ali i bik, ruža, oluja. Taj mnogostruki bog otkri mu da njegovo ime Vatra, i da su mu u tom kružnom hramu (i u drugima njemu sličnima) prinosili žrtve i obožavali ga, i da će na čudesan način oživjeti sanjanoga duha, ali tako da ga sva bića, izuzev same Vatre i snevača, doživljavaju kao čovjeka od krvi i mesa. Naloži mu da ga uputi u obrede i zatim pošalje u drugi razrušeni hram čije piramide nizvodno niz rijeku i dalje opstaju, kako bi barem neki glas veličao njegovu slavu u tom opustilom zdanju. U snu čovjeka koji je snivao, sanjani se probudi. Čarobnjak izvrši ova naređenja, jedan period (koji na koncu obuhvati dvije godine) posvetio je njegovom uvođenju u tajne svemira i u obožavanje vatre. U dubini duše, njihovo razdvajanje teško mu je padalo. Pod izgovorom da to zahtijevaju pedagoški razlozi, svakoga dana razvlačio je sate posvećene snu. Takođe je doradio desno rame, dotad možda nerazvijeno. S vremena na vrijeme mučio bi ga utisak da se sve to već dogodilo… Uopšte uzev, bijaše to srećno doba; sklapajući oči pomišljao bi: Sada ću biti sa svojim sinom. Ili, rjeđe: Moj rođeni sin čeka da dođem i neće postojati ako tamo ne odem. Postepeno ga je navikavao na stvarnost. Jednom mu naredi da pobode zastavu na neki dalek vrh. Sljedećeg dana, zastava se vijorila na vrhu. Pokuša i druge slične oglede, svaki put sve smjelije. S izvjesnom gorčinom shvati da je njegov sin spreman – možda čak i nestrpljiv – da se rodi. Te noći prvi put ga je poljubio i poslao u drugi hram, čije su ruševine bile nizvodno niz reku, na ko zna koliko milja od neprohodne šume i pištaline. Prethodno (kako nikada ne bi saznao da je utvara, kako bi živio u ubjeđenju da je čovjek poput svih ostalih) nametnu mu potpuni zaborav na godine poučavanja.
Njegovu pobjedu i spokoj sada je remetila čamotinja. U sumrak i svitanje, pri slaboj svjetlosti, ničice je padao pred kamenom figurom, zamišljajući možda da njegov nestvarni sin obavlja istovjetne obrede među drugim kružnim ruševinama, nizvodno; noću nije sanjao, ili je to činio kao i svi ostali ljudi. Opažao je zatomljene zvukove i oblike svemira: odsutni sin hranio se njegovom duševnom iznemoglošću. Čovjek je ispunio svrhu svog života; opstajao je u svojevrsnom zanosu. Nakon izvjesnog vremena, koje neki pripovjedači njegove povesti računaju u godinama a drugi u decenijama, probudiše ga u ponoć dva veslača: lica im nije vidio, no oni mu ispričaše o jednom čudesnom čovjeku iz nekog hrama na sjeveru, koji je u stanju da hoda po vatri a da se ne opeče. Čarobnjak se iznenada prisjeti božijih riječi. Prisjeti se da od svih stvorenja na Zemljinom šaru, jedino vatra zna da je njegov sin utvara. To isprva utešno podsećanje na kraju ga stade mučiti. Počeo je strahovati da bi se njegov sin mogao zamisliti nad tom neobičnom povlasticom i nekako doznati da je čist privid. Ne biti čovjek već samo projekcija sna drugog čovjeka, kakvo neuporedivo poniženje, kakva vrtoglavica! Svaki se otac zanima za svoj porod (za onaj koji je dozvolio) sa svojevrsnom zbunjenošću ili srećom; prirodno je da se čarobnjak uplašio za budućnost toga sina, osmišljenog od glave do pete po ugledu na oca, tokom hiljadu i jedne tajanstvene noći. Njegove brige okončaše se iznebuha, što najaviše nekoliki znaci. Najprije se (nakon dugotrajne suše) u daljini iznad brda ukaza oblak, lagan kao ptica; potom, ka jugu, nebo ružičasto kao leopardove desni; onda golemi dim koji rđom pokri noćni metal; zatim panično bjekstvo životinja. Jer, ponovilo se ono što se zbilo mnogo vjekova prije toga. Ruševine svetilišta boga vatre progutala je vatra. U zoru bez ptica čarobnjak vidje da se kružni požar obrušava na zidove. Na trenutak pomisli da spas potraži u vodi, no onda razumjede da to smrt dolazi da ovjenča njegovu starost i razreši ga obaveza. Stupi na užarene patrljke. Ovi ne ugrizoše njegovo meso, već ga pomilovaše i preplaviše bez toplote i sagorijevanja. S olakšanjem, ponižen i užasnut, shvati da je i sam tek privid, da ga to neko drugi upravo sanja.

 

Jorge Luis Borges

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s