Pakao- Rudolph Steiner

Članak

Čim se čovjek približi zagonetki svijeta malo dublje, odnosno u duhovnom smislu, biva suočen sa dva pojma: pojmom dobra i pojmom zla. Ukoliko želimo shvatiti porijeklo ova dva pojma, trebamo se vratiti na same početke čovjekova nastojanja da riješi ovu zagonetku. Ljudska misao se oduvijek nastoji uzdignuti prema mističnim snagama koje iz duhovnih svjetova upravljaju našom evolucijom. Svjedoci smo kako se uvijek iznova, u najrazličitijim oblicima, javljaju pokušaji da se pozitivne snage egzistencije koje vode napretku i sreći u ljudskoj evoluciji, suprotstave onim snagama koje sprečavaju, onemogućuju ili koče tu evoluciju. Uprkos očiglednoj suprotnosti ovih dviju snaga, ako ih pažljivije promotrimo, one nam pokazuju da su zapravo vrlo usko povezane. Ovdje možemo evocirati ono što je Schiller rekao o vatri: “ Vatra! To je moć dobra kada čovjek njome vlada i nadgleda je; božanski dar koji olakšava i prati brojne radove. No kako ta kći prirode postaje opasna kada preskoči prepreke koje je ograničavaju i uzima natrag svoju neovisnost!“ U ovim se riječima krije pitanje kojim ćemo se pozabaviti danas i sljedećeg puta, pitanje koje se tokom vremena skrivalo iza pojmova pakla i neba. Nemojmo misliti da ova dva termina, gdje god se pojave, nose u sebi predrasude što su ih u njih utisnuli brojni ljudi, kao što uostalom ne nose ni ono značenje što im ga pridaju oni koji se bore protiv tih predrasuda a bez poznavanja istinskog značaja ovih termina. Već u drevnoj persijskoj kulturi postojala su dva međusobno strogo odijeljena kraljevstva: Ormuzdovo kraljevstvo dobra i Ahrimanovo kraljevstvo zla. Tu vidimo kako se ispod oblika izvanredne konceptualne predodžbe miješaju skrivene snage koje unapređuju svijet u pravom smjeru, sa snagama punim mržnje koje ometaju njihov tok, sve dok naposljetku moći svjetla ne pobijede. Ova slika je jedna od najjačih koje je ljudska imaginacija ikada stvorila kako bi njome izrazila naš problem. Iz grčke i nordijske mitologije stižu nam opisi pakla i imena povezana s njime. To je područje na koje su osuđeni svi oni što nisu umrli časno nakon života u fizičkom svijetu prilagođenom tadašnjoj kulturi. Jedna nas stvar može zapanjiti prilikom ovih prisjećanja na nekadašnje opise pakla. Njih je potrebno pažljivo istražiti jer iza ovih slika i mitova često se krije mudrost dublja od one koja se u naše doba oslanja na apstrakcije. Stara nordijska mitologija smješta svemir kojega danas poznajemo u jednu maglovitu i ledenu regiju, „Nifelheim“, i drugu koja je za razliku od prve vruća, a zove se „Muspelheim“. Spajanjem ta dva kraljevstva stvorena je današnja Zemlja. Najvažnije snage, one koje su trenutno u službi čovječanstva, nisu pristizale iz Muspelheima nego iz maglovitog i hladnog Nifelheima. Tu su se počele formirati najuzvišenije ljudske snage, one na kojima počiva današnja civilizacija. No istovremeno nam je rečeno – i to se naročito tiče naše teme – da je bog podzemlja koji je primao nedostojne mrtve, bio protjeran od strane bogova u „područje magle“ u koje su odlazili svi oni što nisu umrli dovoljno slavno. Značajno je da su regija i snage napretka na ovaj način povezane s regijom i osobnošću koji simboliziraju snage smrti i raspadanja. Napustimo li tu davnu prošlost i približimo li se našem vremenu, vidjet ćemo da su oni za koje je Pochhammer* (u njemačkoj adaptaciji Danteove Božanske Komedije, 2. izdanje 1907, predgovor prvom izdanju, str. 15) u svom izdanju Dantea rekao kako bi oni koji bi trebali podučavati odrasle i odgajati mlade, kada bi objašnjavali naše postojanje počevši od dubina univerzalnog bića, predočavali sebi naš svijet kao svijet zla. Na veličanstven i moćan način, Dante zaista upravo ovako predstavlja ovaj svijet, od samog početka svog golemog djela u kome opisuje putove pročišćenja i evolucije čovjeka prema duhovnim svjetovima! Jedan drugi pjesnik se takođe osjetio ponukanim da iznese slične slike kako bi dočarao snage koje nastanjuju ljudsku dušu. Dok je pisao svog Fausta, Goethe je Mefista, predstavnika paklenih moći, suprotstavio onome koji je Fausta trebao povesti prema silama svjetla. Možete pronaći brojne ulomke koji opisuju jedinstveni odnos Fausta i Mefista, kao i njihovu vezu s univerzalnim postojanjem. U tom smislu, podsjetimo se makar dva, u kojimase vidi kako su za Goethea koncepti dobra i zla međusobno bliski, što nas podsjeća na gore spomenuti nordijski mit. Prvi ulomak je onaj u kome je Mefisto prikazan kao „dio one snage koja uvijek želi zlo a stvara dobro“. Na taj su način koncepti dobra i zla stavljeni u vrlo usku vezu s univerzalnim postojanjem. Drugi ulomak Fausta nas još više vodi ka razumijevanju našeg problema i istovremeno nam pomaže da vidimo dublje u Goetheovu dušu. On pokazuje odnos koji u Faustu postoji između snaga dobra i snaga zla što ih Mefisto u njemu želi dotaknuti. U trenutku kada Faust zaključuje pakt kojim određuje uvjete pod kojima će se predati Mefistu, Goethe mu stavlja u usta sljedeće riječi:

 

„Kažem li trenutku koji prolazi: „Stani, jer tako si lijep“ Dok sam vezan tvojim lancem i dok se moja grobnica otvara, I dok zvecka led mrtvaca Neka to bude kraj tvome služenju i neka kazaljka otkuca sat za počinak i vrijeme za mene neka stane!“

„Kažem li trenutku koji prolazi: Stani, jer tako si lijep“, izraz je kojim nam Goethe daje na znanje da ga Mefisto nije shvatio u svoj svojoj dimenziji. Pa ipak, Faust dobro zna da ne može biti izručen paklenim silama osim ako kaže trenutku koji prolazi „Stani, jer tako si lijep“. Ova razmatranja dajemo kao uvod u naše proučavanje jer ona nam mogu ukazati na smjer koji su s jedne strane mitovi a s druge duboke pjesničke misli, dali onome čime ćemo se danas baviti. Naravno, svi oni koji misle da mogu sagraditi sliku svijeta uz pomoć nekakvih pojmova iz materijalnog svijeta, lako se mogu odreći koncepata dobra i zla. To što je za nas srž našeg proučavanja njih se nimalo ne tiče. Oni tvrde da im je dovoljno pogledati put evolucije različitih religija i stare djetinjaste koncepte kako bi shvatili da su nebo i pakao u svom očaju izmislili narodi, ili par pojedinaca, kako bi utješili ljude u njihovim zemaljskim nevoljama te ih prijetnjama paklom potakli da se odreknu egoizma i upute stazom dobra. Oni koji ovako razmišljaju ne znaju ništa o istinskim motivacijama koje su navele ljude da u svojim dušama i srcima stvore sebi predodžbe neba i pakla. Danas nećemo pokušati odgovoriti na pitanje što ga je čovječanstvo sebi oduvijek postavljalo, zadovoljavajući se time da nasumce okupimo slike, opažanja, mišljenja i razmatranja, nego ćemo pokušati razjasniti ovaj predmet u svjetlu onoga što smo izložili u našim predavanjima ovih posljednjih mjeseci. Sjetite se predavanja što sam ga održao na temu „Muškarac, žena i dijete“. Opisao sam razvoj čovjeka na zemlji pričajući o različitim snagama koje interveniraju tokom čitavog procesa postajanja čovjekom. Bacimo li cjelovit pogled na takav razvoj čovjeka, najprije ćemo vidjeti kako od prvih trenutaka u kojima se javlja danja svjetlost, malo dijete neprekidno stvara nove snage i nove sposobnosti. Tko god okom duhovne znanosti promatra veličanstven prizor što nam ga pruža  dijete koje raste, vidi kako ono najprije pomalo razvija sposobnosti koje u njemu postoje već u začetku. Materijalistička znanost želi nas uvjeriti da je sve što se na ovakav dirljiv način postepeno razvija tek plod nasljednih genetskih karakteristika roditelja, praroditelja i ostalih predaka. Naše doba pridaje veliki značaj tom nasljednom aspektu. Dovoljno često sam naglašavao činjenicu da duhovna znanost danas igra istu ulogu što ju je bio prisiljen igrati i veliki talijanski istraživač i znanstvenik Franco Redi (Francesco Redi, talijanski liječnik i istraživač. „Osservazioni intorno agli animali viventi che si trovano negli animali viventi“, 1648) prije samo tri stoljeća. Ono što je Redi prvi ustanovio kasnije je odjednom postalo istina koju svatko vidi, bio upućen u njegovu znanost ili ne. U njegovo doba, čitav svijet je vjerovao da se ne samo niže životinje nego i crvi ili ribe mogu spontano izleći iz anorganskog limuna. Danas se vjeruje da su samo religijske predrasude sprečavale ljude da svemu pronađu običan mehanički uzrok. No nisu samo laici, koji su u to doba uostalom bili malobrojni, vjerovali da se iz neživog može stvoriti živo; čak je i sveti Augustin branio tu koncepciju. Vidite da čak ni njegova religioznost nije smetala svetom Augustinu da brani takvu viziju svijeta.

No što se to onda suprotstavilo jednoj takvoj koncepciji? Istinsko promatranje činjenica – vanjskih kao i unutarnjih – koje je prodrlo do same srži stvarnosti postojanja! Fizičko promatranje, a ne vanosjetilni doživljaji, pomalo su uvjerili ljude da je Redi bio u pravu: život može nastati samo iz života. E pa, danas se duhovna znanost nalazi u istoj situaciji kao svojedobno Redi, koji je jedva izbjegao sudbinu Giordana Bruna. Isti taj princip koji se i danas poriče, odnosi se na duhovno područje. Taj princip tvrdi da duhovno može nastati samo iz duhovnog. Ono što vidimo da se razvija u djetetu, počevši od zametka, ne možemo svesti samo na fizičke procese. To treba povezati s jednim duhovnim elementom, isto kao što živo treba povezati samo sa živim. To duhovno nas vodi do jednog psihoduhovnog elementa i tek kada taj element vidimo na neki način prekrivenog karakteristikama koje se vezuju uz fizičko i ostale omotače ljudskog bića, možemo to fizičko koje daje boju i nijanse psihičkim i duhovnim kvalitetama povezati s nasljednim nizom što ide preko roditelja i predaka. Kad god se ustraje u tome da su se genetske karakteristike koje se naposljetku pokažu kod djeteta skupljale tokom niza predaka, na to uzvraćamo kako nas sa stajališta duhovne znanosti takvo što nimalo ne iznenađuje. Čini nam se u stvari očiglednim da se nasljedne fizičke karakteristike manifestiraju u tijelu u koje se inkarnira duhovno sjeme. Kako vidimo to fizičko naslijeđe? Objasnit ću ga sljedećim primjerom. Posadimo sjeme u zemlju bogatu svim sastojcima potrebnim da bi se ono prehranilo. Stavimo zatim to isto sjeme u drugu zemlju, koja jedva sadrži sve što mu je potrebno za rast. Biljka će u sebi sadržavati karakteristike zemlje u koju je posađena! Vidimo dakle kako biljka razvija ono što je već u njoj i što izrasta iz sjemena, i istovremeno je obavijena onim što dolazi od zemlje, natopljena ,sastojcima tla u kome raste. Na isti način na koji jedna biljka nastaje iz druge, tako čovjek nastaje iz jedne psihoduhovne egzistencije i raste na „tlu“ što ga je pripremila određena nasljedna linija. To psihoduhovno sjeme će u svom rastu iskazati također i karakteristike tipične za određeno nasljedno genetsko tlo. S obzirom na takvo stanje stvari, nije čudno što onaj tko sve to promatra izvana može doći do ranije navedenog pogrešnog zaključka. Kada nam netko svrne pažnju na to kako kod nadarenih ljudi nasljedne karakteristike pridonose njihovoj nadarenosti, pa je tako vrstan muzičar rođen u porodici muzičara a vrstan matematičar u porodici matematičara, duhovni tragalac nema potrebu ni odbacivati ni drugačije tumačiti.ova zapažanja. Evo kako duhovna znanost to vidi: Ona uzima u obzir uzastopne zemaljske živote pokazujući kako psihoduhovno u nama dolazi iz tih prethodnih postojanja u kojima je posađeno sjeme našeg današnjeg života. Naša duša i naš duh uvijek iznova nastaju i bivaju stvoreni tokom dugačkog vremenskog intervala. Sve ono što danas nosimo u sebi i što ćemo vlastitim naporima steći, razvit će se i donijeti plodove u nekom budućem vremenu. No to psihoduhovno sjeme nema nikakve veze s onim što se održava putem biološkog. Kada čovjek dolazi na svijet, psihoduhovno sjeme ulazi u fizičko tijelo a to tijelo u koje ono biva „posađeno“ čine snage genetski naslijeđene od određene obitelji koja ga rađa. Čovjek je dakle rezultat cjelokupnosti jedne dvostruke realnosti: psiho-duhovne realnosti koja ima porijeklo u čisto duhovnoj evoluciji, te fizičke realnosti koja proizlazi iz genetske evolucije. Dvije vrste snaga koje ovdje djeluju su naslijeđe i reinkarnacija, i to je očigledan zaključak razumnog proučavanja činjenica. „No zar ne vidite – kažu opet – da ova karakteristika dolazi od ovog, a ona od onog roditelja! Naposljetku sve se te karakteristike tako poslože da bi na kraju nastao jedan Goethe ili jedan Beethoven. Tako da se ovakvi geniji rađaju kao rezultat jedne dugačke nasljedne linije.“ Promotrimo malo bolje ovu tvrdnju po kojoj geniji nastaju na kraju dugačke genetske linije. Nije li neobično pripisati genijalnost naslijeđu, pod izgovorom da su se nasljedni elementi konačno organizirali na takav poseban način da je iz njih mogao nastati genije? Svi Bernouilliji su postali matematičari. Očigledno je da su im za takvo što bila potrebna posebna tijela. Nije čudno da kada se psihoduhovno sjeme „posadi“ u određenu genetsku lozu, odnosno u pogodno tlo koje će mu omogućiti da iz njega izraste matematičar, ono u sebi nosi i karakteristike tog tla-loze. Da li nas iznenađuje kada netko izađe mokar iz vode? Kada smo potomci određene obitelji, očito je da u sebi nosimo i njene karakteristike. Rečena tvrdnja je dakle tek tričavi dokaz. Što nas u njoj može uvjeriti da je genijalnost nasljedna? Za to bi bilo potrebno da je genijalnost prisutna na početku, a ne na kraju genetske loze! Činjenica da genija nalazimo tek na kraju upravo je dokaz da se ne radi ni o kakvom naslijeđu. Jasno vidimo da se takvo što ne može naslijediti a ipak tvrdimo kako se genijalnost nalazi na kraju linije. Čudno rezoniranje! Pa ipak, sama logika nam govori da genije prilikom reinkarnacije ne može genetski naslijediti svoje psihoduhovne karakteristike, inače bismo u protivnom te iste karakteristike našli i kod njegovih predaka. Time dakle utvrđujemo kako postoje dvije struje razvoja, jedna duhovna i druga fizička. Bez te hipoteze ne može se doći do zadovoljavajućeg logičkog zaključka. Dijete dođe na svijet. Stoljećima ranije, ono je živjelo na Zemlji u jednoj drugoj egzistenciji. Vidimo ga kako raste i razvija se preuzimajući karakteristike koje mu se nude. A kako napušta ovaj svijet? Što se događa kada ono što je pri rođenju prodrlo u fizičku egzistenciju iznova napusti tu egzistenciju prelazeći preko praga smrti? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, ne samo da moramo uzeti u obzir smrt nego također i onu promjenu koja se u nama događa kada prelazimo iz života u smrt, kao i promjenu kroz koju prolazimo kada se iz stanja sna vraćamo u budno stanje. Kada čovjek zaspe i utone u san bez snova, određeni elementi njegovog bića se odvoje od onoga što možemo nazvati njegovom unutrašnjošću, odnosno od same srži njegovog bića. Duhovna znanost nam omogućava da kod uspavanog čovjeka razlikujemo ono što ostaje ležati na krevetu od srži samoga bića. Ono što ostaje na krevetu je fizičko tijelo koje se prilikom smrti vraća elementima zemlje. No kada čovjek spava, njegovo fizičko tijelo je drugačije od onoga koje nakon smrti vraća zemlji: prilikom spavanja je obavijeno životnim odnosno eterskim tijelom. Tijelo je živo, njegove vitalne funkcije se održavaju, dakle na krevetu ostaju fizičko i etersko tijelo. Ono što se odvaja od tih tijela je u prvom redu nosač užitaka i nelagoda, radosti i boli, te svih onih osjeta što ih osjećamo tokom dana: vrućine i hladnoće, mirisa, okusa, itd, no također i naših misli i predodžbi, počevši od najnižih strasti i instikata pa sve do najplemenitijih ideala. Kada se uspavamo, sve to tone u nepoznati mrak da bi se jutrom vratilo poput snopa svjetlosti. Ta svjetlost je svjetlost svijesti. Postoji još nešto što se noću odvaja od fizičkog i eterskog tijela; to je svijest o sebi i njegov nosač, ljudsko ja. Nosač užitaka i boli, instikata i strasti, kao i svih osjeta koji dođu i prođu, zove se astralno tijelo. Što se tiče nosača svijesti o sebi, to je četvrto tijelo ljudskog bića, „Ja“. Za vrijeme sna bez snova, ova dva elementa, nosač ljudskog ja i nosač užitaka i boli, odvajaju se od eterskog i fizičkog tijela. Zbog čega ništa ne možete opaziti u svijetu sna bez snova? Zato što na stupnju razvoja na kojem se nalazi čovječanstvo, „ja“ i astralno tijelo nemaju nikakve organe. Čovjek opaža svoju fizičku okolinu organima kao što su oči, uši, i ostali. Tek ujutro, nakon što „ja“ i astralno tijelo ponovo uranjaju u ljudsko tijelo i počnu se služiti njegovim organima, čovjek je u stanju opažati ono što ga okružuje. Ovdje dakle imamo jedan četverostruki entitet: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i „ja“. Iz ovih dijelova dolazi ono što nas stalno navodi da prelazimo iz budnog stanja u stanje sna.

Pregledajmo sada trenutak smrti. To možemo u onoj mjeri u kojoj smo u stanju prizvati zapažanja onih koji primjenjuju metode inicijacije i koji su se naučili služiti višim organima što leže latentni u čovjeku. Obična logika također će shvatiti ono o čemu će biti riječi; ove nam činjenice samom svojom formom mogu objasniti put kojega čovjek pređe nakon smrti. U trenutku smrti desi se nešto što se u životu dešava samo u izuzetnim okolnostima. Tokom čitavog života etersko tijelo je vezano uz fizičko. Od njega se odvaja tek nakon smrti, i to odvajanje je razlog zbog kojeg se fizičko tijelo proglašava mrtvim. Potom biva prepušteno isključivo fizičko-kemijskim snagama kojima se dotle odupiralo uz pomoć eterskog tijela. Etersko tijelo je ono koje se čitavog života bez prestanka bori protiv degradacije fizičkog tijela. Jer ovo posljednje u sebi nosi fizičke i kemijske snage. To se pokazuje čim nakon smrti biva prepušteno samome sebi. Rastavlja se na sastavne dijelove jer je zapravo sastavljeno od jedne nemoguće kombinacije. Etersko tijelo se odvaja od njega i neko vrijeme ostaje sjedinjeno s astralnim tijelom i čovjekovim „ja“. Ovaj odnos je veoma bitan. U trenutku smrti, čovjeku se na jednom golemom „platnu“ prikaže čitav njegov život, onako kako je tekao od rođenja pa sve do posljednjeg trenutka. To je kao da nam se pred dušom prikaže veličanstvena panorama svega što smo proživjeli. I ta vizija, to sjećanje, praćeno je osjećajem uvećanja našeg bića sve dok ne postane sasvim golemo. Kao da nam se biće širi sa svih strana kako bi se u njegovoj unutrašnjosti mogle prikazati slike proteklog života. Ovo se dešava zato što je etersko tijelo nosilac našeg sjećanja. Dok je bilo vezano uz ,fizičko, moglo je vidjeti samo ono što je doživjelo u tom tijelu od njegovog rođenja do smrti. Za njega je fizičko tijelo smetnja. No ipak, ono je nosilac našeg sjećanja u svoj njegovoj snazi i čistoći. Zbog toga nam se nakon smrti čitava prošlost može prikazati u jednoj jedinstvenoj slici. Osobe koje su bile na rubu smrti prilikom utapanja ili pada s planine, sjećaju se da im je u tom trenutku čitav život preletio pred unutarnjim očima. O tome bih vam dugo mogao govoriti, no radije ću samo reći da o tome možete čitati u mom ranije spomenutom djelu. O ovom fenomenu je pisao i antropologkriminolog Moritz Benedikt (bečki liječnik i antropolog; navedeni primjeri postoje u njegovoj autobiografiji „Aus meinem Leben“, Beč, 1906) čovjek koji bi sve o čemu ovdje pričamo smatrao čistom ludošću, no to nije bitno. Benedikt priča kako mu je jednoga dana kada se skoro utopio čitav život preletio pred očima kao neka slika. Što se događa u ovakvom slučaju? Sasvim spontano, etersko tijelo se naglo odvaja od fizičkog a zatim se iznova spaja s njim. Sve što se do tog trenutka skupilo u sjećanju u tom kratkom trenutku se prikaže pred dušom. Nakon odvajanja od fizičkog tijela u smrti, etersko tijelo je dakle neko vrijeme sjedinjeno s astralnim tijelom i sa čovjekovim ja. Zatim dođe trenutak da se odvoji i od njih. Ipak, jedan djelić eterskog tijela ostaje vezan uz ljudsko biće. Možemo to nazvati jednom vrstom koncentrata, sažetkom prethodne egzistencije. Da biste sebi predočili takav sažetak, zamislite da poput umjetnika čitav sadržaj goleme knjige možete prikazati na samo jednoj stranici ali tako da s te stranice možete ponovo rekonstruirati cijelu knjigu. Takav eterski sažetak proteklog života ugradit će se u ljudsko biće za čitavu budućnost nakon što se iz njega izbaci sve ono što čovjek ne može upotrijebiti za svoju buduću evoluciju. Zapamtimo to: ono što se ugrađuje u čovjeka za čitavu budućnost jest plod njegovog proteklog života. Svaki život dodaje jednu stranicu golemoj knjizi u koju se na taj način upisuju svi naši zemaljski životi. Oni su ugrađeni u naše biće. Plod tih života nosit ćemo sa sobom u sve svoje buduće živote. Taj plod ima golemu važnost za dalju evoluciju svakog od nas. Prije nego objasnimo značaj životnog sažetka, dovršit ćemo prikaz čovjekovog puta nakon smrti. Nakon što se životna priča prikaže čovjeku u kratkom trenutku poslije smrti, zbiva se sljedeće: Čovjek se dalje sastoji od svoga „ja“, astralnog tijela i onog životnog „koncentrata“ o kome smo upravo pričali. Pogledajmo sada kako reagira astralno tijelo, nosač nagona, želja i strasti. Možemo to sebi predočiti uz pomoć čiste logike. Uzmimo primjer gurmana koji uživa pojesti tanjur dobrog jela. Odakle dolazi taj užitak? Bilo bi apsurdno kada bismo ga htjeli pripisati isključivo fizičkom tijelu. Nosilac užitaka, boli i želja nije fizičko nego astralno tijelo. Astralno tijelo je ono koje osjeća užitak, dakle ono je to koje želi pojesti dobro jelo! Fizičko tijelo je samo aparat sačinjen od fizičko-kemijske materije, instrument zahvaljujući kojemu astralno tijelo može zadovoljiti svoje želje. Takav odnos fizičko i astralno tijelo održavaju tokom čitave svoje zajedničke egzistencije. Astralno tijelo teži zadovoljiti svoje želje a fizičko tijelo mu za to daje alate kao što su jezik, nepce, i ostale zahvaljujući kojima to može učiniti. Što se događa nakon smrti? Fizičko tijelo je ostavljeno a zajedno s njim i svi alati koji su omogućavali zadovoljenje želja. No astralno tijelo je još uvijek tu i nije mu lako riješiti se svojih želja za užicima! Nakon smrti, astralno tijelo ostaje vezano uz svoje želje usprkos tome što mu nedostaje fizičko tijelo uz pomoć kojega bi ih zadovoljilo. Astralno tijelo osjeća želju za ukusnim jelom, ali nedostaje mu nepce. To je kao kada bi se netko tko umire od žeđi naglo našao u području bez vode. Nakon smrti, čovjek više nema nikakvu mogućnost da zadovolji svoje želje iz prostog razloga što više nema nijednog organa uz pomoć kojega bi ih zadovoljio. Njegove želje su za njega izvor patnje sve dok naposljetku zbog nemogućnosti ispunjenja ne jenjaju same od sebe. To su iskustva koja čovjek mora proći nakon smrti, tokom perioda zvanog kamaloka. Kama znači želja, a loka mjesto. To je, naravno, samo slika. To „mjesto“ traje onoliko koliko je čovjeku potrebno da ga prođu želje i osjećaji nedostatka koji se upisuju u njegovo astralno tijelo i koji mogu biti zadovoljeni tek u fizičkom svijetu. To je period odvikavanja i pročišćavanja. Taj period odvikavanja može biti različitog intenziteta. Pogledajmo primjer čovjeka koji se u potpunosti odaje senzualnim užicima. Od jutra do večeri, čitava njegova egzistencija je posvećena tome da uživa u svim mogućim i zamislivim užicima koje nalazimo samo tamo gdje postoje sredstva za njihovo zadovoljenje tj u fizičkom svijetu. Nakon smrti, takav čovjek koji je svoje unutarnje biće poistovjetio s onim što mu pruža njegovo fizičko tijelo, imat će teži život nego onaj čiji je pogled već u zemaljskom životu uspio prodrijeti iza fizičke pojavnosti u nadosjetilnu stvarnost. Uzmimo sada za primjer čovjeka koji uživa u promatranju lijepog krajolika ili slušanju dobre muzike. Naravno, čak i u najbeznačajnijim stvarima možemo vidjeti tračak duha, no krajolik ili muzika bolje će nam dočarati što se zbiva. Onaj tko u harmoniji muzičkog djela čuje odjeke zagonetke vječnosti, ili dok promatra krajolik pušta da mu na dušu djeluju duhovne dimenzije, takav čovjek se kao psihoduhovno biće odvaja od onoga što ga veže uz fizičko već u životu između rođenja i smrti. Ono što je u nama sadržano i što na takve načine naslućujemo već u fizičkome, osobina je koju možemo zadržati i od koje se nemamo potrebe pročišćavati. Ono jedino od čega se moramo odvojiti je vanjski omotač. Uronite na trenutak u ono što je u vama najdublje, kako biste vidjeli da muzičko djelo sadrži u sebi nešto čisto duhovno što ostaje skriveno najosjetljivijim zapažanjima a prodire u nas putem onoga što primamo preko osjetila. To je nešto što pripada duhu i duši i od čega se čovjek nakon smrti ne mora odvajati. Vidite dakle da postoje različiti stupnjevi onoga kroz što prolazimo nakon smrti; ti stupnjevi ovise o snazi s kojom se čovjek poistovjetio sa stvarima u kojima može uživati samo u fizičkom svijetu uz pomoć svojih fizičkih organa.

Postoji jedna mogućnost koja se ne mora kod svakoga ostvariti i zapravo malo tko za to ispunjava potrebne uvjete, no svejedno ta mogućnost je tu. Pretpostavimo da se neki čovjek potpuno predaje užicima što mu ih pružaju fizički organi u kontaktu sa fizičkim svijetom, sve dok se u njima ne zaboravi do te mjere da izgubi svaki interes za psihoduhovni sadržaj koji je u temelju svih njegovih osjeta što ih prima iz vanjskog svijeta; ukratko, čovjek koji ne vidi ništa osim zemlje, sasvim se poistovjećujući sa svojim fizičkim tijelom. Koja bi bila posljedica toga? Da bismo je razumjeli moramo još dublje zaći u zagonetku čovjeka i vratiti se na onaj sažetak što ga svatko izvlači iz svog eterskog tijela i nosi sa sobom nakon smrti. Što biva s tim sažetkom? Upravo na osnovu tog ploda svog proteklog života čovjek gradi svoju sljedeću inkarnaciju, točnije rečeno tijelo za svoj budući život. Svakako, ono što vidimo da se u djetetu malo pomalo razvija proizlazi iz naslijeđa no ovo posljednje je na neki način elastično. Ljudsko tijelo nije izgrađeno isključivo na karakteristikama genetskog naslijeđa; ono zadržava elastičnost koja omogućuje onome što čovjek nosi sa sobom iz prošlih života da također djeluje. Osim genetskih osobina koje čovjek nasljeđuje, on u sebi nosi i plodove svih svojih prethodnih života koji prodiru i miješaju se s tim genetskim osobinama. Koje su posljedice inkarniranih života za čovjeka? Možemo govoriti o putu usavršavanja iz života u život. Kada je čovjek prvi put ušao u zemaljsko postojanje, za vrijeme njegove prve inkarnacije, raspolagao je snagama koje su u odnosu na snage što danas djeluju u većini ljudi bile prilično primitivne. Tada je imao malo snage da upravlja svojim psihičkim životom u fizičkom i eterskom tijelu. Zatim je pokupio plodove tih svojih prvih života i to mu je omogućilo da mu idući budu malo ispunjeniji. Jer čim je čovjek uspio dodati iskustva svojih budućih života primitivnim snagama svoje prve inkarnacije, već je tada postao sposoban voditi harmoničniji i smisleniji život. Svaki idući život nam se stoga odvija na višem nivou od onog prethodnog. Ovdje vidite uzajamno djelovanje dviju snaga. Nakon što je čovjek prešao prag smrti, u sebi je očuvao sažetak i snage prethodnog života za budući život: to su snage koje mu omogućuju da postane savršeniji. Iz života u život, snaga čovjeka koji se usavršava postaje sve moćnija. No u trenutku kada „ja“ napušta fizičko tijelo, na nj uvijek iznova djeluju snage koje ga vezuju uz proteklu egzistenciju. Nakon smrti, ljudsko postojanje se sastoji istovremeno od snaga koje se razvijaju kao i od onih koje se u nj ugrađuju kao neka vrsta kočnice. Pogledajmo nakratko ove snage što unazađuju i kojima se čovjek nakon smrti mora otrgnuti. Kada na njega ništa ne bi djelovalo, čovjek bi nakon smrti imao samo one snage što bi ih sa sobom ponio iz prethodnog života i koje su nosilac plodova za budući život. Svakako, on se rješava svega onoga što ga vezuje za protekli život. Pročišćava se od svih svojih želja. No uvijek postoji nešto što ostaje, nešto od čega se ne može otrgnuti! To što ostaje čovjeku nakon smrti i od čega se on mora otrgnuti, sve je ono što je nakupio tokom svog zemaljskog života. Toga nije bilo kada se tek rodio. Postepeno, kako je rastao i sve više zaranjao u fizički svijet, tokom života sve se više vezivao uz zemaljske užitke. Lako možemo predočiti sebi kako ono čemu čovjek dopušta da na taj način prodre u njegovo unutarnje biće ne pridonosi njegovoj evoluciji; štoviše, da bi ga to nešto, kada bi bilo jedini utjecaj, sasvim omelo u napredovanju. Dakle, život na zemlji između rođenja i smrti je taj koji u čovjeka unosi snage koje ga koče. S jedne strane život na zemlji nam daje iskustva iz kojih žanjemo plodove, no s druge nas on vezuje uz fizički svijet kojega potom neprekidno nosimo u sebi. Imamo s jedne strane ono što nas hoće izvući iz inkarnacija, a s druge ono što nas uvijek iznova vraća u ovaj svijet, sve dok na kraju nekog života ne postanemo razvijeni do te mjere da možemo u potpunosti prevazići sve što nas vezuje za zemlju. Dok se to ne desi, čovjek u sebi čitavo vrijeme nosi jednu snagu koja ga vodi naprijed i drugu koja ga koči. Vidimo da je ljudsko postojanje podvrgnuto djelovanju ovih dviju snaga, jednoj koja unapređuje i drugoj koja onemogućava napredak. Možemo u detalje promotriti na koji način ove snage napretka i kočenja kombiniraju svoje djelovanje. Uzmimo za primjer ljudsko oko. Ono je , kako kaže Goethe, „sačinjeno od svjetla, za svjetlo“. Da nemamo oko, ne bismo mogli vidjeti svjetlost. S druge strane, da nema svjetlosti ni oko ne bi postojalo. Svjetlost je ta koja je stvorila oko. No da bi ga mogla stvoriti, morala je zaustaviti razvoj tijela i sve njegove prethodne vitalne procese. Zahvaljujući činjenici da je u veoma dalekoj prošlosti svjetlost djelovala na ljudsko tijelo, iz te svjetlosti se moglo sačiniti oko; no ovaj proces je zahtijevao da se ona svjetlost koja sudjeluje u njemu oduzme radu na ljudskom tijelu koji bi inače možda bio krenuo u drugom pravcu. I tek je dugotrajnim djelovanjem ovog novog procesa ljudsko oko moglo postati organ sposoban organizirati napredak u novom pravcu. Ovaj primjer nam pokazuje kako su snage koje usporavaju napredak u osnovi bitne i neophodne. Vidimo kako se ljudskim životom upravlja na izvanredan način: s jedne strane djeluju sile koje vuku naprijed a s druge sile koje usporavaju napredak. Ove posljednje vezuju čovjeka uz fizički svijet i između rođenja i smrti u njemu oblikuju organe zahvaljujući kojima on ponovo dobiva snagu za napredak. Da nema ovih sila koje se odupiru, čovjek ne bi ulazio u zemaljsko postojanje i ne bi rastao u „omotačima“ preko kojih može nazrijeti psihoduhovno. On sada djeluje u svijetu što su ga stvorile snage otpora. No upravo zahvaljujući njima će moći dalje napredovati! Postoji duboka misterija u činjenici da snage koje nas vuku naprijed moraju surađivati sa snagama koje nas koče. Može se desiti da netko održava ravnotežu između ove dvije snage, no moguće je i to da pojedincem upravljaju samo snage kočenja. Iako bi ove snage smještene u fizičkom tijelu trebale biti sredstvo napretka, čovjek ih može pogrešno shvatiti kao cilj sam po sebi. Ukoliko on to napravi, njegova duša i njegov duh će biti lišeni svake mogućnosti napretka. On će zastraniti s puta evolucije. Za njega će doba kamaloke, za vrijeme kojega se čisti i raskida veze sa svim zemaljskim navikama, postati jedini apsolut. Ta se ekstremna perspektiva nalazi pred nama. Kako čovjek ne može vječito biti u jedinstvu s osjetilnim svijetom, i zahvaljujućičinjenici da mu u dubini bića uspijeva ne upasti u tu krajnost, on izbjegava najgore. Ako mu se ipak desi da izgubi svaki interes za psihoduhovni život čije svjetlo prodire u osjetilni svijet – ta mogućnost postoji premda se rijetko dešava – to će se odraziti na procese koji reguliraju život tako da će čovjek postati jedno sa fizičkim osjetilnim svijetom isključujući se u potpunosti iz psihoduhovne stvarnosti. Zamislimo takav slučaj. Što će se nakon smrti desiti s takvim čovjekom kada bude morao preći u psihoduhovni svijet? On će sa sobom donijeti samo jednu potpunu ovisnost i neraskidivu vezu s osjetilnim fizičkim svijetom. Ta će mu uspomena biti teška poput olova. Takav otežali materijal čovjek će uvesti u psihoduhovni svijet i bit će čvrsto vezan uz snage koje ga koče i sprečavaju njegov razvoj. Eto nam prave slike pakla! U toj ekstremnoj mogućnosti, čišćenje se produžava sve do stanja u kome se „ja“ koje je izgubilo svaki pojam o psihoduhovnom vezalo uz osjetilno i fizičko. Takvo „ja“ ne može dalje sa sobom ponijeti puno više od ograničene predodžbe o osjetilnom fizičkom. U duhovnom svijetu to postaje muka osuđenika, bez obzira što u fizičkom postojanju takav stav donosi neprekidne užitke i zadovoljstva. Pokušajmo sada razumjeti Faustove riječi što sam ih maloprije naveo. Ako ga glasnik pakla hoće pridobiti, što mu je potrebno postići? Potrebno je da Faust iz trenutka koji prolazi ne uzima nikakvo sjeme za svoju buduću evoluciju nego dopusti da ga svaki trenutak zemaljskog postojanja tako ugrabi da ga poželi vječno zadržati. „Ako kažem trenutku koji prolazi „Zaustavi se, tako si lijep!“ tada sam tvoj!“ – ovo je sporazum što ga čovjek može sklopiti sa snagama pakla, usko se povezujući s onim što koči razvoj.  No nama je jasno da su te snage potrebne u životu: takva je potreba evolucije.  Idući put ćemo istražiti što je bio čovjek u epohi svoje prve fizičke inkarnacije. Znamo da on danas u sebi nosi snage napretka i snage koje ga vuku natrag. Da on kada je prvi put ušao u fizičko tijelo nije u sebi imao nikakve prepreke, bio bi zadržao duhovni oblik što ga je imao prije inkarnacija. Zahvaljujući činjenici da su organi koji sprečavaju evoluciju u njemu rasli i razvili se, njegov je duh mogao prodrijeti u osjetilni svijet i iz njega ponijeti plod iskustva koji ga sve više obogaćuje. Snage koje su izvor napretka morale su najprije stvoriti organe za taj napredak. Za takvo što im je najprije bilo potrebno zaustaviti dotadašnji razvoj kako bi omogućili novi. Nitko se u stvari nema prava žaliti na prepreke na koje nailazi u životu. Konzervatorski element – koji je dobroćudan u onoj mjeri u kojoj omogućuje napredak – postaje istinska kočnica koja onemogućava napredak kad god se taj napredak shvaća kao cilj sam po sebi. Isto se događa i nakon smrti. Kočnica u službi duha postaje najbolji faktor napretka, no ukoliko se taj napredak shvaća kao cilj sam po sebi i koristi u egoistične svrhe, tada postaje sjeme pakla. Vidimo dakle da ono što može postati izvor svih ljudskih sposobnosti, može također postati i sjeme pakla ako se čovjek uz to veže na pogrešan način, čineći od napretka svrhu samu po sebi. Sada ćemo bolje razumjeti onaj nordijski mit. Sjeme naše trenutne kulture poteklo je iz Nebelheima. Ono je moralo proći kroz stare kulture, no moralo ih je i prevazići, donoseći njihove plodove u sadašnju inkarnaciju. Ljudi koji sadašnju inkarnaciju ne koriste u duhovnom smislu, osuđuju sebe na odbačenost u jednoj etapi koja je u svoje vrijeme i na svoj način bila dobroćudan činilac napretka, ali mu se danas opire. Ono što je u nekoj epohi faktor napretka, ukoliko se održi u ljudskom životu postaje element pakla. Nebelheim nije uvijek bilo pakleno mjesto. Dobre strane čovjeka djelovale su na Nebelheim sve dok se nisu razvile toliko da su ga mogle napustiti. Vidimo dakle da su djelovanja dobra i zla, neba i pakla, isprepletena u ljudskom životu iz kojeg se zajednički očituju onako kako je to Schiller rekao u pjesmi što smo je citirali na početku: dobroćudan element postaje destruktivan i paralizirajući ukoliko ga se ne upotrebljava ispravno. Dokle god je čovjek ima pod svojom kontrolom vatra je dobroćudna, no „čim preskoči prepreke koje je ograničavaju i preuzme svoju neovisnost“ ona postaje uništavateljica. Na isti se način snage pakla pojavljuju u ljudskom životu čim „preuzmu svoju neovisnost“. Sada shvaćamo zbog čega se ideje velikih duhova koji su razmatrali sve ove duboke veze pridružuju idejama što nam ih je duhovna znanost stavila u zadatak razviti. Vidjeli smo danas da je element pakla neophodan u našem životu. Idući put ćemo se više osvrnuti na element koji će nam osvijetliti sva pitanja: također ćemo naučiti što je sa stajališta istinske duhovne znanosti svijetlo nebo. No već sada možemo vidjeti, zahvaljujući današnjem predavanju, koliko je istinito ono što Dante izražava u posljednjem opisu pakla (Dante, posljednji stihovi „Pakla“: „Moj vodič i ja, tim tajnim putem / za povratak na svjetlo dana, pođosmo /i bez imalo zastajanja / on prvi a iza njega ja, zakoračismo /tako da naposljetku vidjeh divne stvari /što ih nebo donosi, kroz otvor / u kome ugledasmo – vani – zvijezde“ Pakao, pjevanje 34, v 133-139, 1996) Dante je u stvari mislio kako u životu treba najprije obratiti pažnju na one moćne snage koje onemogućuju evoluciju i tek onda sebi predočiti ove druge u kojima se nalaze sreća i mogućnost napretka. Čak ni u našem svakodnevnom životu nećemo pronaći oslonac ukoliko ne uspijemo ostvariti pravu ravnotežu između onoga što nas koči i onoga što nas tjera naprijed. Čovjek će naučiti u životu razlikovati slučajeve u kojima ono što ga zaustavlja prijeti da postane pakao, od slučajeva u kojima to zaustavljajuće djeluje dobroćudno i uzdiže ga put snaga koje ga nose naprijed – baš kao što je Dante pod vodstvom Vergilija sebe najprije vidio okruženim paklenim snagama, da bi zatim postao pobjednikom svega što koči dok je pun radosti promatrao zvijezde kako svjetlucaju na noćnom nebu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s