Metapoesis

Članak

Poesis znači majstorsku djelatnost; tom su riječju Grci označavali rad umjetnika. Poesis je ona aktivnost koja se ne odnosi neposredno na biološki život nego prevazilazi cjelishodno držanje u prihvaćenoj borbi za egzistenciju. U onome što je poetično ima nekog viška, a upravo to je ono što je važno. U onome što umjetnost čini ima ne samo idealiteta nego upravo kao da je ovaj idealitet smisao djelatnosti. Otuda majstorska djelatnost stvaranja umjetnika nije ono što je čovjek već ono što je iznad čovjeka i nije ono što je čovjek već ono što je više od života, i ne ono što je priroda već ono što je više od prirode. Ono što je umjetničko nije samo majstorsko ostvarenje onoga u čemu se ispoljava višak bića., kako to kaže Niče, ne Schöpfung, već Überschöpfung (ne stvaranje, već stvaranje iznad sebe sama), odnosno ne poesis već metapoesis.

Izgleda vjerovatno da ovo metapoetičko držanje predstavlja karakternu crtu distinkcije cjelokupnog čovekovog bića. Treba odmah dodati da je misao o potpunom interesu i korisnosti svake aktivnosti unutar ljudskog bića fantazam, sasvim pouzdano fantazam onih koji nikada nisu vidjeli šta čovjek radi kada kopa ili bere pasulj, ili krpi rublje, ili peče slaninicu i nisu vidjeli da svaki pokret svakog čovjeka karakteriše potpuno otvoreni cilj, da to bude dobro, što opet odgovara namjeri ugrađenoj u biće čovjeka da postiže mjeru koja daleko nadmašuje takozvanu praktičnu svrsishodnost. U čovjekovom biću ne postoji praktična aktivnost koja je potpuno usmjerena na korisnost. Onaj određeni idealitet, koji je u djelatnosti umjetnika apsoulutan nalazi se i u tome kako neko miješa zapršku. Čovjek radi nešto da da bi bilo čega još nema: da se ostvari nešto što je nepostojeće i nalazi se samo u čovjekovom idealitetu, nešto što je u odnosu na prirodu višak, jer nije iz fizičkog svijeta, nego iza njega i nije biološki život (sa stanovišta biološke djelatnosti život nije ni shvatljiv), već prožima biološki život i uzdiže život iznad njega samog. A ovaj ljudski čin, pak, nije individualan i izolovan i prepušten sam sebi, on je karakterna oznaka svevremenog ljudskog poretka života. Nikada nije puko ograničavanje života, već uvijek i u svakom slučaju i bez izuzetka kod svakoga više. Ljudsku delatnost u borbi za egzistenciju ne karakteriše korisna svrsishodnost, već smisao. a smisao, pak, u tome je što u ljudskoj djelatnosti slijedi neki sveukupni ljudski red, koji ovdje ne postoji, nego čeka da bude ostvaren.

Umjetnost je onaj oblik ljudskog metapoetičkog držanja koji potpuno ignoriše korisnu svrsishodnost u borbi za egzistenciju i svojom djelatnošću ništa drugo i ne želi do da ostvari red smisla, da izgradi takvo uređenje egzistencije koje odgovara njegovom ukusu i potrebama i vrijednostima i zahtjevima. Metapoesis nije pod znakom ideja, već pod znakom vita nuova. Umjetnost ne slijedi ideje, već ostvaruje čovjekov apsolutni i konačni potpuni život. Vita nuova nije realitet; vita nuova je istinskija od realiteta. Onaj koji bira samog sebe, bira samo život i prirodu i svijet, on može živjeti samo u stvarnosti, ali je to tek sleijpi produktivitet, taj čovjek samo vježba svoj talenat. Onaj koji bira samog sebe, bira samo ogledalo i ostaje daleko od istine. Lontana come in uno specchio, daleko kao u ogledalu. Umjetnost polazi od toga da čovjekovo biće nema objekt koji bi imao odgovarajaću potpunu vrijednost. Umjetnost je ona djelatnost koja stvara svijet potpune vrednosti koji odgovara ljudskom biću. To je metapoesis. Metapoetički svijet nije realan, nego hiperrealan. Sadržaj metapoesisa je postojeća koncepcija koja je svakom data zajedno sa egzistencijom i nalazi se u ljudskoj egzistenciji, koncepcija o konačnom obliku i uređenju čovjekovog bića. Ljudski hiperrealitet je sistem sa osobenim zakonitostima koji je u svakoj umjetnosti isti: hijerarhija i poredak bitnih vrijednosti, stila, ritma, proporcija, mjera.

A osobenost je, pak, sljedeća: po sebi se razumije da se ljudsko biće osjeća dobro jedino u prirodi uzdignutoj do umjetnosti, ali samo onda ako je priroda u potpunosti izdvojena iz prirode i metapoetički preobražena za čovjeka. Nije nam dobro u prirodi, nego u umjetnosti. Ali je čudno, kao da je i sama priroda potpuno spremna za život samo u tom slučaju i onda osjeća sebe ako je čovjek umjetničkim bićem uzdigne do sebe. Ovo nema nikakve veze s onim što se uopšteno naziva kulturom. Ono što kultura čini, to je većim svojim dijelom samo korisno i svrsishodno, a u kulturi priroda (kao i čovjek) uglavnom pati. Metapoetički preobražena priroda je oslobođena i srećna, što je više umjetnička time je srećnija. Kako može biti srećna jedna kineska vaza, ili peruanski ćilim, mramor na kapitelu Partenona u Atini! Smještanje u svoj konačni dom živa je želja i u zrncetu peska. Cijela zemlja žudi za vita nuovom, jer nema oblutka koji ne bi želio život potpune vrijednosti. Metapoesis je kada čovjek ne izražava sebe, nego stvara ono što je iznad njega više: umjetnost, kada čovjek sebe uzdiže iznad sebe. Samo tako se ostvaruje njegovo biće. I priroda očekuje ood čovjekove umjetnosti da je uzdigne do sebe u vita nuova.

 

Bela Hamvas

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s