Lica

Članak

1

Dok tumaram pločnikom ili se vozim
Poljskim drumovima, gle, kakvih li lica!
Lica prijateljstva, određenosti, opreza,
Prijaznosti, uzornosti,
Lice duhovno što predosjeća, vazda
Dobrodošlo obično dobrohotno lice,
Lice kada se pjeva muzika, velika lica
Prirodnih advokata i sudija, široka
Na vratu,
Lica lovaca i ribara, izbočenih vjeđa,
Obrijana nabijeljena lica pravovjernih
Građana,
Lice umjetnika, čisto, neobično, čežnjivo,
Upitno,
Ružno lice neke lijepe duše, lijepo lice
Omrznuto ili prezirano,
Sveta lica male djece, osvijetljeno lice
Majke mnoge djece,
Lice jedne ljubavi, lice dubokog poštovanja,
Lice što kao da pripada snu, lice jedne
Stamene stijene,
Lice kojem su oduzeli njegovo dobro i zlo,
Uškopljeno jedno lice,
Divlji soko podrezanih krila,
Ždrijebac koji se najzad pokorio remenu i
Nožu štrojača.
Dok tumaram tako pločnikom, ili prelazim
Skelom neprestanom, lica i lica i lica;
Vidim ih i ne žalim se i zadovoljan sam sa svima.

2

Mislite li da bih mogao biti zadovoljan
Svima, kad bih smatrao da su ona svoj
Sopstveni zaključak?
Ovo je na primjer suviše jadno lice za
Jednog čovjeka.
Gadne neke vaši traže dopuštenje da budu
Tu, puze ka njemu,
Balavi neki crv blagosilja ono što
Dozvoljava mu da uvuče se u njegovu
Šupljinu.
Ovo je lice pseća njuška što njuška za
Đubretom,
Zmije se gnijezde u ovim ustima, čujem siktavu
Prijetnju.
Ovo je lice magla, studenija od arktičkog
Mora,
Njegovi sanjivi i klimavi ledeni bregovi
Drobe se u kretanju.
Ovo je lice od gorkih trava, a ovo lijek za
Povraćanje, ne treba ni etiketa,
I još sa police drogerije, laudanum,
Kaučuk, ili svinjska mast.
Ovo lice je padavica, njegov jezik bez riječi
Glasi se tjelesnim krikom,
Vene mu se protežu niz vrat, oči mu se
Kotrljaju sve dok im ne vidiš samo
Beonjače,
Zubi mu škrguću, dlanovi mu porezani
Noktima uvučenim unutra,
Čovjek se ruši na zemlju u muci i pjeni, a
Dobro umuje.
Ovo su lice izgrizli crvi i gamad,
A ovo je nož ubice poluisukan iz kanije.
Ovo lice duguje grobaru najkobniju njegovu
Platu.
Tamo zvoni neprestano jedno samrtno zvono.

3

Crte vas koji ste mi jednaki, zar da me
Prevarite vašim izboranim i mrtvački
Blijedim nastupom?
Pa eto, ne možete me prevariti.
Krivite se i uvijajte kako vam drago,
Bockajte brcima ribljim ili pacovskim,
Skinuće vam brnjicu, svakako hoće.
Vidio sam lice najumazanijeg i
Najslinavijeg idiota u čitavoj jednoj
Ludnici,
I znao sam, za utjehu svoju, što oni nisu
Znali,
Znao sam o silama koje su ispraznile i
Slomile brata moga,
Iste sile čekaju da raščiste otpatke
Urušene kuće,
A ja ću opet pogledati, kada prođe koje
Stoljeće,
I srešću pravog posjednika, savršenog i
Neozlijeđenog, djelićem svakim ništa
Goreg od mene.

4

Gospod napreduje, i opet napreduje,
Pred njim uvijek sjenka, uvijek ruka ispružena
Koja bezvoljne upozorava.

Iz ovog lica izlaze zastave i konji –
Divota!
Vidim što slijedi,
Vidim visoke krznene kape pionira, vidim
Grube glasnike koji raščišćavaju put,
Čujem pobjedničke bubnjeve.
Ovo je lice čamac za spasavanje,
Ovo je lice zapovjedno i bradato, ono ne
Traži prednosti od ostalih,
Ovo lice je mirisno voće spremno za jelo,
Ovo lice jednog zdravog poštenog dječaka
Jeste program svega što je dobro.

Zadrijemala ili budna, ova su lica
Svjedočanstva,
Ona pokazuju svoje porijeklo od samog majstora.
Na stranu sve što rekoh, ne izuzimam ni
Jedno – crvena, bijela, crna, sva su
Božanska.
U svakoj kući je jaje, ono stiže poslije
hiljadu godina.
Ne smetaju mi mrlje ili pukotine na
Prozorima,
Ono što je iza njih visoko je i dovoljno i
Daje mi znakove,
Odgonetavam obećanje i strpljivo čekam.
Ovo je lice sasvim izraslog ljiljana,
Ljiljan govori čovjeku gipkih bokova pokraj
Baštenske drvene ograde,
Dođi, uzvikuje čedno, dođi mi blizu
Čovječe gipkih bokova,
Stani uz mene dok se ne uspravim i
Naslonim što više mogu na tebe,
Ispuni me bjelkastim medom, sagni se do mene,
Protrljaj o mene bockavu svoju bradu,
Protrljaj je o grudi moje i ramena.

5

Staro lice majke mnoge djece,
Pst! Ja sam potpuno zadovoljan.
Uspavan je i okasnio dim u nedeljno jutro,
Visi nisko nad drvoredima uz ograde,
Visi razrijeđen uz sasafras i divlju trešnju
I tetiviku pod njom.
Vidio sam bogate gospođe svečano odjevene
Na večernjim prijemima,
Čuo sam što su pjevači pjevali tako dugo,
Čuo ko je to u mladosti rumenoj proizašao
Iz bijele pjene i modrila vode.
Gledaj tu ženu!
Ona motri iz okvira svoje kvekerske kapice,
Njeno lice jasnije je i ljepše nego nebo.
Ona sjedi u naslonjači pod sjenovitim trijemom
Kuće na farmi,
Sunce upravo obasjava njenu staru sijedu
Glavu.
Široka njena haljina od lanenog je
Blijedožutog platna,
Unuci su njeni uzgojili lan, a unuke njene
Predu ga na preslici i kolu.
Milozvučni znak zemlje,
Usavršenost koju filosofija ne može
Prevazići i ne želi da prevaziđe,
Opravdana majka ljudi.

 

Walt Whitman

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s