Baština

Članak

1. Religija, filozofija, nauka hoće da olakšaju, kao što kažu, životne teškoće, a baština  vraća  čovjeka  samom  sebi.
2. Čovjek ovdje, u prirodi, ne želi  ništa drugo do da bez smetnji uživa u životu, i zbog  toga, kada religija, filozofija i nauka hoće da olakšaju životne teškoće, one su u službi žeđi za  životom.
3. Uživanje u životu i to što čovjek želi ponovo da dobije sebe, zapravo se međusobno ne isključuje. Ipak, onaj ko uživa u životu, gubi sebe sama, a ko hoće da ponovo dobije sebe, mora da se odrekne neograničenog  uživanja u životu.
4.  Neograničena  životna  žeđ u čovjeku nije njegovo  izvorno ponašanje, nego je  nastalo  zato što je on izgubio nešto  što je važnije od života.  Žeđ – kama Upanišada, Budina trišna, Bemeov Gier – posljedica je gubitka  potpunosti primordijalnog egzistiranja. Budući da se  potpunost  izgubila, čovek  je dospio u degradirano stanje. Mučno  osjećanje  nedostatka koje pripada degradiranom stanju čini ga pohlepnim, a tama degradiranog stanja  jeste smetnja  tome da budemo što jeste. Ne treba ukinuti uživanje u životu, nego treba istupiti iz degradiranog stanja. 

Posljedica gubitka primordijalnog stanja jeste degradirano bivstvo. Rezultat ovog degradiranog  bivstva  jeste turba, kao što kaže Beme tj. poremećenost. Turba je korupcija uma, morala i tjelesnosti: pomračeni um, grijeh i bolijest. Religija, filozofija i nauka jesu olakšanje neometanog uživanja u životu.  Baština hoće da uspostavi netaknuto stanje bivstva.

  1.  Žeđ je znak ja, prepoznavanje korumpiranog bivstva. Korumpirano bivstvo živi u tami svoje korupcije. Čovjek u ovoj situaciji nije svjestan šta se zbiva, čak i protestuje ako biva uznemiravan svjetlošću u uživanju života. Zato je život u  pohlepi degradiran, a degradiranost sve više pojačava žeđ. U tom stanju čovjek konačno potpuno gubi sebe sama .
    7. Religija, filozofija, nauka stvorile su ogromnu pripravnost prvobitnim sredstvima, kasnije od mašina do institucija i do religioznih učenja i teorije. Sklop spremnosti, ako se u njemu javlja jedinstvo i sistem, naziva se i civilizacijom. Svrha je odbrana i sigurnost. Kuća, grad, država, odjeća, pogled na svijet, zanati, oružje, imetak, dogme, zakoni. Komplikovan aparat kako bi se teškoće bar malo ublažile. Neobično nije što među olakšicama nema ni jedne stalne. Nije bilo ni sredstva, ni mašine koji nisu podbacili, nije bilo teorije koja se nije srušila, ni znanja čija se pouzdanost nije smrvila, i niko nije oko sebe ispleo takvu zaštitu koja se nije pocijepala. Neobično je što nema olakšice koja na neki način ne bi bila uklanjanje ispred stvarnosti. Možda bi je moglo biti, ali je faktički toliko nema da su takozvani tereti lakši nego oni što ih čovjek takvim olakšicama preuzima na sebe.
    8. Postoji nešto što čovjek želi da olakša i od čega traži zaštitu, od čega se skriva i za šta neće da zna. Ne samo da se zbija u grupe, nego organizuje grupe i ozakonjuje poredak. Propisuje zajednički život, uzalud sve poremeti, opet započinje, ako i zna da neće ići, ipak to radi. Stvara misaone sisteme u kojima nema pravih saznanja čak ni uz puno angažovanje svoje snage. Falsifikuje život, i ako svaki  put bude raskrinkan, dalje to radi, pokušava da okoliši, i ako ne uspije, isto to započinje sa suprotne strane. Nijedna olakšica nije se ispunila, jer se želi da olakša time što se nešto skriva. Nešto bez čega cjelina  nema nikakvog smisla. Svaka olakšica izvire iz straha od stvarnosti. Zato se čovjek brani i prikuplja imetak  i naoružava se i organizuje, skriva se u religiju i pogled na svijet, pravi nauku i tehniku, i gradi civilizaciju i plete san o svjetovima i narodima, idejama kojih nigdje nema.
    9. Civilizacija i sve ono što u nju spada nije učenje, nego stav. Način života koji se kreće u smjeru naizgled najlakšeg rješenja. Pruža zaštitu za koju se čini da je  pouzdana, i izmišlja akorde za uklanjanje straha. Nije to udobnost i nije materijalna sigurnost , jer bi onda dovoljan bio debeo zid, topla odjeća, ambar i oružje. Ali istovremeno s kućom neizbježno se javlja pogled na svijet, i čovjek  se skriva ne samo u toplu sobu, nego i u mlak svijet svojih misli. Ako izgubi vezu sa sirovom prirodom, to još ne bi predstavljalo nevolju, ali je tu vezu nemoguće prekinuti a da čovjek istovremeno ne izgubi ono bez čega je bivstvo besmisleno. Važno je da sve izgleda drugačije nego što jeste.  Naročito ono u čemu se može  prijatno dremuckati.
    10.  Nasuprot sistematičnom olakšanju, što znači izbjegavanju stvarnosti religije, filozofije i nauke u civilizaciji i skrivanju čovjeka ispred stvarnosti, falsifikovanju života uzrokovanim religijama i strahu od života uzrokovanim religijom –  postoji i drugi stav. Ovo dvoje se  nikada ne miješa i ne može se  pobrkati. Uvek  postoji vidvan (zastupnik znanja), i sofos (mudrac), i bodhisatva (prosvijetljeni) i iš ha-ruah (duhovni čovjek). Postoje oni koji u civilizaciji uzimaju negativan stav. Ne poriču civilizaciju, nego ne prihvataju olakšice. Jer u olakšicama strah od stvarnosti znači da čovjek gubi sebe. Falsifikovanje života znači da se gubi smisao bivstva. Vidvai i iš ha-ruah hoće da  ponovo steknu sebe. Sam život je  bez supstancije, a ono što je samo život, nije ništa drugo do prolaznost. Bodhisatva želi ono što može da izdrži i smrt. U civilizaciji ne uzima učešća jer zna da je beznadežna odbrana od nečega od čega se ne može odbraniti, ponajviše se može samo skriti ispred primanja k znanju, ali ako se čovjek skrije, on se skriva ispred smisla sebe sama i svoga bivstva. Za sofosa život nije bezuslovno uživanje, i ne želi da se ovdje neometano vječito nastani. Ali zna da je svojstvo ovoga života, da što se više hoće načiniti lakšim, sve više poremećuje, grči se, gubi svoju vedrinu i ljepotu, sjaj, čar i misteriju, istinu i dubinu, gubi svoju tragiku i muziku i poeziju. Ne može se ništa drugo, ko želi da sudjeluje u čistoti života, taj mora ponovo steći sebe. Svakovrsne promjene u izvornom načinu života donose neproračunljive posledice, jer je svaka promjena skrivanje i ne nestaju teškoće, nego stvarnost života. Ko želi samo da uživa u životu, on ga gubi, jer ono što dobija nebitno je i prazno. Ko ga prima sa svim njegovim teškoćama, zajedno sa stvarnošću dobija cjelinu.
  2. Baština je izvorno bila blizu, neposredno ispod lakog vela civilizacije i samo ju je trebalo dohvatiti. Tokom vremena tonula je sve dublje, i skriva je sve dublji sloj zaštitnog tkanja. Sve je lakše  potonuti u  besadržajni  polusan, i sve je teže naći ono što čovjeku vraća njega sama. Prvobitno je bilo dovoljno prenuti se, kasnije je trebalo razoriti cijele civilizacije kako bi čovjek  dospio do sopstvene suštine. Ako se povremeno ne ispolji prirodna lomnost civilizacija, ako izvorno smrtna suština religija i nauka i filozofija ne postane očigledna, i opsjenolikost olakšica ne raskrinka se sama od sebe, osvješćivanje biva još teže. Ali upravo zato što je čovjek  htio da konačno ostvari olakšanje, kao danas u slučaju tehnike, kategoričkih  ideologija i totalnih država, ove olakšice iz minuta u minut neočekivano pokazuju svoje lice,  i ispostavi se: ono što je stvoreno za zaštitu, najveća je opasnost i  prijeti potpunim uništenjem čovjekovog svijeta. Kako bi dobro bilo kada bi se moglo živjeti pod manjom zaštitom.
    12. Baština je znanje, i to znanje da život nije samostalan i nije jedini i nije stanje nezavisno od ostalih, krugova bivstva. Ne samo da nema svojstvene suštine, nego je samo prilika koja se otvara za  pribavljanje suštine bivstva. Suštinsku stvarnost koju u osnovama dotiče ljudski život, kaže Šankara, nemoguće je saznati bez baštine. Život potpune vrijednosti, kao što kaže Rene Genon, jeste mogućnost stvaranja veze sa svim stanjima bivstva, prevashodno sa stanjima višeg reda nego što je život. Znanje nikada nije sistematično, nego je otvaranje beskraja bivstva, i spoznaja stanja reda višeg od prirodnog stanja života, odnosno od pukog čulno ustanovljivog svijeta, stanja višeg reda stvarnosti koje se neprekidno i jeste u životu, i usmerava čovekov život.
    13. Jedna od posljedica tame smisla, kvarnosti morala i tjelesne lomnosti jeste što su se duh i stav razdvojili. Riječ ne pokriva čin, drugačije rečeno, teorija ne pokriva praksu. To je najdublja oznaka korupcije, odnosno najdublja nečistota korumpiranog bivstva. Bez odgovornosti govornika riječ nema sadržaja, i ko nešto govori, ali to ne čini, on nije mogao ništa reći, samo brblja. A opet, čin bez riječi puki je biološki refleks. Baština, kada čoveku vrati sebe sama, vaspostavlja jedinstvo između riječi i čina. Zato je ono što baština kaže: znanje, a istovremeno i praksa. Misao je samo onda važeća ako se ispunila u činu, čin samo onda ako je zasnovan u poretku smisla.
    14. Da bi baština mogla da čovjeku vrati sebe, svevremeni čovjek treba da  poznaje mjeru svoga svevremenog stanja. Ta mjera jeste osnovno stanje.
    15. Počev od arhaičkih vremena na sve do današnjih dana nije bilo ozbiljnog mislioca koji nije računao na činjenicu osnovnog stanja, međutim, na specifičan način ono je jedva i imenovano. Katkada je nosač oznaku kao hindu setja-Juga, ili grčko zlatno doba. U više slučajeva bilo je oličeno: predstavljalo je osnovno stanje kao hindu Manu, egipatski Menes, ili grčki Minos, kineski Veliki Žuti Gospodar.  U društvima znači primordijalni red koji se razumije sam po sebi, i zakonici su se obično donosili uz pozivanje na osnovno stanje. U hindu metafizici to je satjasa-satjam, što znači bivstvo do vrha ispunjeno istinom. U drugoj varijanti sat-čit-ananda, što znači jedinstvo istine bivstva, svjetlosti smisla i spasenja. Prema hebrejskoj baštini osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovek  u materici zna cijelu Toru, ali kad se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.  Zato čovjek  zna i ne zna za osnovno stanje. I zato, kada čuje, sjeća ga se. Čak  zbog toga gravitacija njegovog života jeste da je osnovno stanje jedina mjera života, a život nije ništa drugo do realizacija osnovnog stanja. Na početku je čovjek, kaže Talmud, vidio kroz vremena, i oko mu je dosezalo od prvog do posljednjeg vremena, jer je svjetlost bila u njegovom posjedu. Međutim, kada se čovjek  iskvario, Gospod je od njega oduzeo svjetlost i sakrio je. Sakrio za koga? Za pravednike. Sakrio gdje? U učenje. Kako pravednici stižu do učenja? Svojim životom treba da ga iskopaju.

    Bela Hamvaš

Scientia Sacra II – Hrišćanstvo i baština

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s