Albert Camus- Mit o Sizifu

Članak

GLUMA

„Pozorište, kaže Hamlet, ,,eto zamke u koju ću uhvatiti kraljevu savjest.“ Uhvatiti – to je dobro rečeno. Jer savjest ide brzo ili uzmiče. Treba je uhvatiti u letu, u onom neodredivom trenutku kada baca na samu sebe letimičan pogled. Običan čovjek ne voli da zastajkuje. Sve ga, naprotiv, požuruje. No, u isto vrijeme, ništa ga više od njega samog ne zanima, osobito od onog što bi mogao da bude. Odatle njegova sklonost za pozorište, za predstavu, gdje mu se prikazuje toliko sudbina čiju poeziju on prima a da ne osjeća njihovu gorčinu. Tu se bar prepoznaje nesvjesni čovek, koji produžuje da hita ka ne znam kakvoj nadi. Apsurdni čovjek počinje tamo gdje ovaj završava, gdje duh, prestajući da se divi igri, želi da u nju uđe. Prodrijeti u sve ove živote, iskusiti ih u njihovoj raznovrsnosti, to upravo znači igrati ih. Ne kažem da se glumci uopšte pokoravaju ovom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, nego da je njihova sudbina apsurdna sudbina koja bi mogla da zavede i privuče jedno pronicljivo srce. To je nužno da napomenemo da bismo pravilno shvatili ono što će slijediti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s