Pjesme o meni

Standardno

Kuće i sobe pune su mirisa, police su nakrcane
mirisima,
I ja dišem miomir i znam ga i volim ga,
Taj destilat bi me i opio, ali to neću dopustiti.
Atmosfera nije miris, ona nema ukus destilata,
bezmirisna je,
Ustima je mojim zauvijek, zaljubljen sam u nju,
Ići ću na obalu kraj šume da budem neprerušen
i nag.
Ludujem za njenim dodirom sa mnom.
Para moga daha,
Odjeci, mreškanja, zujni šapati, ljubav-korijen, svilna
nit, rašlja i loza,
Disanje moje i udisanje, kucanje moga srca,
proticanje krvi i vazduha kroz moja pluća,
Glasan udisaj zelenog lišća i suvog lišća, i obale
i tamnobojnih morskih stijena, i sjena u staji,
Zvuk rignutih riječi moga glasa prepuštenog vrtlozima
vjetra.
Po koji laki poljubac, po koji zagrljaj, ruke
spojene uokrug,
Igra svjetla i sjenki po drveću zaljuljanih gipkih
Grana,
Slast biti sam ili u žurbi ulice ili duž polja i
padina.
Osjećanje zdravlja, podnevni trepet, pjesma mene koja
se diže sa postelje i ide suncu u susret.
Jesi li cijenio da je hiljadu rala mnogo ? Jesi li cijenio
da je zemlja mnogo?
Jesi li tako dugo vježbao da naučiš da čitaš?
Jesi li bio tako ponosan, san dokučivši značenje pjesama?

Zastani danas i noćas sa mnom i posjedovaćeš
porijeklo svih pjesama,
Posjedovaćeš dobro zemlje i sunca (milioni sunaca jos
su ostali)
Nećes više uzimati stvari iz druge ili treće ruke,
niti motriti očima mrtvih, niti se hraniti
utvarama u knjigama,
Nećeš motriti niti mojim očima, niti uzimati stvari
od mene,
Slušaćeš na sve strane, cijediti ih iz sebe sama.

Čuo sam šta su govornici govorili, govor o početku
i o kraju,
No ja ne govorim o početku niti o kraju.
Nikad ne bješe više započinjanja nego što ga je sada,
Niti više mladosti ili starosti nego što je ima sada,
I nikad neće biti više savrsenstva nego što ga je
sada.
Niti više raja ili pakla nego što ga je sada.

Nagon i nagon i nagon,
Vazda radonosni nagon svijeta,
Nastupaju iz tame suprotnosti ravnopravne, vazda
tvar i rast, vazda pol,
Vazda preplet istovjetnosti, vazda posebnost, vazda
soj zivota.

Od razrade koristi nema, učeni i neuki osjećaju
da je tako.
Sigurno kao najizvjesnija sigurnost, okomito u
uspravnom, čvrsto podržan, zracima poduprt,
Krepak kao konj, ljubazan, uznosit, električan,
Evo me stojim tu sa tom tajnom.

Jasna je i slatka duša moja, i jasno je i slatko sve
što nije duša moja.

Nedostaje li jedno oboje nedostaje, i neviđenom
viđeno je dokaz,
Dok ono neviđeno ne postane i za dokaz mu dođe
red.

Pokazivati najbolje i dijeliti ga od najgoreg doba, to
rasrđuje doba,
Znajući savršenu prikladnost i staloženost stvari,
ja ćutim dok oni raspravljaju, idem da se kupam
i divim sebi.

Dobrodošao je svaki organ ili osobina koja je moja,
ili bilo kog čovjeka srdačna i čista,
Niti je palac, niti djelic palca rđav, i ništa neće biti
manje prisno od ostalog.

Zadovoljan sam – gledam, igram, smijem se,
pjevam ;
Dok milovanja i ljubavi pun drug spava uz mene
noću, pa se povlači u cik zore potajnim korakom,
Ostavljajući mi korpe ubrusima bijelim pokrivene, od
čijeg izobilja čitava kuća buja,
Zar da odgodim moje prihvatanje i shvatanje i
kriknem očima mojim
Neka prestanu da motre za putem i niz put,
Pa bez oklijevanja računaju i pokažu mi u paru
Tačnu vrijednost jednog, i tačnu vrijednost dvoga, i šta
je nadmoćnije

Putnici, i iskaoci okružuju me,
Ljudi koje susrijećem, način kako na mene djeluje
moj ran život ili četvrt i grad gdje živim, ili
nacija,
Najnoviji datumi, otkrića, pronalasci, udruženja,
stari i novi autori,
Moja večera, odijelo, drugovi, izgled, učtivosti,
dugovi,
Stvarna ili uobražena ravnodušnost nekog čovjeka
ili žene koju volim,
Bolijest nekoga od mojih bliskih, ili moja, ili zlo
rađanje, gubitak ili nedostatak novca, ili
potištenosti, ili ushićenja,
Bitke, strahote bratoubilačkog rata, groznica
nepouzdanih vijesti, ćudljivi događaji;
Sve mi to dolazi danima, noćima, i opet od mene
odlazi,
Ali to nije ono Ja sam.

Izdvojeno od potezanja i teglenja stoji ono sto ja
jesam,
Stoji zabavljeno, samozadovoljno, sažaljivo, dokono,
jedinstveno,
Motri nadolje, uspravno je, ili svija jednu ruku na
nedokučivo neko izvjesno odmorište,
Motreći glavom na stranu svinutom šta dalje biva,
Istovremeno u igri i izvan nje, posmatrajući je i
čudeći joj se.
Iza sebe vidim svoje dane kada sam se u maglama
mučio sa lingvistima i takmacima,
Nema u mene poruge ni dokazivanja, svjedočim i
čekam.

Vjerujem u tebe dušo moja, onaj drugi koji sam ja
ne treba da se ponižava do tebe,
A ti ne treba da se poniziš do drugoga.

Planduj sa mnom na travi, razveži čvor u svom
grlu,
Ne želim riječi, niti muziku ili rimu, niti ono
uobičajeno, niti predavanje, čak ni ono najbolje,
Volim samo zatišje, zuj tvog prigušenog glasa.

Sjećam se kako smo jednom ležali u takvo jedno
prozirno ljetnje jutro,
Kako si smjestila glavu koso preko bedara mojih,
pa se blago preokrenula, nadnijela nad mene
I odvojila mi košulju od grudne kosti, i zaronila
jezikom do mog ogoljenog srca,
I pružila ruku dok mi nisi osjetila bradu, i pružila
ruku dok mi nisi dotaknula stopala.

Brzo se uzdigao i raširio se oko mene spokoj i
saznanje koje prevazilazi sve dokaze na tom
svijetu,
I ja znam da je ruka Gospoda obećanje moje
sopstvene ruke,
I znam da je duh Gospoda brat mog sopstvenog
duha,
I da su i svi ljudi, ikada rođeni, braća moja,
a žene sestre moje i ljubavnice,
I da greda spojnica stvaranja jeste ljubav,
I bezbrojni da su listovi žilavi i oni što po poljima
klonu;
I smeđi mravi u malim vrtinama pod njima,
I mahovinaste kraste po prečkama ograde, kamenje
nagomilano, zova, divizma i bobičavo grmlje.

Volt Vitmen, jedan kosmos, sin Menhetna,
Žestok, plotan, čulan, jede, pije i rađa,
Nije sentimentalan, ne postavlja se iznad ljudi
i žena, niti po strani od njih,
Nije skroman više nego što neskroman je.

Izvalite lokote sa vrata!
Izvalite sama vrata iz dovratnika njihovih!

Ko god ponižava drugog, mene ponižava
I što god je učinjeno ili rečeno na kraju se vraća
meni.

Kroz mene se nadahnuće talasa i talasa, kroz mene
teče struja i znak.

Kazujem iskonsku lozinku, dajem znak
demokratije,
Tako mi Boga! Ne prihvatam nista što nema
zamjenu koja može da pripadne svima i pod
istim uslovima.

Kroz mene zbore mnogi dugi nijemi glasovi,
Glasovi beskonačnog pokoljenja zatvorenika i
robova,
Glasovi bolesnika i očajnika i lopova i kepeca,
Glasovi ciklusa pripreme i rasta,
I niti što povezuju zvijezde, i utroba i muške tvari,
I prava onih koje odozgo tlače drugi,

Glasovi unakaženih, beznačajnih, tupih, budalastih,
prezrenih,
Magle u vazduhu, buba sto valjaju grudve balege.
Kroz mene zbore glasovi zabranjeni,
Glasovi polova i požude, glasovi pod koprenom,
a ja skidam koprenu,
Glasovi nepristojni koje ja razjašnjavam i
preobražavam.

Ja ne stavljam prste na usta,
Jednako sam osjetljiv bila u pitanju creva ili glava
i srce,
Parenje za mene nije veća čast od smrti.

Ja vjerujem u plot i u nagone;
Vidjeti, čuti, osjećati, sve su to čuda, i svaki moj
djelić i okrajak jeste čudo,
Božanstven sam iznutra i spolja, činim da biva
sveto sve što dodirnem ili sto me dodirne,
Vonj ovih pazuha miomiris je finiji od molitve,
Ova je glava više nego crkva, biblija i sva
vjerovanja.

Obožavam li nešto više od nečeg drugog, biće to
raspon mog rođenog tijela, ili bilo kog dijela njegovog;
Prozirni moj kalupe, bićeš to ti!
Ležište zaštićeno, potporo, bićeš to ti!
Čvrsti lemešu muževni, bićes to ti!
Šta si da si, što u oranicu ulaziš moju, bićeš to ti!

Ti, bogata krvi moja! Mliječna tvoja struja, blijede
trake mog života!
Grudi što se uz druge grudi priljubljuješ, bićeš
to ti!
Mozgu moj, biće to tajnovito vijuganje tvoje!
Korijenu ispravnog iđirota! Plaha barska šljuko!
Gnijezdo štićenih dvostrukih jaja! Bićeš to ti!
Pomiješano zamršeno sijeno glave, brade, mišića,
bićeš to ti!
Curkavi soku javorov, stabljiko muževne pšenice,
bićeš to ti!
Sunce tako velikodušno, bićeš to ti!
Paro što osvjetljavaš i sjenčiš lice moje, bićeš to ti!
Znojavi potoci i rose, bićete to vi!
Vejtrovi čije se genitalije blago golicavo trljaju o
mene, bićete to vi!

Široka mišićava polja, grane života hrasta,
skitnico ljubavi puna na stazama mojim
vijigavim, bićeš to ti!
Ruko koju sam prihvatio, lice koje sam poljubio,
smrtniče kojega sam ikada dotakao, bićeš to ti.

Ludo volim sebe, ima me čitava gomila i svi su
tako prebujni,
Svaki trenutak i sve šta se desi puni me radosnom
jezom,
Ne znam kako se to zglobovi moji savijaju ni gdje
je uzrok najnejasnije želje moje,
Niti uzrok prijateljstva što ga zračim, niti uzrok
prijateljstva što ga primam.

Penjem se na svoj trijem, zastanem da razmislim je
li to stvarno,

Rascvjetana puzavica na prozoru mome zadovoljava
me više nego metafizika u knjigama.

Gledati osvit dana!
Od male svjetlosti blijede ogromne i prozirne sjenke,
Sladak je vazduh nepcima mojim.
Tereti svijeta u pokretu podižu se tiho, poskakuju
nevino i luče svježinu,
Koso se probijajući u visine i nizine.

Nešto sto ne mogu da vidim istura uvis pohotne
šiljke,
More svijetloga soka preplavljuje nebo.
Zemlja smirena blizinom neba, svakodnevni konac
njihove veze,
Uzdignuta prijetnja sa istoka tog trenutka nad
mojom glavom,
Poruga koja ismijeva – pa ti tada vidi hoćeš li
gospodar !

 

Walt Whitman

Vlati trave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s