Dvadeset četvrto pismo

Članak

Ne nalaziš ti da je svijet težak, svijet smatra tebe teškim. I kao što sam se ja ovdje u svom životu ovjenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da ostvarim, možda je meni uspjelo, možda jedan jedini put; nikada drugome nije uspjelo, neće ni uspjeti. Iz sebe sama živio sam ženu, prijatelja, zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu zemlju. Bogove dovode mislioci i pjesnici i proroci i kraljevi, sinovi Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živio narod vidi se po tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki, najveći.

Najveći? Kod nas je umjesto bogova donio mjenicu, banku, konjske trke i kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od toga razumjeli? Ja sam osamljena luda, ovdje među brdima, gorim na vatri svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve manje, sebi ništa.

Nisam mogao da izdržim bez “ti” tamo dolje, tamo u bezdomovinskoj slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom “ti” žeđi, i sagradio sam novi svijet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da napustim svijet gdje je svako samo “ja”.

Možda ćeš još razumjeti.

 

Bela Hamvas

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s