Monthly Archives: Lipanj 2014

Poveznica

Oglasi

The Waves

Standardno

Lord, how unutterably disgusting life is! What dirty tricks it plays us, one moment free; the next, this. Here we are among the breadcrumbs and the stained napkins again. That knife is already congealing with grease. Disorder, sordidity and corruption surrounds us. We have been taking into our mouths the bodies of dead birds. It is with these greasy crumbs, slobbering over napkins, and little corpses that we have to build. Always it begins again; always there is the enemy; eyes meeting ours; fingers twitching ours; the effort waiting. Call the waiter. Pay the bill. We must pull ourselves up out of the chairs. We must find our coats. We must go. Must, must, must — detestable word. Once more, I who had thought myself immune, who had said, “Now I am rid of all that”, find that the wave has tumbled me over, head over heels, scattering my possessions, leaving me to collect, to assemble, to head together, to summon my forces, rise and confront the enemy.

 

Virginia Woolf

Decline

Standardno

naked along the side of the house,
8 a.m., spreading sesame seed oil
over my body, Jesus, have I come
to this?
I once battled in dark alleys for a
laugh.
now I’m not laughing.
I splash myself with oil and wonder,
how many years do you want?
how many days?
my blood is soiled and a dark
angel sits in my brain.
things are made of something and
go to nothing.
I understand the fall of cities, of
nations.
a small plane passes overhead.
I look upward as if it made sense to
look upward.
it’s true, the sky has rotted:
it won’t be long for any of
us.

 

Charles Bukowski

Dvadeset četvrto pismo

Standardno

Ne nalaziš ti da je svijet težak, svijet smatra tebe teškim. I kao što sam se ja ovdje u svom životu ovjenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da ostvarim, možda je meni uspjelo, možda jedan jedini put; nikada drugome nije uspjelo, neće ni uspjeti. Iz sebe sama živio sam ženu, prijatelja, zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu zemlju. Bogove dovode mislioci i pjesnici i proroci i kraljevi, sinovi Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živio narod vidi se po tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki, najveći.

Najveći? Kod nas je umjesto bogova donio mjenicu, banku, konjske trke i kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od toga razumjeli? Ja sam osamljena luda, ovdje među brdima, gorim na vatri svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve manje, sebi ništa.

Nisam mogao da izdržim bez “ti” tamo dolje, tamo u bezdomovinskoj slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom “ti” žeđi, i sagradio sam novi svijet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da napustim svijet gdje je svako samo “ja”.

Možda ćeš još razumjeti.

 

Bela Hamvas

ĐORĐO AGAMBEN – Živimo li u državama ili logorima

Standardno

KA FILOZOFIJI

Đorđo Agamben, živimo li u državama ili logorima ?

 “U logorima nam je jednom zauvek oduzeta mogućnost razlikovanja između našeg biološkog i našeg političkog tela…”

Protiv biopolitičke tetovaže

Dnevne novine ne ostavljaju prostor za sumnju: od sada, ko želi da ode u Sjedinjene Države sa vizom biće uveden u kartoteku i moraće, pri ulasku u zemlju, da ostavi digitalne otiske prstiju. Lično, nemam nameru da se podvrgnem tim procedurama i zato sam bez oklevanja otkazao kurs koji je u martu trebalo da održim na Njujorškom univerzitetu.
Želeo bih ovde da objasnim razlog tome otkazu, to jest zbog čega, uprkos simpatiji koja me već godinama vezuje kako za moje američke kolege tako i za studente, smatram da je ova odluka ujedno i nužna i neopoziva i zbog čega ću se zalagati da i drugi evropski intelektualci i predavači donesu takvu odluku.

Ne radi se samo o emotivnoj reakciji na proceduru koja…

View original post još 4.715 riječi

Love in the Time of Cholera

Standardno

To him she seemed so beautiful, so seductive, so different from ordinary people, that he could not understand why no one was as disturbed as he by the clicking of her heels on the paving stones, why no one else’s heart was wild with the breeze stirred by the sighs of her veils, why everyone did not go mad with the movements of her braid, the flight of her hands, the gold of her laughter. He had not missed a single one of her gestures, not one of the indications of her character, but he did not dare approach her for fear of destroying the spell. 
Gabriel Garcí­a Márquez