Sanjam o sjeni nepoznate žene
koju volim i koja voli mene.
Tajanstvena ta žena poput vela svene
kad hoću da je dirnem, a znam da voli mene.
Na svijetu nitko, tek ta me žena zna.
Ta nikad ista i uvijek vječno druga,
ja znam da ona ipak voli me ko druga
i moje srce samo za nju bije.
Tajanstveno šuti, tajanstvom se krije.
O, ta žena toplog i mekanog tijela,
ta suzom briše brige s moga čela
i kantilena ta je glazba našeg sna.
Ja ne znam da l’ je plava, crna, smeđa?
Njen glas je svilen i mekan kao pređa
smrti što cvjeta nad tugom ljubavnog odra.
Promatra me nijemo ko statua nijema,
a glas joj zvoni: tajna trepetljiva i modra,
skupocjen mrtav glas kog više nema.
Miroslav Krleža
aleksandra sergejevna 