Jedanaest minuta

Standardno

Sve mi govori da sam na pragu jedne pogrešne odluke, ali i greške su način postupanja. Šta svijet od mene očekuje? Da se ne izlažem opasnostima? Da se vratim tamo odakle sam došla, ne usuđujući se da kažem životu „da”?
Već sam pogrešno postupila kad sam imala jedanaest godina, i kad mi je jedan dječak zatražio da mu pozajmim olovku; od tog trenutka shvatila sam da često ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svijet. Razumije se da je to opasno, ali zar je manje opasno od saobraćajne nesreće koja je mogla da se desi mom autobusu, kojim sam četrdeset osam sati putovala dovde? Ako treba nekom ili nečemu da budem vjerna u životu, prije svega moram biti vjerna sebi. Ako tražim istinsku ljubav, treba prethodno da se zasitim svih onih osrednjih ljubavi koje sam srijetala. Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me je da niko ničim ne gospodari, da je sve iluzija – a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrijednosti. Ko je makar jednom izgubio nešto što je imao a smatrao svojim neotuđivim posjedom (što se meni već bezbroj puta desilo), shvati da mu zapravo ništa ne pripada.
I ako mi već ništa ne pripada, nemam nikakve potrebe da gubim vrijeme baveći se onim što nije moje; bolje je da živim kao da je danas prvi (ili posljednji) dan mog života.

 

Paulo Coelho

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s