Kain

Članak

Spas od mojih muka došao je sa potpuno neočekivane strane; a istovremeno s njim ušlo je u moj život nešto novo, što i dan-danji vrši uticaj na mene.

U našu latinsku školu stupio je bio nedavno jedan nov đak. On je bio sin neke imućne udovice, koja se bila preselila u naš grad; nosio je oko ruke crnu traku, u znak žalosti. Išao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji više godina, ali je uskoro pao u oči i meni, kao i svima. Taj neobični đak izgledao je mnogo stariji nego što je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak dječaka. Između nas djetinjastih derana kretao se on tuđ i odrastao kao čovjek, štaviše kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udjela u igrama, a još manje u tučama, samo se drugima svidio njegov samosvjestan i odlučan stav prema učiteljima. Zvao se Maks Demijan.

Jednog dana se dogodi, kao što je u našoj školi s vremena na vrijeme bivalo, da se iz izvjesnih razloga još neki drugi razred premjesti u našu veoma veliku učionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavjetnu povijest, a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u glavu priču o Kainu i Avelju, ja sam mnogo gledao preko, u Demijana, čije me je lice čudno opčinjavalo, i vidio sam to pametno, svijetlo, neobično čvrsto lice kako je pažljivo i oduhovljeno nagnuto nad svojim radom; ni po čemu nije izgledao kao đak koji piše zadatak, nego kao istraživač koji se bavi svojim vlastitim problemima. On mi, pravo reći, nije bio prijatan; naprotiv, osjećao sam neki otpor, bio je za mene suviše nadmoćan i hladan, bio mi je po svom biću suviše izazivački pouzdan, a oči su mu imale izraz odraslih — koji djeca nikada ne vole — malo tužan, s odsjevima ruganja. Pri svemu tome, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili neprijatan; ali tek što je on jednom pogledao u mene, ja, uplašen, odvratih svoj pogled od njega. Kad danas razmišljam o tome kako je on tada izgledao kao đak, mogu da kažem: bio je u svakom pogledu drukčiji od sviju, imao je na sebi biljleg potpuno svojstven i ličan, i stoga je padao u oči — a u isti mah činio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponašao kao kakav prerušeni kraljević koji je među seljačkim dječacima, pa se na svaki način trudi da izgleda ravan njima.

Pri povratku iz škole išao je za mnom. Kad su se drugi razbjegli, on me sustiže i pozdravi. I ovo pozdravljanje, mada je pri tome podražavao našem đačkom tonu — bilo je tako učtivo, i kao kod odraslih.

— Da pođemo donekle zajedno? — zapita prijateljski.

To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gdje stanujem.

— Ah tamo — reče on osmjehujući se. — Tu kuću već poznajem. Nad vašom kapijom je namještena neka čudna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.

U prvi mah nisam znao nikako na šta misli, i čudio sam se kako on, izgleda, poznaje našu kuću bolje nego ja. Doista se kao završni kamen iznad svoda kapije nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj tokom vremena izlizao, a bivao je i bojom često premazivan; koliko sam znao, s nama i s našom porodicom nije imao nikakve veze.

— Ja o tome ništa ne znam — izustih bojažljivo. — To je neka ptica ili nešto slično, mora da je vrlo staro. Ta je kuća, kažu, nekad pripadala manastiru.

— To može da bude — klimnu on glavom. — Zagledaj je jednom dobro! Takve stvari su često vrlo zanimljive. Mislim da je to kobac.

Išli smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmija, kao da mu je nešto veselo palo na um.

— Jeste, prisustvovao sam maloprije vašem času — reče on živo. — Priča o Kainu, koji je nosio žig na čelu, je li? Da li ti se ona sviđa?

Ne, rijetko kad bi mi se što svidjelo od svega onoga što smo morali učiti. Ali se nisam usuđivao da to kažem, činilo mi se kao da neko odrastao govori sa mnom. Ja rekoh da mi se priča veoma sviđa.

Demijan me lupi po ramenu.

— Ne treba, dragi, da se preda mnom izmotavaš. Ali je priča doista sasvim čudna, mislim da je mnogo čudnija nego većina drugih na koje nailazimo u nastavi. Ta učitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono što je uobičajeno o Bogu i grijehu, i tako dalje. Ali ja vjerujem …

Prekide, osmjehnu se i zapita:

— Ali, da li te to zanima?

— Jest, mislim, dakle — nastavi on — da se ta priča o Kainu može sasvim drukčije shvatiti. Većina stvari kojima nas uče, izvjesno su sasvim istinite i tačne, ali se sve mogu posmatrati i drukčije nego što to čine učitelji, i one, većinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Sa tim Kainom, na primjer, i sa znakom na njegovu čelu ne može čovjek biti sasvim zadovoljan, onako kako nam ga objašnjavaju. Zar i ti to ne uviđaš? Da neko u svađi ubije svoga brata, može se, naravno, desiti; i da se potom uplaši i postane malodušan, takođe je moguće. Ali da je on za svoj kukavičluk odlikovan još posebno jednim ordenom, koji ga štiti i svima drugima uliva strah, to je sasvim čudnovato.

— Naravno — rekoh ja s probuđenom radoznalošću; stvar je počela da me jako privlači. — Ali, kako da se ta priča drukčije objasni?

On me lupi po ramenu.

— Sasvim prosto! To što je već postojalo i čime je započeta ova priča, bio je znak. Bio je jedan čovjek koji je imao nešto na licu što je drugima ulivalo strah. Oni se nisu usuđivali da ga dirnu, on je izazivao poštovanje, on i njegova djeca. Ali možda, ili izvjesno, to nije bio neki istinski znak na čelu, kao neki poštanski žig; tako što grubo dešava se rijetko kad u životu. To je mnogo prije bilo nešto jedva primjetno i nelagodno, malo više duha i smjelosti u pogledu nego što su ljudi na to navikli. Taj čovjek je bio moćan, od toga čovjeka su se plašili. On je imao “znak”. To se moglo objasniti kako god se htjelo. A “ljudi” hoće uvijek ono što im odgovara i što im povlađuje. Plašili su se Kainove djece, i zato su ova imala “znak”. I tako su objašnjavali znak ne onakvim kakav je bio u stvari, kao jednu odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom nelagodna, a to su ova u stvari i bila. Ljudi srčani i od karaktera uvijek su drugim ljudima vrlo nelagodni. To što je po zemlji hodao rod neustrašivih i nelagodnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu prišio jedan nadimak i jedna priča, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo malčice naknade za sav pretrpljeni strah. Razumiješ li?
— Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopšte, bio rđav? I cijela priča u Bibliji ne bi u stvari bila istinita?

— Da i ne. Tako stare, prastare priče uvijek su istinite, ali nisu uvijek tako zabilježene i ne tumače ih uvijek tačno. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila od čovjeka, i samo zato što su ga se plašili, prišili su mu ovu priču. Ta priča je bila prosto rekla-kazala, nešto što ljudi blebeću tu i tamo, i bila je utoliko čista istina što su Kain i njegova djeca nosili doista neku vrstu “znaka”, i bili drukčiji nego većina ljudi.

Bio sam vrlo začuđen.

— Pa ti onda vjeruješ da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? — zapitah uzbuđen.

— O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio njegov brat, u to se može sumnjati. To nije važno, na kraju krajeva svi su ljudi braća. Dakle, jak je ubio slaboga. Možda je to bilo neko junačko djelo, možda i nije. Ali, u svakom slučaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se veoma, i kad bi ih zapitali: “A zašto ga prosto ne ubijete?” oni ne bi rekli: “Zato što smo kukavice” — nego bi rekli: “Ne može se. On ima znak. Bog je stavio znak na njega!” — tako nekako mora biti da je nastala ta prevara. — E, ja te zadržavam. Zbogom!

On skrenu u Staru ulicu, i ostavi me samog, začuđenijeg nego što sam ikada bio. Tek što je on otišao, sve što je kazao učini mi se sasvim nevjerovatno! Kain plemenit čovjek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gdje je onda dragi Bog? Zar nije on primio Aveljevu žrtvu, nije li on volio Avelja? — Ne, glupost! I naslućivao sam da je Demijan htio da sa mnom tjera šegu i da me navede na tanak led. Ta on je bio đavolski pametan stvor, a umio je i da govori, ali tako — ne.

Pri svem tom, još nikada nisam toliko razmišljao o nekoj biblijskoj ili drugoj kojoj priči. I već odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako potpuno, satima, cijelo jedno veče. Kod kuće sam pročitao još jedanput tu priču, kako je stajala u Bibliji: bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno tražiti tu neko osobito, skriveno značenje. Onda bi se svaki ubica mogao proglasiti božjim ljubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo način na koji je Demijan umio da kaže takve stvari, tako lako i lijepo, kao da se sve samo po sebi razumije, a uz to sa onakvim očima!

Nešto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog; štaviše, bilo je u velikom neredu. Doskora sam živio u svijetlom i čistom svijetu, bio sam sam neka vrsta Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u “drugi”, bio sam toliko pao i srozao se, a ipak, u stvari, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to upravo bilo? Jest, i sada u meni sinu sjećanje, koje mi za trenutak skoro oduze dah. One zle večeri kada je započela moja sadašnja bijeda, desilo se to s mojim ocem; tada sam ja, ne duže od jednog časka, odjedanput kao prozreo i prezreo njega i njegov svijetao svijet i mudrost! Jest, tada sam sam ja, koji sam bio Kain i nosio znak, uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako ja, svojom zlobom i svojom nesrećom, stojim više nego moj otac, više nego dobri i pobožni.

Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana onda kada sam je proživio, ali se to sve tu sadržavalo; kao da su u tom času buknula osjećanja, čudnovate kretnje, i one su boljele, ali su me ipak ispunjavale ponosom.

Prisjećajući se svega — kako je čudno govorio Demijan o neustrašivom čovjeku i o kukavici! Kako je čudno protumačio znak na Kainovu čelu! Kako je pri tome njegovo oko, njegovo neobično oko kao u odrasla čovjeka, čudno sjalo! I kroz glavu mi nejasno proletje: “Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina? Zašto ga on brani ako ne osjeća da liči na njega? Zašto ima tu moć u pogledu? Zašto govori tako podrugljivo o “drugima”, o plašljivcima, koji su upravo pobožni i bogougodni?

Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac, a kladenac je bio moja mlada duša. I za dugo, vrlo drugo vrijeme bila je ta stvar s Kainom, s ubistvom i sa znakom tačka iz koje su poticali svi moji pokušaji za saznanjem, sumnjom i kritikom.

Demian

Herman Hesse

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s