Monthly Archives: Listopad 2013

Damir Jankovic

Standardno

Proziran vodom umivam
Tvoje sjajne trenutke
Zapaljene baklje uobičajenih sukoba
Gasim mislima o našem
nedohvatljivom “hapy end-u”

Ja sam samo šutljivo pola
tvoje gore polovice
Ljetna su popodneva super
pa pamtim ono obostrano
svlačenje što smo ga pokušali pijani

Ja uvijek zagrizem grejp sočno
koru gorkih iskustava
Poskliznem se i o pepeo nad ledom 
u bjegu upornim otimačima sreće

ja uvijek posljednji saznam 
da sam hir , tvoj trenutni izabir
krpljenje umišljenih rupa
utješno pred mislima o starosti 

Proljeće 
hirovito okrečeš se za drugima
utihnuvši izigravam sljepca 
Sve ovo oko nas cvijeta 
sve do neizbježnog rastanka

Mario Vargas Ljosa- Avanture nevaljale djevojcice

Standardno

Trajala je jos trideset sedam dana, tokom kojih se ponasala, kako mi je obecala u kafeu Barbijeri, kao uzorna zena. Bar onda kada je uzasni bolovi nisu tjerali da lezi i bude pod dejstvom morfijuma. Preselio sam se da zivim kod nje u apartman hotela Heronimos. Ponio sam samo jedan kofer sa dvije-tri stvari za oblacenje i nekoliko knjiga i ostavio Marceli vrlo licemjerno pismo, rekavsi joj da sam odlucio da odem, da joj vratim slobodu… Tri dana kasnije, nevaljala djevojcica i ja smo vozom otputovali u njenu kucicu na periferiji Seta, na vrhu jednog brda odakle se vidjelo divno more koje je opjevao Valeri u Mornarskom groblju. To je bila dobro sredjena, jednostavna, lijepa kucica, s malim vrtom. Dvije nedjelje je bila toliko dobro, toliko zadovoljna, da sam potpuno nerazumno pomislio kako bi mogla da se oporavi. Dok smo jednom, predvece, sjedili u vrtu, rekla mi je da ako jednoga dana rijesim da napisem nasu ljubavnu pricu, nju ne predstavim u ruznom svijetlu, jer ce onda njen duh svake noci dolaziti da me vuce za noge.

– Otkud ti je to palo na pamet?

– Zato sto si uvijek htio da budes pisac, a nisi se usudjivao. Sada, kada ostanes sam, mozes to da sikoristis, tako cu manje da ti nedostajem. Priznaj bar da sam ti dala temu za roman. Zar ne, dobri decko? 

Margaret Diras- Ljubavnik

Standardno

To je muškarac koji ima svoje navike, odjednom razmišljam o njemu, verovatno često dolazi u ovu sobu, to je muškarac koji verovatno često vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši, mora često da vodi ljubav jer se tako bori protiv straha. Kažem da volim pomisao da ima mnogo žena, i da sam ja među tim ženama, pomešana s njima. Gledamo se. Shvata to što sam upravo rekla. Pogled odjednom neiskren, lažan, uhvaćen u zlu, smrt.
Kažem mu da dođe, da mora ponovo da me uzme. Dolazi. Fino miriše na englesku cigaretu, skup perfem, miriše na med, njegovoj se koži nametnuo miris svile, voćni miris svilenog tusora, miris zlata, poželjan je. Kažem mu da ga želim. On kaže da još čekam. Govori mi, kaže mi da je odmah znao, još pri prelasku reke, da ću biti takva posle svog prvog ljubavnika, da ću voleti ljubav. Kaže da već zna da ću ga varati kao što ću varati muškarce s kojima ću biti. Kaže, što se njega tiče, da je oruđe svoje sopstvene nesreće. Srećna sam zbog svega što mi je rekao i kažem mu to. Postaje grub, pada u očajanje, baca se na mene, grize dojke deteta, viče, vređa. Zatvaram oči pred veoma snažnim zadovoljstvom. Mislim: navikao je, to je ono što radi u životu, ljubav, samo to. Ruke su mu znalačke, divne, savršene. Imala sam mnogo sreće, to je jasno, kao da mu je to zanat, kao da ima, a da to i ne zna, nepogrešivo osećanje šta treba uraditi, šta treba reći . Kaže mi da sam kurva, gadura, kaže mi da sam njegova jedina ljubav, a to je upravo ono što treba reći i ono što se kaže kad se daje oduška govoru, kad se telu dopušta da istražuje i nalazi i uzima ono što želi, i da je sve dobro, da nema otpadaka, otpaci su preplavljeni, sve odlazi u bujicu, u silinu strasti.

Mesa Selimovic- Tisine

Standardno

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog.

Alberto Moravia- Rimljanka

Standardno

Ponekad mi se činilo čudovnato da sam tako različita  u samoći i u društvu, u mojim odnosima  sa samom sobom i u odnosima sa drugima, ali se nisam zavaravala i nisam mislila  da su samo moja osjećanja  tako plahovita  i tako očajna . Mislila sam da se svima ljudima bar jednom dnevno dešava da i oni osjećaju da se život svodi na neizrecivu i apsurdnu patnju, samo što ni kod njih, kao ni kod mene, to saznanje nije ostavljalo nikakve vidljive tragove. I oni su, kao i ja, poslije toga izlazili iz svojih kuća i koračali iskreno deklamujući svoju neiskrenu ulogu. Ta je misao potvrđivala moje ubjeđenje da su svi ljudi odreda dostojni sažaljenja, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što žive.

Proljeca Ivana Galeba

Standardno

Samoca, i pucina noci preda mnom. Nicega nema. Ni ljeskanja varljivog svjetla
u daljini ni lepeta kakvog bijelog krila. Nicega, do ravne ploce zida pred mojim
ocima i beskrajne pucine noci preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tisine,
hrana je mome oku bjelina zida, hrana je mome srcu samoca.
Svemu sam dao
sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom
tananom vlaknu i srz u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i
tugu u oku zvijera. Otvorio sam dusu svakoj pojavi zivota i oci svakom
njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna cestica mene. Da mi se ista
iz dubine noci vrati u krilo!
Ali nikoga i nicega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine.
Gola dusa u dahu bivstvovanja – harfa u dahu vjetra.