The History of One Tough Motherfucker

he came to the door one night wet thin beaten and
terrorized
a white cross-eyed tailless cat
I took him in and fed him and he stayed
grew to trust me until a friend drove up the driveway
and ran him over
I took what was left to a vet who said, “not much
chance…give him these pills…his backbone
is crushed, but is was crushed before and somehow
mended, if he lives he’ll never walk, look at
these x-rays, he’s been shot, look here, the pellets
are still there…also, he once had a tail, somebody
cut it off…”
I took the cat back, it was a hot summer, one of the
hottest in decades, I put him on the bathroom
floor, gave him water and pills, he wouldn’t eat, he
wouldn’t touch the water, I dipped my finger into it
and wet his mouth and I talked to him,I didn’t go any-
where, I put in a lot of bathroom time and talked to
him and gently touched him and he looked back at
me with those pale blue crossed eyes and as the days went
by he made his first move
dragging himself forward by his front legs
(the rear ones wouldn’t work)
he made it to the litter box
crawled over and in,
it was like the trumpet of possible victory
blowing in that bathroom and into the city, I
related to that cat-I’d had it bad, not that
bad but bad enough
one morning he got up, stood up, fell back down and
just looked at me.
“you can make it,” I said to him.
he kept trying, getting up falling down, finally
he walked a few steps, he was like a drunk, the
rear legs just didn’t want to do it and he fell again, rested,
then got up.
you know the rest: now he’s better than ever, cross-eyed
almost toothless, but the grace is back, and that look in
his eyes never left…
and now sometimes I’m interviewed, they want to hear about
life and literature and I get drunk and hold up my cross-eyed,
shot, runover de-tailed cat and I say,”look, look
at this!”
but they don’t understand, they say something like,”you
say you’ve been influenced by Celine?”
“no,” I hold the cat up,”by what happens, by
things like this, by this, by this!”
I shake the cat, hold him up in
the smoky and drunken light, he’s relaxed he knows…
it’s then that the interviews end
although I am proud sometimes when I see the pictures
later and there I am and there is the cat and we are photo-
graphed together.
he too knows it’s bullshit but that somehow it all helps.

 

Charles Bukowski

Pjesma o žilavoj mrcini- Bukowski

Došao je pred vrata jedne noći mokar mršav izubijan i
isprepadan
bijeli zrikavi kusi mačak.
pustio sam ga unutra i nahranio i ostao je
stekao povjerenje u mene dok jedan prijatelj nije
naišao kolima i pregazio ga.
odnio sam ono sto je ostalo kod veterinara koji je
rekao ”male su šanse…dajte mu ove tablete…kičma
mu je slomljena, ali i ranije je lomljena pa je
srasla, ako preživi nikada neće hodati, gledajte ovaj
snimak- pucano je u njega, gledajte, sačma je još tu…
nekad je imao i rep, neko mu ga je odrezao…”

vratio sam mačka kući, bilo je vruće ljeto, jedno od
najtoplijih u stoljeću, stavio sam ga na pod u kupatilu,
davao mu vodu i tablete, nije htio da jede, nije htio
da pije, umakao sam prst u vodu i kvasio mu njušku i
pričao mu, nikuda nisam išao, odvojio sam dosta
vremena za kupatilo i pričao mu i pažljivo ga dodirivao
a on je gledao u mene tim blijedoplavim zrikavim očima i
kako su dani prolazili načinio je
prvi pokret
dovukavši se prednjim nogama
(stražnje nisu radile)
do kutije za nuždu-
bilo je to kao truba moguće pobjede
iz tog kupatila ka čitavom gradu,
baš sam se vezao za tog mačka…

jednog jutra se digao, stao na sve četiri, zatim pao i
samo me gledao.
”možes ti to”, rekao sam mu.

i dalje je pokušavao, dizao se i padao, i na kraju
hodao dva- tri koraka, kao pijan,
stražnje noge ga nisu slušale i ponovo je pao,
odmarao, zatim se digao.

ostalo znate: sad je bolje nego ikad, zrikav,
gotovo bezub, ali gipkost se vratila, i taj izraz
u očima nije ga napustio…

sada me intervjuišu, žele da čuju nešto
o životu i literaturi, a ja se napijem i dižem mog
zrikavog, upucanog, pregaženog bezrepog mačka
i govorim ”gledajte, gledajte ovo!”

ali oni ne shvataju, govore nešto kao ”vi kazete
da je Selin uticao na vas?”
”ne”, držim mačka u vazduhu, ”već ono što se
dešava, stvari kao što je ovo, ovo!”

tresem mačka i držim ga uvis u
zadimljenom i pijanom svjetlu, a on je opušten, on zna…

tada je intervjuima kraj
mada sam ponekad ponosan kada kasnije
vidim slike i eto mene i eto mačora i uslikani smo
zajedno.

i on zna da je to ništa ali da sve to ipak pomaže

Bezobzirno

Noći u kojima se boriš najbolje
su
kada je svo oružje upereno
na tebe,
kad svi glasovi
bljuju svoje uvrede
dok se san
gasi.

Noći u kojima se boriš najbolje
su
kada razum
udaraju u samu bit,
kada trijumfalna kola
tame
okruže
te.

Noći u kojima se boriš najbolje
su
kada smijeh ludih
ispunjava
prostor,
kada se poljubac smrti
vidi
kao ljubav.

Noći u kojima se boriš najbolje
su
kada je igra
namještena,
kada gomila vrišti
za tvoju
krv.

Noći u kojima se boriš najbolje
su
noći kao
ova
kada progoniš na hiljade
nitkova iz
svoje glave,
kada ustaješ protiv
nemogućeg,
kada postaješ brat
nježnoj sestri radosti i

nastavljaš dalje

bezobzirno.

 

Charles Bukowski

Spinoza: Etika

Podjeli ovo:

Song of Myself

XX

What is a man anyhow? what am I? what are you?

 

All I mark as my own you shall offset it with your own,

Else it were time lost listening to me.

 

I do not snivel that snivel the world over,

That months are vacuums and the ground but wallow and filth.

 

Whimpering and truckling fold with powders for invalids, conformity goes to the fourth-remov’d,

I wear my hat as I please indoors or out.

 

Why should I pray? why should I venerate and be ceremonious?

 

Having pried through the strata, analyzed to a hair, counsel’d with doctors and calculated close,

I find no sweeter fat than sticks to my own bones.

 

In all people I see myself, none more and not one a barley-corn less,

And the good or bad I say of myself I say of them.

 

I know I am solid and sound,

To me the converging objects of the universe perpetually flow,

All are written to me, and I must get what the writing means.

 

I know I am deathless,

I know this orbit of mine cannot be swept by a carpenter’s compass,

I know I shall not pass like a child’s carlacue cut with a burnt stick at night.

 

I know I am august,

I do not trouble my spirit to vindicate itself or be understood,

I see that the elementary laws never apologize,

(I reckon I behave no prouder than the level I plant my house by, after all.)

 

I exist as I am, that is enough,

If no other in the world be aware I sit content,

And if each and all be aware I sit content.

 

One world is aware and by far the largest to me, and that is myself,

And whether I come to my own to-day or in ten thousand or ten million years,

I can cheerfully take it now, or with equal cheerfulness I can wait.

 

My foothold is tenon’d and mortis’d in granite,

I laugh at what you call dissolution,

And I know the amplitude of time.

Walt Whitman

Pjesma o meni, 20.

Sto je uopste covjek? Sto sam ja? Sto si ti?
Sve sto oznacavam kao svoje sopstveno
ti ces izravnati svojim sopstvenim,
inace bi slusati me znacilo gubiti vrijeme.

U svima ljudima vidim sebe, nista vise i ni zeru manje,
a dobro ili lose sto o sebi zborim, to zborim o njima.

Znam da sam cvrst i citav,
predmeti svemira sto teze istom cilju stalno idu ka meni,
svi su ispisani za mene, a moram saznati znacenje pisanog.

Znam da sam besmrtan,
znam da ovu moju putanju ne moze izbrisati drvodeljin krug,
znam da necu proci kao sara
koju dijete usijeca nocu u vazduh upaljenim prutom.

Znam da sam uzvisen,
ne tjeram duh svoj da muci se dokazujuci ili objasnjavajuci sebe,
vidim da se elementarni znakovi nikad ne izvinjavaju.

(Smatram, najzad, da se ne ponasam ponosnije
od ravni na kojoj podizem svoju kucu)

Postojim kakav jesam, to je dosta;
ako toga niko drugi na svijetu nije svjestan, ja ostajem zadovoljan;
i ako su svi toga svjesni, ostajem zadovoljan.

Jedan svijet je svjestan i za mene daleko najveci,
a to sam ja licno;
i svejedno je da li cu postici svoje
danas, ili za deset hiljada godina, ili za deset miliona godina,
mogu to veselo primiti danas, ili cekati sa istim veseljem.

Uporiste moje uglavljeno je i urezano u granit,
smijem se onom sto nazivate rastocenje,
i poznajem obim vremena.

 

Walt Whitman

Pjesma bez kraja

kad je Vitman napisao:”pjevam
električnom tijelu”

znam što je
mislio
znam što je
htio

da budeš totalno živ u svakom trenutku
uprkos neizbježnom.

ne možemo prevariti smrt, ali možemo je
natjerati da se
toliko namuči
da
kada nas konačno
uzme

njena će pobjeda biti jednako
savršena kao
i naša.

 

Bukowski

a song with no end

when Walt Whitman wrote, “I sing the body electric”

 

I know what he

meant

I know what he

wanted:

 

to be completely alive every moment

in spite of the inevitable.

 

we can’t cheat death but we can make it

work so hard

that when it does take

us

 

it will have known a victory just as

perfect as

ours

Charles Bukowski

Metapoesis

Poesis znači majstorsku djelatnost; tom su riječju Grci označavali rad umjetnika. Poesis je ona aktivnost koja se ne odnosi neposredno na biološki život nego prevazilazi cjelishodno držanje u prihvaćenoj borbi za egzistenciju. U onome što je poetično ima nekog viška, a upravo to je ono što je važno. U onome što umjetnost čini ima ne samo idealiteta nego upravo kao da je ovaj idealitet smisao djelatnosti. Otuda majstorska djelatnost stvaranja umjetnika nije ono što je čovjek već ono što je iznad čovjeka i nije ono što je čovjek već ono što je više od života, i ne ono što je priroda već ono što je više od prirode. Ono što je umjetničko nije samo majstorsko ostvarenje onoga u čemu se ispoljava višak bića., kako to kaže Niče, ne Schöpfung, već Überschöpfung (ne stvaranje, već stvaranje iznad sebe sama), odnosno ne poesis već metapoesis.

Izgleda vjerovatno da ovo metapoetičko držanje predstavlja karakternu crtu distinkcije cjelokupnog čovekovog bića. Treba odmah dodati da je misao o potpunom interesu i korisnosti svake aktivnosti unutar ljudskog bića fantazam, sasvim pouzdano fantazam onih koji nikada nisu vidjeli šta čovjek radi kada kopa ili bere pasulj, ili krpi rublje, ili peče slaninicu i nisu vidjeli da svaki pokret svakog čovjeka karakteriše potpuno otvoreni cilj, da to bude dobro, što opet odgovara namjeri ugrađenoj u biće čovjeka da postiže mjeru koja daleko nadmašuje takozvanu praktičnu svrsishodnost. U čovjekovom biću ne postoji praktična aktivnost koja je potpuno usmjerena na korisnost. Onaj određeni idealitet, koji je u djelatnosti umjetnika apsoulutan nalazi se i u tome kako neko miješa zapršku. Čovjek radi nešto da da bi bilo čega još nema: da se ostvari nešto što je nepostojeće i nalazi se samo u čovjekovom idealitetu, nešto što je u odnosu na prirodu višak, jer nije iz fizičkog svijeta, nego iza njega i nije biološki život (sa stanovišta biološke djelatnosti život nije ni shvatljiv), već prožima biološki život i uzdiže život iznad njega samog. A ovaj ljudski čin, pak, nije individualan i izolovan i prepušten sam sebi, on je karakterna oznaka svevremenog ljudskog poretka života. Nikada nije puko ograničavanje života, već uvijek i u svakom slučaju i bez izuzetka kod svakoga više. Ljudsku delatnost u borbi za egzistenciju ne karakteriše korisna svrsishodnost, već smisao. a smisao, pak, u tome je što u ljudskoj djelatnosti slijedi neki sveukupni ljudski red, koji ovdje ne postoji, nego čeka da bude ostvaren.

Umjetnost je onaj oblik ljudskog metapoetičkog držanja koji potpuno ignoriše korisnu svrsishodnost u borbi za egzistenciju i svojom djelatnošću ništa drugo i ne želi do da ostvari red smisla, da izgradi takvo uređenje egzistencije koje odgovara njegovom ukusu i potrebama i vrijednostima i zahtjevima. Metapoesis nije pod znakom ideja, već pod znakom vita nuova. Umjetnost ne slijedi ideje, već ostvaruje čovjekov apsolutni i konačni potpuni život. Vita nuova nije realitet; vita nuova je istinskija od realiteta. Onaj koji bira samog sebe, bira samo život i prirodu i svijet, on može živjeti samo u stvarnosti, ali je to tek sleijpi produktivitet, taj čovjek samo vježba svoj talenat. Onaj koji bira samog sebe, bira samo ogledalo i ostaje daleko od istine. Lontana come in uno specchio, daleko kao u ogledalu. Umjetnost polazi od toga da čovjekovo biće nema objekt koji bi imao odgovarajaću potpunu vrijednost. Umjetnost je ona djelatnost koja stvara svijet potpune vrednosti koji odgovara ljudskom biću. To je metapoesis. Metapoetički svijet nije realan, nego hiperrealan. Sadržaj metapoesisa je postojeća koncepcija koja je svakom data zajedno sa egzistencijom i nalazi se u ljudskoj egzistenciji, koncepcija o konačnom obliku i uređenju čovjekovog bića. Ljudski hiperrealitet je sistem sa osobenim zakonitostima koji je u svakoj umjetnosti isti: hijerarhija i poredak bitnih vrijednosti, stila, ritma, proporcija, mjera.

A osobenost je, pak, sljedeća: po sebi se razumije da se ljudsko biće osjeća dobro jedino u prirodi uzdignutoj do umjetnosti, ali samo onda ako je priroda u potpunosti izdvojena iz prirode i metapoetički preobražena za čovjeka. Nije nam dobro u prirodi, nego u umjetnosti. Ali je čudno, kao da je i sama priroda potpuno spremna za život samo u tom slučaju i onda osjeća sebe ako je čovjek umjetničkim bićem uzdigne do sebe. Ovo nema nikakve veze s onim što se uopšteno naziva kulturom. Ono što kultura čini, to je većim svojim dijelom samo korisno i svrsishodno, a u kulturi priroda (kao i čovjek) uglavnom pati. Metapoetički preobražena priroda je oslobođena i srećna, što je više umjetnička time je srećnija. Kako može biti srećna jedna kineska vaza, ili peruanski ćilim, mramor na kapitelu Partenona u Atini! Smještanje u svoj konačni dom živa je želja i u zrncetu peska. Cijela zemlja žudi za vita nuovom, jer nema oblutka koji ne bi želio život potpune vrijednosti. Metapoesis je kada čovjek ne izražava sebe, nego stvara ono što je iznad njega više: umjetnost, kada čovjek sebe uzdiže iznad sebe. Samo tako se ostvaruje njegovo biće. I priroda očekuje ood čovjekove umjetnosti da je uzdigne do sebe u vita nuova.

 

Bela Hamvas