Monthly Archives: Listopad 2015

Milorad Pavić- Hazarski rečnik

Standardno

Povijest o Adamu Ruhaniju

Ako bi se sastavili svi ljudski snovi dobio bi se jedan ogroman čovjek,jedno ljudsko biće veličine kontinenta. I to ne bi bio bilo koji čovjek,nego Adam Ruhani, nebeski Adam, anđeoski predak čovjeka o kojem govore imami . Taj Adam prije Adama bio je treći razum svijeta u početku, ali se toliko zanio sobom da je zalutao; i kad se osvijestio iz te vrtoglavice, odbacio je u pakao svoje saputnike u zabludama, Iblisa i Ahrimana, i vratio se nebu, ali je tamo sada umjesto treći postao deseti um, jer se sedam nebeskih Kerubina našlo u međuvremenu na anđeoskoj ljestvici iznad njega. Tako je došlo do zaostajanja Adama preteče: sedam stupnjeva ljestvice, to je mjera njegovog kašnjenja za samim sobom i tako je rođeno vrijeme. Jer, vrijeme je samo onaj dio vječnosti koji kasni. Taj anđeoski Adam, ili Praadam, koji je bio i čovjek i žena istovremeno, taj treći anđeo, koji je postao deseti anđeo, teži vječno da se dočepa sebe samoga i u tome na trenutke uspijeva, ali ponovo pada, tako da i danas luta između desetog i drugog stupnja ljestvice razuma.
Čovječiji snovi su, dakle, onaj dio ljudske prirode koji potiče od tog
Adama preteče, nebeskog anđela, jer on je mislio na taj način na koji
mi sanjamo. Bio je brz kao što smo mi brzi samo u snu ili, tačnije, naši snovi su od njegove anđeoske brzine sazdani. I govorio je na isti način kao što mi govorimo u snu, bez sadašnjeg i prošlog vremena, samo u budućem. I poput nas u snu ni on nije mogao da ubije ili da oplodi. Otuda lovci na snove rone po tuđim sanjama i počincima i iz njihizvlače djeliće bića Adama preteče, slažu ih u cjeline, takozvane hazarske rečnike, s ciljem da sve te knjige zajedno sastavljene ovaplote na zemlji ogromno tijelo Adama Ruhanija. Ukoliko našeg anđeoskog pretka pratimo u trenutku kada je u usponu po nebeskoj ljestvici, približavamo se i sami Bogu, ukoliko imamo nesreću da ga pratimo kad pada, udaljavamo se od Boga, ali ni jedno ni drugo mi ne možemo znati. Oslanjamo se na sreću uvijek u nadi da ce naš dodir s njime pasti u času kad je on na putu ka drugom stupnju ljestvice razuma, kako bi i nas mogao povući u visine, bliže Istini.

Oglasi

Charles Bukowski- this is a fact

Standardno

in the company of fools
we relax upon
ordinary embankments,
enjoy bad food, cheap
drink,
mingle with the men and
ladies from
hell.
in the company of fools
we throw days away like
paper napkins.

in this company
our music is loud and our
laughter
untrue.

we have nothing to lose
but our selves.

join us.
we are now
almost
the entire
world.

God bless
us.

Sylvia Plath- Mystic

Standardno

The air is a mill of hooks –
Questions without answer,
Glittering and drunk as flies
Whose kiss stings unbearably
In the fetid wombs of black air under pines in summer.

I remember
The dead smell of sun on wood cabins,
The stiffness of sails, the long salt winding sheets.
Once one has seen God, what is the remedy?
Once one has been seized up

Without a part left over,
Not a toe, not a finger, and used,
Used utterly, in the sun’s conflagrations, the stains
That lengthen from ancient cathedrals
What is the remedy?

The pill of the Communion tablet,
The walking beside still water? Memory?
Or picking up the bright pieces
of Christ in the faces of rodents,
The tame flower- nibblers, the ones

Whose hopes are so low they are comfortable –
The humpback in his small, washed cottage
Under the spokes of the clematis.
Is there no great love, only tenderness?
Does the sea

Remember the walker upon it?
Meaning leaks from the molecules.
The chimneys of the city breathe, the window sweats,
The children leap in their cots.
The sun blooms, it is a geranium.

The heart has not stopped.

Giorgio Agamben- Sudnji dan

Standardno

Šta me to privlači, šta me očarava na fotografijama koje volim?

Verujem da je, naprosto, reč o ovome: fotografija je za mene, na određeni način, mesto Konačnog Suda, ona predstavlja svet kakav se pojavljuje poslednjega dana, Dana Gneva. Nije reč o pitanju subjekta, ne želim da kažem da fotografije koje volim predstavljaju nešto strašno, ozbiljno ili čak tragično. Ne, fotografija može da prikazuje lice, predmet, bilo koji događaj. To je slučaj sa Donderom koji je, poput Roberta Kape, uvek ostao privržen aktivnom novinarstvu i često praktikovao ono što bi se moglo nazvati fotografsko flânerie (ili „tumaranje”): šetanje bez cilja i fotografisanje onoga na šta se nabasa. Ali „ono na šta se nabasa” – lica dveju žena koje prolaze biciklima u Škotskoj, izlog prodavnice u Parizu – pozvano je, uručen mu je poziv da se pojavi na Sudnji Dan.
Da je tako od samog početka istorije fotografije, pokazuje, potpuno jasno, jedan primer.
Sigurno poznajete čuveni dagerotip Boulevard du Temple, koji se smatra prvom fotografijom na kojoj se pojavljuje ljudska figura. Srebrna ploča predstavlja Boulevard du Temple koji je Dager fotografisao sa prozora svog studija u vreme najveće gužve. Boulevard je trebalo da bude prepun ljudi i kočija, pa ipak, s obzirom da su aparati u to vreme zahtevali izuzetno dugačko vreme ekspozicije, od čitave te mase u pokretu ne vidi se ama baš ništa. Ništa, osim malog crnog obrisa na trotoaru, u donjem levom uglu fotografije. Reč je o čoveku kome glancaju čizme, pa je ostao nepokretan dovoljno dugo, blago podignute noge kako bi stopalo naslonio na banak čistača cipela.
Ne bih bio u stanju da izmaštam prikladniju sliku Konačnog Suda.
Gomila ljudi – štaviše, čitavo čovečanstvo – prisutna je, ali se ne vidi, jer se sud odnosi samo na jednu osobu, samo na jedan život: upravo taj a ne neki drugi. Na koji način je anđeo Sudnjeg Dana – koji je i anđeo fotografije – opazio, uhvatio, ovekovečio taj život, tu osobu? U najbanalnijem i najobičnijem gestu, gestu glancanja cipela! U sudnjem času čovek, svaki čovek, prepušten je zauvek svom najsvakodnevnijem i najbednijem gestu. Pa ipak, zahvaljujući fotografskom objektivu, taj gest je nabijen težinom čitavog jednog života, taj nevažan, pa čak i nezgrapan stav sažima i skuplja u sebe smisao čitavog postojanja.
Verujem da postoji tajna veza između gesta i fotografije. Moć gesta da sakupi i sazove čitave redove anđeoskih snaga nalazi se u fotografskom objektivu, ta moć u fotografiji ima svoj locus, svoje ovde i sada. Benjamin je jednom prilikom napisao, u vezi sa Žilijenom Grinom, da on predstavlja svoje likove u gestu punom sudbine koji ih prikiva neopozivošću paklene onostranosti. Verujem da je pakao o kojem ovde govorimo paganski, a ne hrišćanski. U Hadu, senke mrtvih beskonačno ponavljaju isti gest: Hision okreće svoj točak, Danaide uzaludno pokušavaju da donesu vodu u probušenom krčagu. Ali nije reč o kazni, paganske senke nisu proklete. Večno ponavljanje ovde je šifra apokatasstasisa, beskonačnog svođenja računa postojanja.
To je eshatološka priroda gesta koju dobar fotograf zna da uhvati. A da ne oduzme ništa od istoričnosti i posebnosti fotografisanog događaja. Mislim na ratne dopise Dondera i Kape, ili fotografiju istočnog Berlina napravljenu sa krova Reichstaga prvog dana nakon pada zida. Ili na fotografiju, kakva je ona, opravdano čuvena, autora nouveau romana – od Sarotove do Beketa, od Simona do Rob-Grijea – koju je 1959. napravio Dondero ispred Editions de Minuit. Sve ove fotografije sadrže jasan istorijski beleg, neizbrisiv datum, pa ipak, zahvaljujući naročitoj moći gesta, ovaj beleg sada upućuje na neko drugo vreme, aktuelnije i urgentnije od bilo kojeg hronološkog vremena.
Ali postoji, na fotografijama koje volim, još jedan aspekt koji ni po koju cenu ne bih želeo da prećutim. U pitanju je zahtev: subjekt prikazan na fotografiji od nas nešto zahteva. Pojam zahteva mi je posebno drag i ne treba ga mešati sa činjeničnom nužnošću. Čak i ako je osoba na fotografiji danas potpuno zaboravljena, čak i ako je njeno ime potpuno izbrisano iz ljudskog sećanja, uprkos tome – štaviše, upravo zbog toga – ta osoba i taj lik zahtevaju svoje ime, zahtevaju da ne budu zaboravljeni.
Mora da je nešto od svega toga Benjamin imao na umu kada je, govoreći o fotografijama Kamerona Hila, napisao da slika prodavačice ribe zahteva ime žene koja je nekada bila živa. Možda zbog toga što nisu mogli da podnesu ovo nemo obraćanje, posmatrači su pred prvim dagerotipima morali da skrenu pogled u stranu, osećajući da ih portretisane osobe posmatraju. (U kancelariji u kojoj radim, na komadu nameštaja pored pisaćeg stola, stoji prislonjena poznata fotografija lica brazilske devojčice koja kao da me strogo gleda i ja znam, sa apsolutnom sigurnošću, da je ona ta koja mi sudi i koja će mi suditi, kako danas tako i poslednjeg dana).
Dondero je jednom prilikom, iako im se divi, izrazio rezervu prema dvojici fotografa: Kartije-Bresonu i Sebastijau Salgadu. Kod prvog vidi preteranost geometrijske konstrukcije, a kod drugog estetske perfekcije. Obojici suprotstavlja koncept ljudskog lica kao priče koju treba ispričati i geografije koju treba istražiti. U istom smislu, zahtev koji dolazi sa fotografija i od nas traži objašnjenje, za mene nema ničeg estetskog. Pre će biti da je reč o zahtevu za iskupljenjem. Fotografska slika je uvek više od slike: ona je mesto razmaka, sublimni razlaz između čulnog i inteligibilnog, između kopije i stvarnosti, između uspomene i nade.
U vezi sa vaskrsnućem telesnog, hrišćanski su se teolozi pitali, ne uspevajući da iznađu zadovoljavajuće rešenje, da li telo vaskrsava u stanju u kojem se nalazi u trenutku smrti (možda staro, ćelavo i bez jedne noge), ili u mladalačkoj očuvanosti. Origen je prekinuo ove beskrajne rasprave tvrdnjom da ne vaskrsava telo, nego njegovo obličje, njegov eidos. Fotografija je, u ovom smislu, najava slave tela.
Poznato je da je Prust bio opsednut fotografijom i da je svim sredstvima nastojao da dođe do fotografija osoba koje je voleo i kojima se divio. Jedan od momaka u koga je bio zaljubljen kada je imao 22 godine, Edgar Obe, poklonio mu je, na njegovo uporno zahtevanje, sopstveni portret. Na poleđini fotografije napisao je u obliku posvete: Look at my face: my name is Might Have Been; I am also called No More, Too Late, Farewell (Pogledaj moje lice: moje ime je Mogao Je Da Bude; zovu me i Ne Više, Prekasno, Zbogom). Posveta je svakako pretenciozna, ali savršeno izražava zahtev koji oživotvoruje svaku fotografiju i dokučuje stvarno koje neprestano iščezava, nastojeći da ga iznova učini mogućim.
Fotografija zahteva da se sve ovo pamti, fotografije svedoče o svim ovim izgubljenim imenima, poput knjige života koju novi anđeo otkrovenja – anđeo fotografije – drži u rukama do kraja svih dana, to jest svakog dana.
Profanacije- Giorgio Agamben

Paulo Coelho- Maktub

Standardno

Otisnuli smo se u svijet u potrazi za svojim snovima i idejama. Vrlo često postavljamo na nedostupna mjesta ono što nam se nalazi nadohvat ruke. Kad otkrijemo grešku, imamo utisak da gubimo vrijeme tražeći negdje daleko ono što je bilo blizu. Okrivljujemo sebe zbog pogrešnih koraka, zbog uzaludnog traganja, zbog nezadovoljstva koje smo prouzrokovali.

Učitelj kaže:

Iako je blago zakopano u tvojoj kući, otkrićeš ga tek kad se odatle udaljiš. Da Petar nije okusio bol poricanja, ne bi bio izabran za osnivača Crkve. Da bludni sin nije sve napustio, ne bi ga otac primio nazad i svečano dočekao.

Postoje izvjesne stvari u našem životu koje nose, kao zaštitni znak, sljedeću poruku: ” Nećeš shvatiti moju vrijednost dok god me ne izgubiš i povratiš.” Ništa nam ne vrijedi ako pokušavamo da skratimo taj put.

Postojanje, život i smrt u očima starih Egipćana

Standardno
Postojanje, život i smrt u očima starih Egipćana

Atwa

egyptpineal
Pogreb je skup više pogrebnih rituala koji su ovisili o društvenom sloju preminuloga. O pogrebu je ovisilo hoće li preminuli otići u zagrobni život ili postati izgubljena duša.Pogreb siromašnog Egipćanina sa sastojao od mumifikacije i pokopa u grob. Nakon što bi tijeloneko vrijeme bilo potopljeno u bitumen ili sodu bikarbonu, ili bi se možda tijelo samo natrljalo timtvarima ono malo osobnih stvari preminuloga bi se stavili na tijelo te bi se zamotalo u jedan komad platna. Tijelo bi se zatim poleglo u rupu ili pećinu, ili čak u pustinji na pijesku sa štapom na koji ćese preminuli osloniti i sandalama koje će zaštiti njegova stopala na njegovom posljdnjem putovanju. Neke od osobnih stvari koje su bile postavljene na tijelo pokojnika bili su amuleti koji su ga trebali zaštititi od demona na drugom svijetu.
Pogreb kralja ili člana kraljevske obitelji ili neke druge imućne osobe bio je…

View original post još 2.911 riječi