Monthly Archives: Svibanj 2016

5 laži o ljubavi koje su vam podvalili kao istinu

Standardno

Za većinu ljudi danas Ljubav znači biti voljen, a ne biti sposoban da voliš. Toliko je počelo da se od nje očekuje a da joj se ništa ne daje, vređana je, ponižavana, pogrešno interpretirana, da se zbog takve atmosfere linča povukla u ilegalu. Kao vagabunda šunja se u tišinama, stoji po ćoškovima, sluša tračeve o sebi i retko izlazi u javnost. I zašto bi kad se o njoj, najboljoj, pričaju najgore stvari.

Ljubav je slepa. To govore samo oni kojima je čulo dodira izoštreno više nego sposobnost da vole, pa pravdaju svoju zaslepljenost i nagone svaljujući krivicu za lične pogrešne izbore na Ljubav. To govore samo oni koji mešaju sladostrašće među nogama sa Ljubavlju. Ona je vidovita jer Ljubav vidi dalje od očiglednog i spoljašnjeg. Ljubav nije samo odnos prema određenoj osobi, već da je stav, odnos prema čitavom svetu a ne prema jednom objektu. Tada se otvaraju mnogo veća…

View original post još 310 riječi

smisao ljubavi? (ulomak iz Vladimir Solovjev, Smisao ljubavi)

Standardno
smisao ljubavi? (ulomak iz Vladimir Solovjev, Smisao ljubavi)

nagovor na filosofiju

Premoć čoveka nad ostalim bićima prirode – sposobnost da saznaje i ostvaruje istinu – nije samo rodovna, već i individualna: svaki čovek je sposoban da saznaje i ostvaruje istinu, svaki može da postane živi odraz apsolutno celog, svesni i samostalni organ vaseljenskog života. I u ostaloj prirodi je istina (ili lik Božiji), ali samo u svojoj objektivnoj opštosti, za koju ne znaju pojedinačna bića; priroda ih formira i deluje u njima i preko njih – kao fatalna sila, kao njima samima nepoznat zakon bića, kome se ona spontano i nesvesno pokoravaju; za sebe same, u svom unutrašnjem osećanju i svesti, ona se ne mogu uzdići iznad svog datog pojedinačnog postojanja…; zbog toga istina ili sveopšte može da trijumfuje ovde samo u smeni pokolenja, u životu roda i u smrti individualnog života, koji u sebe ne prima istinu. Čovekova individualnost, međutim, upravo zbog toga što može da nosi u sebi istinu, ne ukida se njome, već se čuva i jača sa njenom…

View original post još 1.385 riječi

Great Expectations

Standardno

Out of my thoughts! You are part of my existence, part of myself. You have been in every line I have ever read, since I first came here, the rough common boy whose poor heart you wounded even then. You have been in every prospect I have ever seen since – on the river, on the sails of the ships, on the marshes, in the clouds, in the light, in the darkness, in the wind, in the woods, in the sea, in the streets. You have been the embodiment of every graceful fancy that my mind has ever become acquainted with. The stones of which the strongest London buildings are made, are not more real, or more impossible to displace with your hands, than your presence and influence have been to me, there and everywhere, and will be. Estella, to the last hour of my life, you cannot choose but remain part of my character, part of the little good in me, part of the evil. But, in this separation I associate you only with the good, and I will faithfully hold you to that always, for you must have done me far more good than harm, let me feel now what sharp distress I may. Oh God bless you, God forgive you!

 

Charles Dickens

Still I Rise

Standardno
You may write me down in history

With your bitter, twisted lies,
You may tread me in the very dirt
But still, like dust, I’ll rise.

Does my sassiness upset you?
Why are you beset with gloom?
‘Cause I walk like I’ve got oil wells
Pumping in my living room.

Just like moons and like suns,
With the certainty of tides,
Just like hopes springing high,
Still I’ll rise.

Did you want to see me broken?
Bowed head and lowered eyes?
Shoulders falling down like teardrops.
Weakened by my soulful cries.

Does my haughtiness offend you?
Don’t you take it awful hard
‘Cause I laugh like I’ve got gold mines
Diggin’ in my own back yard.

You may shoot me with your words,
You may cut me with your eyes,
You may kill me with your hatefulness,
But still, like air, I’ll rise.

Does my sexiness upset you?
Does it come as a surprise
That I dance like I’ve got diamonds
At the meeting of my thighs?

Out of the huts of history’s shame
I rise
Up from a past that’s rooted in pain
I rise
I’m a black ocean, leaping and wide,
Welling and swelling I bear in the tide.
Leaving behind nights of terror and fear
I rise
Into a daybreak that’s wondrously clear
I rise
Bringing the gifts that my ancestors gave,
I am the dream and the hope of the slave.
I rise
I rise
I rise.

 

Maya Angelou

 

 

Brevijar poraženih

Standardno

18

Juče, danas, sutra. Sluganske kategorije. Iako sam koračao mnogim ljudskim putevima, na njima sam susretao tek sluge i sluškinje.

Poslušajte riječi kojima nagovješćuju učestalost zagrljaja nesvjestice i sve će vam biti jasno. Ljubav jača u žaru banalnosti, a jenja u trenucima budnosti i oštroumlja.

Ekstatična se glupost lako ponavlja jer u glatku mozgu ne nailazi ni na kakvu zapreku. “Rastite i množite se”, zapovijed je namijenjena svijetu sluga koji su otvoreni za vodoravne strasti, ali nesposobni za sladostrašće bez valjanja.

Nepropustan za glazbu, čovjek vrhunac doseže potrbuške, užitak doživljava nakratko stenjući, srećom nazivajući dvosmislenu bit kralješničnog apsoluta.

… Tako se vrtiš u nepreglednu mravinjaku smrtnika – uz jučer, danas i sutra – i tražiš mostove prema neposrednoj uzaludnosti jeftina žara. Sluškinje su spremne. I ti se s drugima hvataš u kolo, a onda, pokoravajući se ispraznoj sudbini, zaboravljaš svoje gađenje, kao i samoga sebe.

19

Pariška,južnjačka i balkanska dosada…

Plijesan vremena na kućama, na pročeljima što ih je povijest posula čađom… Venecija djeluje umirujuće u usporedbi s dražesnim očajem razornih pariških ulica. Dok prolazim njima, sve brige što ih dugujem kolebljivosti sreće čine mi se poput suptilnih njihaja, zasluga koje mi daju za pravo da idem uz bok s tim umornim gradom. U što ovdje vjerovati? U Ijude? Više ih nema. U ideale? Bilo ih je toliko da bi takvo što značilo nedostatak stila. Stoga se uzdam u umor Francuske i uzdižem se do prestižne dosade njezina srca.
Magla obavija grad sjenama misli i postaje više izrazom povijesti negoli prirode. Pariz živi u stoljeću magli.
Zašto ga ne mogu zamisliti u vrijeme vladavine Lujeva?

Magla kao da predstavlja trenutak, a ne bit. Priroda sudjeluje u povijesnome sumraku.
Okrećem se prema kućama i promatram ih. Svaka se od njih okreće prema meni. “Priđi, nisi usamljeniji od nas”, šapću te družice neispunjenih dana i beskrajnih noći.
Talijanski nas gradovi mogu očarati, ali nigdje drugdje nećemo biti tako blizu onoga što se u čovjeku objedinjuje.

Kasno noću kad se, oslobođen noćnih uzdaha, bez nade i razočaranja prošećeš pokraj crkve Saint-Severin ili Saint-Etienne-du-Mont, ili se pak zadržiš na trgu Saint–Sulpice iščekujući neželjeno jutro, opustjeli se grad zajedno s tobom diže u prostranstva beskorisne tišine. Znaš li do koje se mjere u tebi ogleda bršljan što se razbarušio ondje gdje se Notre-Dame ogleda u Seini ? Često sam se s njim spuštao do virtualna utapanja njegovih melankoličnih nagnuća. No usred dana, potresen sugestijom kakve odsutnosti, besmisao tvojega postojanja pronalazi snagu u mirisima. U tome je sva čar Pariza: neizlječivu bol u duši zaogrće utjehom ljepote, nedodirljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kojemu živimo.

Taj te grad razumije. Liječi ti rane. Kad se osjetiš izgubljenim, u njemu se pronađeš. Nitko ti ne treba; Pariz je tu.
Samo on može nadomjestiti ljubav (poput ljubavi i on ti se uvuče u srce), a opet, čudno li je to, ljudi ovdje vole jače nego drugdje. Toliko sam ušao u nj da ću se, napustim li ga, rastati sa samim sobom.
Nikada mi se nebo nije učinilo tako dalekim kao kad sam ga gledao iz dubine mračnih pariških uličica. Zato se na bulevarima odjednom protegne nad gradom i beskrajno produlji dosadu što drijema na zamišljenim krovovima.

Čak i da vidim sva neba ponad mediteranskih mora i sve rosulje što velikodušno sipe nad bretonskim pustopoljinama, nikada neću zaboraviti pariško nebo. A kad poželim definirati njegovu čar, propadam u sebe i definiram ga: nemogućnost plavetnila. Oblaci se polako razilaze; komadići modrine ne susreću se. Oni ne mogu sastaviti to nebo koje se traži, ali se ne ostvaruje. Raspršene sunčeve zrake prodiru kroz neodlučne magle i spuštaju se na sjenu. Sivobijeli sloj uvijek nešto prekriva: nebo je drugdje. Pariz nema neba. Od pusta se iščekivanja na kraju stapaš s bjeličastom maglom, u njoj gubiš razočaranu žudnju za modrinom, nestaješ u sivoj i hirovitoj paleti prividna nebeskog svoda, nejasno pomišljajući na onkrajnost i ne znajući više težiš li joj ili ne. Nizozemsko nebo Pariza…

S njim sam se uvijek slagao kao ni s kim drugim. Dizao sam pogled prema njegovoj nepostojanosti, a svaki mu je lik bio izraz nekoga mog nestrpljenja. Taj se skeptični demon vedrine i oblaka promeće iz sata u sat, stvara i razgrađuje, mijenja visinu. Kako bih se, onako prečcsto napušten u času kad se ljudski sumrak spušta nad grad, izvukao iz neposrednosti ljubavne nigdine da me ne tješi njegova blizina u visinama? Ono je rascvjetana jesen, svršetak zore.

U sebi ga nosiš pod svakom kapom nebeskom.

… A kad se, umoran od sumraka, usred dana spustiš prema jugu, u potrazi za proljećem, plavet se nadaje kao sreća koja ubrzo zatrujc vlastito izobilje. Obuzme te očaj zbog istovjetnih dana i pretjeranosti neba, zasitiš se neokaljanošću, pa taj izvor utjehe promatraš s mržnjom i odbojnošću. Gdje li se sakriti od tolika neba, nesmiljena sunca, tako strašna i uporna sjaja? Kad srce poklekne pred tolikom modrinom, a misao ustukne pred prostodušnim svjetlom, otrov dosade blaži oštrinu okrutnih zraka i kopa misaone ponore u jednoličnosti te pustinje.

Kako pronaći sreću koja se možc mjeriti s takvim nebom?
Njegovo savršenstvo ubija svaku dušu što se rađa iz nesigurnih imaginacija.
… Stoga se vraćaš u balkansku trulost, gdje beskorisna ilovača puši zajedno s ljudima. Ondje se trijezniš od mirisa i misaonih čipki, ruše ti se snovi što si ih gradio u sjeni katedrala, toviš se smradom u kojemu se valjaju ljudske prnje, zaboravljaš lucidne dražesti duha.

Ondje nebo nikoga ne natkriva, jer je izgubljeno, a zajedno s njim i ljudi. Zašto su se ta bića – rođena s borama i podočnjacima, ostarjela od ništavila, iscrpljena od urođene nemoći – zaustavila na obalama Dunava ili u sjeni Karpata?

Sva se ona slijevaju prema Crnim morima, koja nisu gostoljubiva, pa ih kao tikvane izbacuju na žal, okrutno im uskraćujući utapanje. Kako bi se, tako bremenit putešestvijama po svijetu, uopće i mogao smiriti među svim tim jadnicima? Ondje priroda cvjeta nad truplima, proljeće se smiješi nad očajem. Crna ti zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio traga, prodire u krv. I krv ti postaje crna. Dižeš pogled k nebu. I nebo postaje pakao.

Prokleti zakutku svijeta, tvojoj se sramoti izruguje vrijeme, a tvoja nesreća nikad nije raznježila osjećajno srce, željno zlokobnih draži! Viđen s Balkana, svijet je predgrađe kojim tumaraju sifilitične žene i Cigani ubojice.

Usprkos naglašenoj sklonosti prema smeću i užitku s kojim po njemu prekapa uz veseo zvuk pogrebne trube, Balkan nije iznjedrio nijednoga raskalašenog boga. Koja li je to zvijezda što čezne za predgrađem mogla ondje pasti?

Bučni crvi što plešu gubavo kolo!

Istinska pobuna nikada neće u Balkanu naći teren pogodan za nebesko rumenilo! Nade ondje hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši.

Dok bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine, dok prevaljuje taj rub svijetakoji nije predviđen nijednim nacrtom Postanka, koji izmiče Božjemu oku, a i sami ga vragovi zaobilaze, misao ožalošćena sjećanjem na druge prostore podiže stratište nade, a sve što u srcima cvjeta vješa svoje snove o uže.
Zahvaljujući kojemu čudu u tijelu sazdanu od tvarne nepredvidivosti trajno klija negacija neodoljivih slučajnosti svakodnevice ? Nenadana nas nadahnuća, koja nadilaze maštu, projiciraju iznad života. No dosljednost, ostajanje pri vlastitu stavu na bilo kojemu nebu, tako je teško shvatljiva da bolje razumijem starog pijanca negoli nepokolebljivog otkupitelja. Dok čitam Budu ili kojega drugoga uzvišenog profitera, dođe mi da želudac smjesta smirim kakvom juhom.

Zar se ti proroci ne sažale nad sobom? Zar ih ne gane njihovo nerazumno klizanje bezizlaznom strminom uspona? Uzvišenost je bljutava, dok arome nesavršenosti pomućuju duh sugerirajući pad. Jednoličnost stalna otkrivenja pretvara religiju u neugodno zanimanjc. Zemlja je na dobitku zato što ne posjeduje sustav. Dok njome gazimo, jako dobro znamo da nigdje nećemo baciti sidro, jer zemlja je još negostoljubivija od mora. Filozofi, učitelji i dobročinitelji koji su trčali za postojanošću i vjerom prezreli su ih i prešli na drugu stranu. Znali su da zemlja znači pravo na slučajnost; kad su već napustili hir, što bi u njezinu nesavršenu raju?

Njome vučem ovo svoje tijelo, na njoj ću i ostati. Kamo bih inače pošao? Gdje bih bijes umirio oholijom i okrutnijom žudnjom? Dobrodušno se smiješeći prazninama veselih budala koje te okružuju, zatomljuješ u sebi čežnju za daljinom i, dok se oni svađaju sa svojim družicama, daješ maha iluzijama, Uzaludan nemir na sterilnim kontinentima.

Da bi Budu odvratio od savršenstva, demon mu šalje plesačice vješte ljubavi. Na njemu iskušavaju trideset i dvije čarolijc žudnje. Ne uspijevaju. Zatim šezdeset i četiri.
Uzalud. Blaženi Buda ostaje kamen dok one iscrpljuju sve svoje čarolije.

On, koji je toliko toga poznavao – a ponajprije ništavnost tijela – odbacivao je jedini grijeh koji bi potvrdio njegov nauk. Žudnja može poraziti zemlju na njezinu terenu.

Ubojstvo žudnje bespredmetan je zločin.

Vedrina s kojom božanski kraljević zagriza kožu smrtnice: kakav bi to bio simbol stapanja vječnosti i ništavila! Da je Buda podlegao iskušenju, slikovitost te dvojnosti u apsolutnu krajoliku njegova postojanja prometnula bi ga u jedini uzor njegovim sljedbenicima. Neučinkovitost iskušenja baca ljagu na sve one prosvijetljene duhove što odbijaju varati Ništavilo sa Životom, koji nije ništa manje ništavan, samo jc sočniji.
Glazba je nadomjestila religiju spašavajući uzvišenost od apstraktnosti i jednoličnosti. Glazbenici? Senzualci uzvišenosti.

 

Emil Cioran