18
Juče, danas, sutra. Sluganske kategorije. Iako sam koračao mnogim ljudskim putevima, na njima sam susretao tek sluge i sluškinje.
Poslušajte riječi kojima nagovješćuju učestalost zagrljaja nesvjestice i sve će vam biti jasno. Ljubav jača u žaru banalnosti, a jenja u trenucima budnosti i oštroumlja.
Ekstatična se glupost lako ponavlja jer u glatku mozgu ne nailazi ni na kakvu zapreku. “Rastite i množite se”, zapovijed je namijenjena svijetu sluga koji su otvoreni za vodoravne strasti, ali nesposobni za sladostrašće bez valjanja.
Nepropustan za glazbu, čovjek vrhunac doseže potrbuške, užitak doživljava nakratko stenjući, srećom nazivajući dvosmislenu bit kralješničnog apsoluta.
… Tako se vrtiš u nepreglednu mravinjaku smrtnika – uz jučer, danas i sutra – i tražiš mostove prema neposrednoj uzaludnosti jeftina žara. Sluškinje su spremne. I ti se s drugima hvataš u kolo, a onda, pokoravajući se ispraznoj sudbini, zaboravljaš svoje gađenje, kao i samoga sebe.
19
Pariška,južnjačka i balkanska dosada…
Plijesan vremena na kućama, na pročeljima što ih je povijest posula čađom… Venecija djeluje umirujuće u usporedbi s dražesnim očajem razornih pariških ulica. Dok prolazim njima, sve brige što ih dugujem kolebljivosti sreće čine mi se poput suptilnih njihaja, zasluga koje mi daju za pravo da idem uz bok s tim umornim gradom. U što ovdje vjerovati? U Ijude? Više ih nema. U ideale? Bilo ih je toliko da bi takvo što značilo nedostatak stila. Stoga se uzdam u umor Francuske i uzdižem se do prestižne dosade njezina srca.
Magla obavija grad sjenama misli i postaje više izrazom povijesti negoli prirode. Pariz živi u stoljeću magli.
Zašto ga ne mogu zamisliti u vrijeme vladavine Lujeva?
Magla kao da predstavlja trenutak, a ne bit. Priroda sudjeluje u povijesnome sumraku.
Okrećem se prema kućama i promatram ih. Svaka se od njih okreće prema meni. “Priđi, nisi usamljeniji od nas”, šapću te družice neispunjenih dana i beskrajnih noći.
Talijanski nas gradovi mogu očarati, ali nigdje drugdje nećemo biti tako blizu onoga što se u čovjeku objedinjuje.
Kasno noću kad se, oslobođen noćnih uzdaha, bez nade i razočaranja prošećeš pokraj crkve Saint-Severin ili Saint-Etienne-du-Mont, ili se pak zadržiš na trgu Saint–Sulpice iščekujući neželjeno jutro, opustjeli se grad zajedno s tobom diže u prostranstva beskorisne tišine. Znaš li do koje se mjere u tebi ogleda bršljan što se razbarušio ondje gdje se Notre-Dame ogleda u Seini ? Često sam se s njim spuštao do virtualna utapanja njegovih melankoličnih nagnuća. No usred dana, potresen sugestijom kakve odsutnosti, besmisao tvojega postojanja pronalazi snagu u mirisima. U tome je sva čar Pariza: neizlječivu bol u duši zaogrće utjehom ljepote, nedodirljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kojemu živimo.
Taj te grad razumije. Liječi ti rane. Kad se osjetiš izgubljenim, u njemu se pronađeš. Nitko ti ne treba; Pariz je tu.
Samo on može nadomjestiti ljubav (poput ljubavi i on ti se uvuče u srce), a opet, čudno li je to, ljudi ovdje vole jače nego drugdje. Toliko sam ušao u nj da ću se, napustim li ga, rastati sa samim sobom.
Nikada mi se nebo nije učinilo tako dalekim kao kad sam ga gledao iz dubine mračnih pariških uličica. Zato se na bulevarima odjednom protegne nad gradom i beskrajno produlji dosadu što drijema na zamišljenim krovovima.
Čak i da vidim sva neba ponad mediteranskih mora i sve rosulje što velikodušno sipe nad bretonskim pustopoljinama, nikada neću zaboraviti pariško nebo. A kad poželim definirati njegovu čar, propadam u sebe i definiram ga: nemogućnost plavetnila. Oblaci se polako razilaze; komadići modrine ne susreću se. Oni ne mogu sastaviti to nebo koje se traži, ali se ne ostvaruje. Raspršene sunčeve zrake prodiru kroz neodlučne magle i spuštaju se na sjenu. Sivobijeli sloj uvijek nešto prekriva: nebo je drugdje. Pariz nema neba. Od pusta se iščekivanja na kraju stapaš s bjeličastom maglom, u njoj gubiš razočaranu žudnju za modrinom, nestaješ u sivoj i hirovitoj paleti prividna nebeskog svoda, nejasno pomišljajući na onkrajnost i ne znajući više težiš li joj ili ne. Nizozemsko nebo Pariza…
S njim sam se uvijek slagao kao ni s kim drugim. Dizao sam pogled prema njegovoj nepostojanosti, a svaki mu je lik bio izraz nekoga mog nestrpljenja. Taj se skeptični demon vedrine i oblaka promeće iz sata u sat, stvara i razgrađuje, mijenja visinu. Kako bih se, onako prečcsto napušten u času kad se ljudski sumrak spušta nad grad, izvukao iz neposrednosti ljubavne nigdine da me ne tješi njegova blizina u visinama? Ono je rascvjetana jesen, svršetak zore.
U sebi ga nosiš pod svakom kapom nebeskom.
… A kad se, umoran od sumraka, usred dana spustiš prema jugu, u potrazi za proljećem, plavet se nadaje kao sreća koja ubrzo zatrujc vlastito izobilje. Obuzme te očaj zbog istovjetnih dana i pretjeranosti neba, zasitiš se neokaljanošću, pa taj izvor utjehe promatraš s mržnjom i odbojnošću. Gdje li se sakriti od tolika neba, nesmiljena sunca, tako strašna i uporna sjaja? Kad srce poklekne pred tolikom modrinom, a misao ustukne pred prostodušnim svjetlom, otrov dosade blaži oštrinu okrutnih zraka i kopa misaone ponore u jednoličnosti te pustinje.
Kako pronaći sreću koja se možc mjeriti s takvim nebom?
Njegovo savršenstvo ubija svaku dušu što se rađa iz nesigurnih imaginacija.
… Stoga se vraćaš u balkansku trulost, gdje beskorisna ilovača puši zajedno s ljudima. Ondje se trijezniš od mirisa i misaonih čipki, ruše ti se snovi što si ih gradio u sjeni katedrala, toviš se smradom u kojemu se valjaju ljudske prnje, zaboravljaš lucidne dražesti duha.
Ondje nebo nikoga ne natkriva, jer je izgubljeno, a zajedno s njim i ljudi. Zašto su se ta bića – rođena s borama i podočnjacima, ostarjela od ništavila, iscrpljena od urođene nemoći – zaustavila na obalama Dunava ili u sjeni Karpata?
Sva se ona slijevaju prema Crnim morima, koja nisu gostoljubiva, pa ih kao tikvane izbacuju na žal, okrutno im uskraćujući utapanje. Kako bi se, tako bremenit putešestvijama po svijetu, uopće i mogao smiriti među svim tim jadnicima? Ondje priroda cvjeta nad truplima, proljeće se smiješi nad očajem. Crna ti zemlja, na kojoj nijedan dični korak nije ostavio traga, prodire u krv. I krv ti postaje crna. Dižeš pogled k nebu. I nebo postaje pakao.
Prokleti zakutku svijeta, tvojoj se sramoti izruguje vrijeme, a tvoja nesreća nikad nije raznježila osjećajno srce, željno zlokobnih draži! Viđen s Balkana, svijet je predgrađe kojim tumaraju sifilitične žene i Cigani ubojice.
Usprkos naglašenoj sklonosti prema smeću i užitku s kojim po njemu prekapa uz veseo zvuk pogrebne trube, Balkan nije iznjedrio nijednoga raskalašenog boga. Koja li je to zvijezda što čezne za predgrađem mogla ondje pasti?
Bučni crvi što plešu gubavo kolo!
Istinska pobuna nikada neće u Balkanu naći teren pogodan za nebesko rumenilo! Nade ondje hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši.
Dok bezglavo juri i izgara u groznicama gorčine, dok prevaljuje taj rub svijetakoji nije predviđen nijednim nacrtom Postanka, koji izmiče Božjemu oku, a i sami ga vragovi zaobilaze, misao ožalošćena sjećanjem na druge prostore podiže stratište nade, a sve što u srcima cvjeta vješa svoje snove o uže.
Zahvaljujući kojemu čudu u tijelu sazdanu od tvarne nepredvidivosti trajno klija negacija neodoljivih slučajnosti svakodnevice ? Nenadana nas nadahnuća, koja nadilaze maštu, projiciraju iznad života. No dosljednost, ostajanje pri vlastitu stavu na bilo kojemu nebu, tako je teško shvatljiva da bolje razumijem starog pijanca negoli nepokolebljivog otkupitelja. Dok čitam Budu ili kojega drugoga uzvišenog profitera, dođe mi da želudac smjesta smirim kakvom juhom.
Zar se ti proroci ne sažale nad sobom? Zar ih ne gane njihovo nerazumno klizanje bezizlaznom strminom uspona? Uzvišenost je bljutava, dok arome nesavršenosti pomućuju duh sugerirajući pad. Jednoličnost stalna otkrivenja pretvara religiju u neugodno zanimanjc. Zemlja je na dobitku zato što ne posjeduje sustav. Dok njome gazimo, jako dobro znamo da nigdje nećemo baciti sidro, jer zemlja je još negostoljubivija od mora. Filozofi, učitelji i dobročinitelji koji su trčali za postojanošću i vjerom prezreli su ih i prešli na drugu stranu. Znali su da zemlja znači pravo na slučajnost; kad su već napustili hir, što bi u njezinu nesavršenu raju?
Njome vučem ovo svoje tijelo, na njoj ću i ostati. Kamo bih inače pošao? Gdje bih bijes umirio oholijom i okrutnijom žudnjom? Dobrodušno se smiješeći prazninama veselih budala koje te okružuju, zatomljuješ u sebi čežnju za daljinom i, dok se oni svađaju sa svojim družicama, daješ maha iluzijama, Uzaludan nemir na sterilnim kontinentima.
Da bi Budu odvratio od savršenstva, demon mu šalje plesačice vješte ljubavi. Na njemu iskušavaju trideset i dvije čarolijc žudnje. Ne uspijevaju. Zatim šezdeset i četiri.
Uzalud. Blaženi Buda ostaje kamen dok one iscrpljuju sve svoje čarolije.
On, koji je toliko toga poznavao – a ponajprije ništavnost tijela – odbacivao je jedini grijeh koji bi potvrdio njegov nauk. Žudnja može poraziti zemlju na njezinu terenu.
Ubojstvo žudnje bespredmetan je zločin.
Vedrina s kojom božanski kraljević zagriza kožu smrtnice: kakav bi to bio simbol stapanja vječnosti i ništavila! Da je Buda podlegao iskušenju, slikovitost te dvojnosti u apsolutnu krajoliku njegova postojanja prometnula bi ga u jedini uzor njegovim sljedbenicima. Neučinkovitost iskušenja baca ljagu na sve one prosvijetljene duhove što odbijaju varati Ništavilo sa Životom, koji nije ništa manje ništavan, samo jc sočniji.
Glazba je nadomjestila religiju spašavajući uzvišenost od apstraktnosti i jednoličnosti. Glazbenici? Senzualci uzvišenosti.
Emil Cioran
aleksandra sergejevna 