Anaïs Nin on learning a new language

Sentence first

Despite their Whorfian tang I enjoyed these reflections on language learning from Anaïs Nin. They’re from A Woman Speaks: The Lectures, Seminars and Interviews of Anaïs Nin, edited by Evelyn J. Hinz (1975):

Language to me is like the discovery of a new world, really a new state of consciousness. A new word to me was a new sensation. Reading the dictionary, anything at all, can add not only to your knowledge but also to your perceptions.

Do new languages bestow new states of consciousness? The idea that bilingual (and multilingual) people inhabit different personalities in different languages has much anecdotal evidence to support it – many bilinguals report feeling like different people when they speak different tongues.

Researchers who have studied the phenomenon are equivocal about its implications – it probably has far less to do with grammar than with the environments and cultures associated with the languages.

View original post još 323 riječi

Josipa Lisac- Živim po svome

Poeta Sacer

1.

    Osvrćući se na posljednjih dvesta godina istorije, čovjek jedva da može ili uopšte ne može da uguši izvjesnu neobičnu zabrinutost. S koljena na koljeno, planski sa svijeta su nestali, odozgo prema dolje, najprije kralj, potom redom: prvosveštenik, velikaš, državnik, naučnik, vojnik, umjetnik, pa ili su se izgubili zauvijek, ili je na njihovo mjesto stupila sporna, sumnjiva osoba.
    Bilo je onih koji su željeli da ponovo uspostave poredak, kao što je Napoleon pokušao da kralju ponovo pribavi dostojanstvo. S vremena na vrijeme bilo je prvosveštenika i velikaša koji su željeli da spasu sveštenika i plemića. Našlo se i nekoliko državnika, naučnika, vojnika, umjetnika. Sve je to, međutim, izgledalo kao izolovani poduhvat. Jer možda nisu nestale pojedine vladalačke porodice, nego kraljevski čovjek; i nije izumrlo prvosveštenstvo i plemstvo, nego svešteničko i aristokratsko biće. I možda i nisu izumrli, samo su uzmakli i napustili svoja mjesta. I možda to i nisu učinili iz slabosti, nego dobro razmislivši i uz trezvenu uviđavnost. Povukli se, jer čovječanstvo koje je postalo žrtva zagonetne tamne epidemije nije više zasluživalo njihovo prisustvo i postalo je nedostojno časti njihove vladavine.
    Ali gubitak velikih ljudskih mjesta i povlačenje velikih ljudi postaje sudbonosno užasno samo za onoga ko čuje kako masa zapada u tamnu epidemiju svaki put kad nestane mjesto, kada ustukne veliki čovjek, kada doživi krah pokušaj ponovnog uspostavljanja i propadne, kako masa kliče opijena trijumfom. Epidemija je započela na taj način što je svako bio pretendent na prijesto. A nastavila se tako što su svi počeli da ističu zahtjeve na sveštenstvo, zatim na aristokratiju, zatim na znanje. Nije to velika stvar, govorili su. Svako može da postane vladar, sveštenik, naučnik, umjetnik. Svi smo jednaki. Svi znamo sve i ako ne znamo, naučićemo. Kao da se može naučiti kraljevstvo, aristokratija i sveštenstvo.
    Kada su to kraljevi čuli, zahvalili su se; sveštenici, naučnici, vojnici, državnici takođe. Bilo ih je nekolicina koji su podigli svoj glas, te su ih raščerečili. Ostali su rekli; ako je to vama vladavina, budite vladari; ako je to vama plemstvo, budite plemići. Šta da rade? Kasnije je epidemija dobila već i jevanđelje i započelo je veliko prefarbavanje svijeta unazad, ukaljati sve što je čisto, oboriti sve što je veliko, zgaziti onoga čija se glava uzdiže i zatrovati ono što je zdravo. Tako nestaje i nestala je država, nacija, narod, rad, bogatstvo, religija, ljubav, ljepota, snaga, rat, plemenitost, igra, ukus, istina.

    2.

    “Der Tempel brennt, ein halbes tausend Jahr muss weit-errolen bis er neu erstehe” (Štefan George) – svetilište gori i mora da mine petsto godina dok se ponovo ne izgradi. Svetilište, sveti krug zajedničkog života, Temenos, gori. Tamna generacija je provalila i zapalila ga. Kraljevi i plemići i državnici i sveštenici i sudije i umjetnici morali su da ga napuste. Od tada se život nalazi izvan svetog kruga: ukaljan i neposvećen. Nema središta, nema vrhovnog, nema dostojanstva – samo nagomilani plijen, zavjera. Nema odgovornosti, samo interes. Bespomoćnost. Odluka se obično tražila od bogova, kada je bila opasnost i nedoumica, uvijek su narodni Delfi govorili šta treba činiti: središte je vrhovna odgovornost, Vlast, Gospodar. Svi Delfi su nestali. Temenos je razoren. Evo opasnosti i nedoumice i nema odluke, nema smjera, nema cilja, nema puta, samo batrganje, zbunjenost, zabluda, sram, bijeda, siromaštvo, užas, briga, grijeh, bruka. Svi koji su nešto znali, koji su nešto razumjeli, koji su nešto smjeli, ko je bio neko, sakrili su se. Der Tempel brennt.

    3.

    Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, sveštenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak; ili je samo bio posljednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos.

    4.

    Od trenutka kada je u svetom krugu pjesnik ostao sam, vladavinu kralja, dostojanstvo velikaša, ritual sveštenika, borbeni nagon vojnika, pravednost sudije, strast traganja naučnika morao je da prihvati, sve zadatke umjetnika viteza, ljekara, proroka, filozofa – od tog trenutka pjesnik je prerastao pravog pjesnika.
    Ranije smo se mogli zadovoljiti istorijom književnosti koja je govorila da je pjesnik izraz nacionalnog duha. Jer ranije pjesnik zaista i gotovo isključivo i nije bio drugo do izraz. Mada ne uvijek, ali veoma često, političko biće koje izražava svijet ili klase ili sloja, ili naroda. Izraz je shvaćen na sljedeći način: duh, slika, osjećanje bili su dati gotovi u naciji, pjesnik je nalazio riječi za njih i narod je samog sebe razumio. Ukoliko je govorio novo, mogao je biti izraz samo date stvarnosti. Ako su narod, vrijeme, klasa naginjali revoluciji, on je pjevao o revoluciji, ako je ugušena, o ugušenju, ako je slomljena, o porazu, ako je bilo nade, o nadi. Uvijek to i samo to što je bilo. Pjesnik je bio izraz.
    Zatim je uslijedilo razdoblje psihologije i pjesnik je objašnjavan psihologijom. Političar je postao genije. Psihologija je odvojila običnog čovjeka od darovitog i istraživala je stepene darovitosti. Velika darovitost je genije. On se može dokučiti na taj način ako bude shvaćen. Ako mogu da ga shvate. Sasvim nije moguće nikada, jer je genije po kvalitetu drugačiji nego običan čovjek. Pjesnik je viši psihološki kvalitet.
    Ove dvije teorije je pokušala da poveže istorija duha. Povezala je izraz i genija i rekla da je pjesnik onaj koji preživljava i sažima. U njemu se sustiču istorijska razdoblja, pogledi na svijet, postupci i duhovne struje. On doživljava svijet kao cjelinu u istoriji, sažima ga, obuhvata ujedno i ovjekovečuje. Zbog toga je pjesnik beskrajno važniji s gledišta istorije i duha, nego vladavina, rat, ili otkriće. Pjesnik je istinski zalog istorijskog duha.
    U morfologiji kulture opet se javlja nova teorija. Pjesnik je ovdje tvorac kulture. Poezija je činilac kulture, kao pravo, religija, umjetnost i duh. Kultura je sve stvorila počev od kaiša sandala do ideje o besmrtnosti: poezija se smješta negdje između ovo dvoje. A ko je pjesnik, neizvjesno je; ali cjelina kulture zahtijeva da postoji kultura isto kao i odjeća, novac, ili Bog.
    Nevolja ovih teorija nije što su one nespretne i bez fantazije i glupe i naivne i nezgrapne i lažne i primitivne i neposvećene. Jer su takve nedvosmisleno i bez izuzetka. Ni jedna od njih ne razumije šta je poezija. Svaka ga shvata kao pasivan akt: izraz, rezultat psihološkog kvaliteta, doživljaj, sažimanje, činilac koji stvara kulturu. Upravo zbog toga u ovim teorijama ne može se i ne smije gledati drugo do li uzaludni pokušaj neposvećenog čovjeka mase da razumije pjesnika. Naprotiv, sve ove teorije nisu drugo do nagon koji izvire iz zavisti bića mase koja time što pokušava da razumije pjesnika, obara ga na sopstveni nivo i hoće da ga izjednači sa sobom. Tout comprendre c’est tout mépriser. Shvatanje izraza, genija, doživljavanja, sažimanja i stvaranja kulture jeste osveta tamne generacije. Ali još dalje: ove teorije sve bez izuzetka, oprezno, upravo neće da zapaze da je jedino važno: aktivitet pjesnika.
    A na koncu je najznačajnije. Teorije se objavljuju u zvaničnoj knjizi. I tamna generacija stvara knjigu da bi opravdala sebe: jer samo ono što živi to je upravo suprotnost onome iz knjige. Ono mnoštvo pompeznih teorija koje objavljuje o pjesniku, samo su prazne priče, neozbiljne, jer su savršeno irealne i u stvarnosti niko u njih ne veruje. U stvarnom životu pjesnik nije izraz, niti on preživljava, niti ostalo, nego je prosto luda. Luda je zbog toga jer se ne bavi novčanim prihodima, ne trudi se da dođe na uticajno društveno mjesto. Nur Narr, nur Dichter – kao što kaže Niče. To je shvatanje koje izvire neposredno iz mase, to je opšte, to je javno mnjenje. Pjesnik je, kaže se s premoćnom podrugljivošću, nadmoćnošću, prezirom i uniženjem: pajac, ništa drugo.

    5.

    Krajem prošlog stoljeća situacija se počela otkrivati. Našli su se izolovani krugovi koji su iz mase odlučno i namjerno istupili, krugovi koji su vidjeli da Temenos bukti i da bi sačuvao sveto mjesto, na svom mjestu je ostao jedino pjesnik. Ali su vidjeli i to da ako on hoće da dostojno ispuni svoj zadatak, pjesnik mora da probudi svoju samosvijest. Treba da zna ko jeste. U dosadašnjim teorijama zapažena je ili nedarovitost koja nije umjela čak ni da se približi onome što je željela da objasni; ali je zapažena i podmukla osveta koja je htjela da pjesnika učini izrazom, kulturnim činiocem, znači zavisnim, sredstvom, čak se znalo i to da pjesnika na koncu svi ipak smatraju za pajaca.
    Jedan od izolovanih krugova, “Krajs” okupljen oko Njemca Štefana Georgea, prvi je počeo da shvata pjesnika u njegovom istinskom biću i poeziju u njenoj punoj stvarnosti. Slika koju je stvarao nije potpuna. Krug Georgea u svom shvatanju vidi još samo pasivitet. Već zna da ono od čega zavisi cijela sudbina, ne pripada samo pjesniku, nego i narodu, i čovječanstvu: Temenos. Mora postojati vatra, crkva, krug, mjesto koje čovjek posvećuje bogovima – magijski prostor gdje čovjek ulazeći izuva sandale, jer je to sveta zemlja – gdje ljudski svijet prestaje, – gdje gori vatra duha, – gdje čovjek više nije čovjek, – nego kosmičko čedo vasione, – gdje, kao što piše Malarme: naše biće postaje autentično. Jer se poredak, ljepota, uzvišenost, plemenitost čovjekovog života čuvaju u Temenosu.
    Krug Georgea razumije zadatak pjesnika u tome što je: Služba i Vladanje. Jer samo onaj ima pravo da vlada ko sebe podredi; samo onaj je dostojan vladanja koji služi. Služi narodu – ako i ne ovom narodu – bogovima, duhu, čistoti, radu. Poezija je ovakva služba visokog reda. I vlada duhom, narodom, ljepotom i svijetom. I ta vladavina je poezija.
    Čuvar Temenosa je vladalac i sluga. I pjesnik ovim služećim vladanjem čuva srediste čovjekovog bivstva, “Vječno carstvo”. Malarme kaže da je to germe final čovječanstva. Čuvar svete baštine čovječanstva, božanskog bivstva, – kome služi i u čije ime vlada.
    Prema “Krajsu” sudbina pjesnika je krug. Ako se u čovečanstvu pojavi pjesnik, u krug se okupe oni koji su prema svojoj sudbini dostojni da stupe na sveto mjesto. A oni koji žive u svetom krugu, pak, osnivači su i prvi stanovnici Vječnog carstva. Tako oko pjesnika nastaje nova zajednica, prvo pleme novog i posvećenog naroda koji je središte Carstva.

    6.

    “Ko je u većoj mjeri od drugih izručen Silama, ili ko u pojačanoj mjeri raspolaže Silama, za druge je ljude objekt straha pun poštovanja. Svojom tvoračkom snagom i zapaljivom eksplozivnom materijom ispunjen, njegova okolina ga smatra toliko opasnim, čak strašnim da se u dodiru s njim primjenjuju oprezni postupci, i smatra se za najispravnije, ako i ne potpuno, ali nekako ga uglavnom izdaleka zaobići.”
    To je biće sacer. Smisao sacera je dvojan: znači sveca i prokletnika, poštovanja dostojnog i sramnog, uzvišenog i bijednika. U drevnim vremenima sacer je bio kralj. On je bio biće koje je, mnogo više od drugih, izručeno Silama i u mnogo većoj mjeri od drugih raspolagalo je Silama, stvaralačkom snagom i bilo je biće ispunjeno stvaralačko-razornom eksplozivnom materijom, strahovito-uzvišeno, koje u ime cijelog naroda održava vezu s gornjim svetom i koje je pred bogovima zastupalo cio narod. Ali je sacer mogao biti prvosveštenik, izuzetni vojvoda, ili državnik, ili vojskovođa, koga su Sile koristile kao svoje sredstvo u pojačanoj mjeri. Sacer je bio sveštenik koji prinosi žrtvu, prorok, proročica, ljekar, filozof, u kojima su djelovale strašne i uzvišene sile svijeta, sudbonosna kosmička dvosmislenost: stvaralački nagon i razorna strast, živjele su u pojačanoj mjeri. Sacer je bio biće koje je bilo u isuviše bliskoj vezi s problematičnim, nesigurno blistavim, tamnim i visokim svijetom Sila. Sacer je bio granično biće koje je među ljudima značilo i zastupalo božansko, među bogovima ljudsko i jednom je nogom bilo ovdje, drugom ondje, u dva svijeta, s dvostrukim bićem, s dva lica, živjelo je s dvije odgovornosti i spajalo dva svijeta. Zato mu se smjelo približiti tek oprezno, razgovarati s njim tek određenim formama, po mogućnosti ga ne dodirivati i uvijek ga oslovljavati imenom i titulom koji mu odgovaraju. Zato mu se smjelo približiti samo savijenih koljena, oborene glave, tihim glasom, pokorno, u svečanom odijelu, samo uz strogo održavanje određenih propisa.

    7.

    U svojoj velikoj knjizi Evola pripovijeda kako je sacer-dostojanstvo drevnog vladaoca boga-kralja dospjelo niže, u ruke prvosveštenika, kako je dalje tonulo među aristokrate, još niže u plemstvo, kako je padalo sve niže dok se nije izgubilo. Posljednjih dvije stotine godina istorije bile su već potpuna i vidljiva katastrofa kada je nestao kralj, sveštenik, aristokrata, sudija, umjetnik, ratnik i nije preostalo ništa drugo do samo ološ.
    Niko više nije bio dostojan da bude sacer: da posreduje između ljudskog svijeta i Sila i svijeta Sila i ljudi, da ih aktivno poveže i označi. Niko više nije bio dovoljno uzvišeno-strašan za to da se prema njemu u dodiru s ostalim ljudima primjenjuju propisi opreznosti ili da ga tiho, u svečanom odijelu, ponizno oslovljava visokim imenom. Jedino pjesnik.
    Tako je pjesnik postao potomak, simbol i čuvar kraljeva, prvosveštenika, vojskovođa. Tako je pjesnik postao sacer, objekat straha pun poštovanja, tako su se u njemu ujedinili sveštenik, prorok, ljekar, sudija, filozof, kralj, vojskovođa – svetac i prokletnik, poštovanja dostojnik i bijednik, uzvišenik i sramnik: simbol prisustva Sila među ljudima.

    8.

    Nedavno se pojavila čudna knjiga o odnosu Getea i Šilera. Autor tvrdi da su nepokolebljiva smirenost i nadmoćna snaga Getea probudili u njegovom prijatelju ljubomoru, čak i više, ressentiment. Ne otvoren. Oči u oči i u svjesnom dnevnom svijetu prijateljstvo je izgledalo neizmijenjeno čvrsto i istinsko. Međutim, u istinskijem i dubljem svijetu od dnevnog, Šiler nije mogao da podnese bogatu slobodu geteovske prirode koja je bila bez smetnji i bez straha. Čak se to pretvorilo u zavist koja je u Šileru sve ostalo rješavala i određivala. Naravno, opet ne otvoreno. Ali ako bi bio svjestan toga, prestravljeno bi ga odbijao i ne bi povjerovao, toliko je njime ovladao resantiman koji ga je mrcvario da više nije ni umio drugo da misli, stvara, osjeća, piše, samo ono što je izviralo iz ove zavisti i što je bilo protivteža Geteovoj smirenoj i vedroj slobodi, bez smetnji i bez straha, i što je on krišom potkopavao. Zavidljiva ljubomora se nametnula egzistenciji. Postala je stvaralački činilac i cio čovek je počeo da se kristalizuje oko ove tačke.
    Uvijek je nenadoknadiva katastrofa ako neko nešto ne može da asimiluje. Šiler je počeo da gubi Šilera i postajao je samo negativni Gete, ali takav negativni Gete koji bi mirno mogao reći ono što i Niče za ovakvo biće: auh mich schuf der ewige Hass – i mene je stvorila vječna mržnja. U ovoj egzistenciji sudbonosno je da biće već potpuno gubi sopstvenu težinu i postaje sasvim antiteža i to antiteža onoga koga duboko i silno mrzi. Postaje njegov prepis i kopija; jer u skrivenoj dubini se divi svom prijatelju i to oduševljenje je toliko moćno da ne dozvoljava da sopstveno biće dođe do riječi. Nema snage za to da oduševljenju da slobodnog maha i ne može da kaže: zadovoljstvo mi je da živim u sjenci ove veličine. Za to u njemu nema dovoljno poniznosti; isuviše je ohol. Titanski. Poštovanje i divljenje prepušta spoljašnjosti i prividu, u kojima prijateljstvo, onako nasuprot tome, smireno raste na dnevnom svjetlu. Ali u istinskijim noćima bogatu i široku vedrinu prijatelja ne samo da ne podnosi, nego čak ni sopstveno divljenje prema njemu. Otuda je danju prijatelj bez rezerve i oduševljen njime. Međutim, podsvjesno sve to ne prihvata i silni resantiman sve cijepa. A noću pak razara sebe mrcvarećim otrovom, jer ne umije da bude tako slobodan bez straha. A opet to ne može da prihvati, jer se u svijesti svojoj iznad svega divi prijatelju. Gete je u njemu prijatelj i suparnik – divi mu se i mrzi ga, oduševljava se njime i mrzi ga. Ali i jedno i drugo tako što jasno vidi neizmjernu nadmoć svoga suparnika, kao što vidi i sopstvenu bespomoćnost. U svom očajanju, pak, već i ne može da misli na svoje uzdizanje, samo na razaranje drugoga. Toliko ga je zaslijepila zavist sa slikama nacrtanim o nadmoći drugoga da se osjeća poraženim i tako oboren – Acheronta movebo – priziva Donji svijet.
    Ako ovo i nije sadržina knjige, ali joj je otprilike to smisao.

 

    9.

 

    Treba odabrati takvo mjesto s kojega se vidi zašto je odnos Getea i Šilera bio ovakav i zašto je morao biti takav. Mjesto se ne nalazi ni u jednom ni u drugom od njih; ako bi se moglo, trebalo bi da se ispostavi da je jedan ili drugi bio “u pravu”. Maločas pomenuti autor knjige sudi iz perspektive Getea i odatle zaista tako izgleda: jadni Šiler, pao je kao žrtva, jer nije mogao da se bez rezerve divi veličini svoga prijatelja. Naravno, moguće je stanovište koje glasi: svojom većom snagom, djelotvornijom magijom svoga znanja, Gete je uništio blažeg i osjetljivijeg, ali čistijeg i višeg Šilera. Možda bi se on mogao pozvati na odgovornost i zbog rane Šilerove smrti: uklonio je s puta jedinog čovjeka koji mu je vidio karte, čije je čisto i djetinjasto biće jedino bilo u stanju da prepozna i otkrije istinski smisao one čarolije kojom se Gete bavio.

    Ovo objašnjenje bi bilo isto toliko lažno kao i prethodno. Umjesan sud nije ni na jednom ni na drugom mjestu, nego na trećem: mjestu na kojem se nalazio Helderlin. U onom pjesniku koga je svjetlost dva prethodna toliko zamračila da nije ni primjećivan, nepoznat, izgubljen je živio svoj život i pisao svoje djelo koga je Geteova smirena i slobodna vedrina isto tako pritiskala kao i Šilerov eterski polet i čistota.

    Kako se moglo dogoditi da od njih trojice Gete bude najtrijumfalniji, Šiler manje i Helderlinu ništa nije dopalo od trijumfa, a od njih trojice, pak, upravo je Helderlin bio ponajprije pjesnik, Šiler manje i Gete najmanje?

    Prema klasičnom primjeru antike pjesnik je bio heroj i prorok. Drevnom dobu je odgovarala ovakva pjesnička egzistencija. Na početku 19. stoljeća, s obnovom spoljašnjosti klasične poezije, nije se mogla, međutim, ponovo stvoriti pjesnička egzistencija drevnog doba. Svetilište je gorjelo i Temenos je počeo da se prazni. Trebalo ga je prihvatiti. Ko ga pak nije prihvatio, odbacio ga je. Pjesnik je već bio sacer biće svetog kruga, koji je pred Silama preuzeo na sebe grijehe naroda. Jedino su se u njemu nalazile one božanske sile koje su mogle da budu protivteža tamnim grijesima.

    Gete nije bio čovjek koji prihvata. Čak je upravo bio čovjek koji samo uživa. Faust koji je uživao, koji je sve otresao sa sebe da bi mogao ostati nadmoćno slobodan i bezbrižno vedar, neporemećeno smiren i neometano bez smetnji. Šiler pak nije zavidio bogatoj slobodi bez straha. Šiler je osjećao nepodnošljivim da pjesnik koji raspolaže tako božanskim sposobnostima, kao Gete, tako bez saosjećanja odbija ono što je tada već morao da prihvati Poeta sacer. Šiler je samo počinio grešku što je vjerovao da samo Gete može izvršiti prihvatanja na sebe velikog magijskog akta. Smatrao je ispravnim ako čuvanje Temenosa i prihvatanje tamnih grehova prihvata Gete, veće i više biće od njega. Pored svog prijatelja, samog sebe nije smatrao dostojnim za ovu uzvišenu službu. Patio je što Gete to ne razumije, ne zna o čemu je riječ. Ili je još više patio, jer je vidio da je Gete vrlo dobro znao šta bi trebalo da učini, ali nije htio da odustane od ličnog mira i beskrajnog instinkta uživanja, od faustovske žudnje za srećom i titanske strasti za radošcu, tamu je svjesno izbjegavao i pred potresnom suštinom svjetske situacije je zatvarao oči, prećutao je, porekao, slagao. Gete je izbjegao zadatak Poete sacera. Ali onaj ko izbjegne zadatak, natovari ga drugome. Čuvanje Temenosa je tako između njih dvojice dopalo trećem: Helderlinu. Ko ne prihvata, taj prebacuje na drugoga, ko ne preuzima na sebe, taj stavlja na drugoga. Tako su njih dvojica, Gete i Šiler, prebacili, tako su prenijeli obavezu Svetog kruga na jedinog živog u tom dobu koji ju je prihvatio i uzeo na sebe, na Helderlina. Konačno je nastala situacija koja je zapažena tek stotinu godina docnije, da istinski pjesnik njemačke klasike nije bio Gete i nije Šiler, nego Helderlin. Zašto? Jer ono što je Šiler ponudio svom prijatelju iz poštovanja: dostojanstvo čuvanja Temenosa, Gete je odbio. I dostojanstvo je palo na onoga ko ga je prihvatio. Ko ga je preuzeo na sebe i podnio sve što je došlo i bilo – sve grehove tamnine naroda. Er fernab fühlt allein das ganze Elend und die ganze Schmach, kao što George piše: u sebi samom on osjeća svu sramotu i svaku bijedu.

 

    10.

 

    Sredinom stoljeća situacija je sve jasnija. Bodler već zna da nema izbora: pjesnička sudbina već nije smireni izraz, nije genije, nije preživljavanje, zgušnjavanje, herojstvo, ni proroštvo. Biti pjesnik znači prihvatiti čuvanje svih simbola ostavljenih i napuštenih ljudskih dostojanstava. Pjesnik za sada mora da bude kralj, sveštenik, filozof, sudija, vojnik, državnik i to – nepodnošljivije od svakog zadatka – daleko, sam, osamljen, u tajnosti, bez slave, čak daleko držeći masu, skrivajući u sebi smisao svoga djela i ne izgovarajući ni jednu riječ o značaju svoje ličnosti. “J’ai plus de souvenirs que si j’avais mille ans… je suis un cimetière… un pyramide, un immense caveau, qui contient plus de morts que la fosse commune — sudbina mi je tako teška kao da već živim hiljadu godina… groblje sam… piramida, golema provalija u kojoj je više mrtvih nego u kolektivnoj grobnici.” Pjesnik je grob pomrlih kraljeva, vojnika, umjetnika, sveštenika, on u sebi čuva ljudsku veličinu sve do vaskrsenja. I o tome niko ne smije da zna: “être un saint et un héros pour soi-méme”. Tajna. Ovu sudbinu je malo njih ponijelo bez katastrofe.

 

    11.

 

    U sudbini poete sacera najteže je podnijeti nov odnos s narodom. Pjesnik sudbinu naroda preuzima na sebe. Ovaj obred, međutim, mora ostati tajna, jer ako se otkrije, gubi se smisao misterije. Sem toga, čim se obred raskrinka i značenje pjesničkog bića postane očigledno, narod ga smesta okleveta. Jer je narod već pao tako nisko da svoje grehove ne vidi; osjeća se nedužan, čist i uzvišen. I kada ugleda pjesnika preplavljenog preuzetim grijesima, odjednom je prisiljen da prepozna situaciju. Zna da u poeti saceru vidi samog sebe. Zna i sada više ne može da porekne da živi u obesvećenoj sramoti. Kada bijednik vidi patnika, “prokletnika”, veoma dobro zna zašto bijednik pati i još bolje zna ko je zapravo prokletnik. I onda se u demonskoj strasti buknulim gnijevom baca na pjesnika, baca na njega blato, ismijeva ga, izmišlja glasine o njegovom ludilu, progoni ga, poriče. Ne podnosi ga. Ne smiruje se dok ga ne upropasti. Dok ne polomi ogledalo koje pokazuje njegove sopstvene gnusobe. Prije 18. stoleća nije se znalo za tip poreknutog i krivo shvaćenog pjesnika. A za posljednjih dvesta godina pak uopšte i nije bilo istinskog pjesnika koji nije propatio poruge i progone i ovakva poniženja i konačno ovakav slom.

    Pjesniku je tek relativno kasno palo na um, prema kraju vijeka, budući da se situacija obrnula zbog promjene odnosa s narodom, da on javnost više ne smije da poželi. Naprotiv. Mora da traži zaštitu kako bi izbjegao dodir s publikom, popularnost, dodir s običnim čovjekom. Ko to ne zna, njega ništa nije moglo spasti od sramne propasti. Ko je znao, on je stvorio sopstveni metod da bi sebe odvojio od naroda. Morao je na neki način da bude nedostupan i nedodirljiv. Javnost je trebalo držati na odstojanju. Skrivao se i živio u tajnosti; pisao je teško razumljivim jezikom; uzdizao se u visoki duhovni svijet; nalazio specifičnu i ličnu simboliku. Pjesništvo je čuvalo takvu misteriju unutar koje je trebalo da ostane i samo su posvećeni znali za njega. Za tajnu su čak saznavali, i oni koju su je mogli saznati, tek naknadno, poslije pjesnikove smrti. Kao da se nije smjelo znati kod koga i gdje gori sveti plamen. Trebalo je sakriti plamen pred ološem koji je tražio smrt za svakoga ko ga je uznemiravao u njegovom tonjenju u močvaru.

 

    12.

 

    Malarme je bio prvi pjesnik koji je uvidio da je smisao izgubilo i plansko skrivanje. Jer ko sebe zatvori, propašće; istinski život se ne može živjeti u bezvazdušnom prostoru, u palati duha, u lažnom odijelu. Istina je da pjesnik ne smije da traži narod; svaka poezija koja želi popularnost, izdaje sebe. Izuzetaka nema i ne može ih biti. Ali povlačenje ne razrješava položaj, jer ispred naroda zatvorena poezija postaje privatna stvar i pretvara se u besmislenost. Neophodno je otvaranje, bez obzira kako će je narod razumjeti i za šta će je smatrati. Time što se pjesnik skrio i izbjegao porugu, progon, slom, htio je sebe da izvuče ispod krajnjeg koraka poete sacera. Htio je da spasi sebe kao čuvara Svetog kruga. Onda ispunjava sudbinu čuvara Temenosa ako postaje žrtva. To je istinski smisao života poete sacera: kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji ovdje, sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe treba da žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik: zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik. Žrtva nije pozorišna lomača, nije javni autodafe, pogubljenje, patetična i pitoreskna smrt, koja naslikana može da se okači na zidove soba. Primjera za to bilo je dosta od Helderlina preko Bodlera do današnjih dana. Ne odigrava se ovdje djelotvorna tragedija, nego dugo i trošno rasulo hranjeno laganim i tihim mukama, histerija živaca, manije, bolesti, kalne sumnje, strah, tonjenje u prljavštinu, srozavanje, otrovi, zagušljive nevolje i gušenje među smrdljivim zaparnim gasovima. Žrtva se zbiva na isto tako skrivenom mjestu kao i pobjeda: pjesnikova tragedija u istoj takvoj tajnosti se pretvara u žrtvu. I u istoj toj misteriji on postaje pobjednik, kao što je tu i podlegao. Jer je ovdje sve simbolično, čuvanje Temenosa isto tako kao i prihvatanje grehova, slava dodira sa Silama i prokletstvo sramnog sloma. Misterija o kojoj niko ne smije da zna: odnosno, koju treba živjeti, nezavisno od toga da li je vide ili ne vide i ko je vidi. Ne treba se skrivati. I ne smije se. Ali ne treba ni istupati pred javnost. To se ne smije. Jedino što se smije i što treba: prihvatiti. Uzeti na sebe sudbinu i postati žrtva.

 

    13.

 

    Sada nam ne može biti zadatak klanjanje pred uzvišenom i bogatom poezijom Malarmea. Ono o čemu je sada riječ samo je da “isključivanje iz poezije svega što nije takozvano umjetničko pjesnika je pritisnulo na ivicu provalije”. Zatvaranje je dovelo do kraha. Poezija je počela da postaje prepredeni zanat i filologija. “Ovo protivprirodno apstraktno biće sjenki, koje se sastoji od čistog destilata estetskog idealizma, dalje je već neodrživo i treba se s njim obračunati.” Razmaženi i pogrešno vaspitani glas Ja mora da zanijemi. “Treba napustiti topli dom, treba zadaviti praznu taštinu i treba iskorijeniti klonulu lažnu aristokratiju mišljenja.”

    Oholost religije ljepote i “apstraktna nevinost” ljepote pjesnika koji na udaljenosti od sebe drži masu – postaje demonski poetički duh pojačan do nadljudskog, kao Irodijada koja je ostala nevina i neplodna, jer je sačuvala, samo za samu sebe i za ogledalo, svoju sedefnu kožu, plave čuperke i miris svoje kose, onu zvjezdanu ljepotu pred kojom lavovi obaraju glavu i sklapaju oči. Nije to žrtva! Ne treba ovako, nevino, besplodno, ne poznajuci svadbu, kao hladno drago kamenje, pjesnik da žrtvuje ljepotu: Ničemu. U Malarmeu se probudila sumnja da poezija ne može ostati jednom i zauvjek u visokoj palati duha i da pjesnik ne može vječito biti parnasovac. Čak i da uopšte nema jednom zauvijek I vječitog rešenja: svaki pjesnik ponovo, iznova i ispočetka počinje i mora da proživi do kraja sudbinu koja je njemu posebno namijenjena. Svako, neproračunato i unaprijed neznano, treba da postane žrtva kako se unaprijed ne bi mogao pripremiti. Onda bi već postojala olakšanja, mogućnost za uvježbavanja, čovjek bi mogao da se navikne i mogao bi to da izuči. Bodlerovo doba je minulo: on je tako bio žrtva; i doba parnasovaca je minulo: oni su tako bili žrtve; i Verlenovo doba je minulo: on je tako bio žrtva. Malarme je otkrio da on mora biti drukčija žrtva i prihvatio je.   

 

    14.

 

    Veličina i opasnost današnje pjesničke egzistencije nigdje ne iskrsava tako otvoreno kao kod Štefana Georgea. Nije započeo onim što se moglo očekivati, da se pojavi pred javnošću i da raspe ono zlato što jeste poezija. Naprotiv: morao je da vidi Malarmeovu istinu da pjesnik bezuslovno mora ostati izvan zajednice. Obrnuo se odnos sa zajednicom: zadatak nije potraga za popularnošću, nego odbrana od popularnosti. George je smjesta uvidio da u poeziji postoji neka tajna koju niko ne smije da zna. Ali je istovremeno vidio da je i Malarme, s druge strane, u pravu: u modernom svijetu se osilio sterilni duh, koji je nauka dovela do trijumfa, provalio je i u poeziju. Koristi destilovani i opleveni jezik, protjerao je dajmona iz jezika. To je poésie pure, s kojom zajedno ide i sterilni čovjek – “užasna vizija djela od stakla” – “grijeh čistog pogleda”. Ostati izvan zajednice, pa ipak živjeti plodnim životom s tvoračkom dajmonovom riječi: to je Georgeov zadatak i to je bio za njega “Krajs” – nekoliko, ali samo nekoliko ljudi, koji nisu znali da žive obesvećenim životom: Krug.

    U Georgeovom krugu, kao nigda, ostvario se pobožni vazduh Temenosa. Čuvari svjetskog plamena, kao vitezovi okruglog stola Gral, pribavljali su slavu različitim načinom pisanja, kao pjesnici, istoriografi, filozofi, ali ne za sebe, nego nevidljivom sakralnom središtu. Jer je trijumf Ja postao svetogrđe u vremenu u kojem individua može imati samo jedan poziv: samog sebe žrtvovati i umilostiviti Sile koje srozavaju narode i zajednice. U tome treba razumjeti veliku riječ Georgeovog kruga: Služba. Snaga i veličina svakog člana kruga ispoljava se u službi Svetoj vatri. Više je to bio viteški red nego književni krug, ali su prije bili apostoli Svete vatre, nego vitezovi.

 

    15.

 

    Treće ime, ime engleskog pesnika Robetra Bridžiza samo zato neka bude ovdje kako bi pokazalo put koji ni genije još nije dotakao, ali ga je morao naći i čovjek visokog ukusa. Bridžizova poezija pored Malarmea i Georgea ništa ne znači. Ali ako engleski pjesnik prema svojoj prirodi i nije bio posvećen i ako i nije bio sacer, njegov otmeni duh i visoka ljudska suština znali su za sacera. Danas postoje dva znaka raspoznavanja ozbiljnosti pjesnika: prvi je pjesnička metanoja: umesto potrage za popularnošcu, traganje za odbranom naroda; drugi je accent religieux – religiozni akcenat, što nije drugo do li da pjesnik otkrije: Sile su ga odabrale za naročit zadatak. Kod Bridžiza se mogu naći te dvije crte, ali budući da mu je genije slab, ostao je neplodan. U svom velikom djelu (Testament of Beauty) opisuje religiju ljepote; čisto je to djelo, istina, prije estetika nego pjesnička religija. Jezik mu je bliži sterilnom nego dajmoničnom. Još neizliječen od bolesti koju Malarme naziva maladie d’idéalité.

 

    16.

 

    Nekoliko sjajnih modernih autora zastupa mišljenje da kad je Napoleon doživio slom, lice svijeta se moralo izmijeniti. Napoleon je bio posljednji veliki čovjek koji je pokušao da očuva baštinu vječnog čovječanstva, odnosno da je ponovo preuzme. Šta je ova baština vječnog čovječanstva? Ako čovjek upita to onoga koji o tome najviše zna, Francuza Renea Genona, ovako bi se moglo sažeti: baština je neprekinuto održavanje veze koja postoji između čovjeka i transcendentnog svijeta, svijesti o čovjekovom božanskom porijeklu i o njegovoj sličnosti s bogom, kao o jedinom zadatku očuvanja ljudske sudbine.

    Poslije Napoleonovog poraza kolektivno očuvanje baštine je postalo nemoguće. Ispostavilo se da je u narodu, koji je postao masa, izblijedjela svijest o porijeklu, čak se i izgubila. I Napoleon, umjesto da je uspostavio baštinu, morao je da se zadovolji negativnim: preuzeo je na sebe probuđene strasti demonskog svijeta francuske revolucije, i postao je žrtva. Sile su mu izrekle “sacer esto”, kao rimski pontifeksi žrtvenoj životinji: budi sveta i prokleta, i u ovom osvećenom prokletstvu izgini u ime naroda. Napoleon je poslednji rex sacer, tragični kralj, kome nije moglo da uspije uspostavljanje jedinstva čovječanstva, i propao je u uzvišenom poduhvatu da transcendentni svijet ponovo poveže s istorijom. Time je baština prekinuta; očuvanje veze s transcendentnim svijetom iskliznulo je iz ruku kralja, to je onaj trenutak kada se poeta sacer pojavljuje u istoriji svijeta: u liku Helderlina, Kitsa, Šelija.

 

    17.

 

    Ni istorija književnosti, ni istorija duha, ni psihologija, ni sociologija, ni morfologija kulture ne razumiju i ne mogu razumjeti pjesnika, jer je svaka od njih nauka i otuda želi da mu se približi odozdo: iz društva, iz odnosa, od prethodnika, od uticaja. Ali ko lik poete sacera želi da razumije samo po tome što je žrtva, takođe će pogriješiti. To je samo pasivna strana pjesnika i pjesništva, propast u poduhvatu, što je na višem stepenu upravo pobjeda. Preuzimanje na sebe univerzalne ljudske sudbine je bitan momenat, jer: u kojoj mjeri sam pjesnik sebe predaje, i težište se sve više premješta na bivstvo. I samo se u svijetu bivstva može zbiti ono što nije uspjelo Napoleonu, rex saceru: reintegracija univerzalnog čovječanstva – uspostavljanje jedinstva, ponovno ostvarivanje jedinstva ljudskog, istorijskog i transcendentnog svijeta. I ovde slijedi ono što nije razumio ni onaj koji je već naslutio pjesnikovo biće-žrtvu. Potpunost razumijevanja zavisi od toga da čovjek otkrije: suština pjesničke egzistencije ne počiva na ovom pasivnom, nego na aktivnom momentu. A ta aktivnost je: pjesnik ne samo da čuva baštinu, nego je uvijek iznova stvara i to snagom logosa, riječi. Kada kraljevska vladavina nije mogla da održi vezu s božanskim bivstvom, nastupio je pjesnik koji održava vezu: riječju. Ali ne samo da je održava, nego je neprekidno ponovo stvara, kao ugovor, most i vezu – nastavlja vječnu ljudsku tradiciju i obnavlja savez s božanskim.

 

    18.

 

    Sada je već sazrela situacija da se povuče paralela između antičkog i modernog pjesnika. O pjesniku, kao o čisto društvenoj, ili istorijskoj, ili duhovnoj pojavi, nikada se nije moglo prosuđivati bez ostatka ni u jednom vremenu. Pjesnik je uvijek bio vid baštine, uzete u Genonovom smislu, i zadatak mu je: neprekidno održavanje veze između čovjeka i transcendentnog svijeta, svijesti o božanskom porijeklu čovječanstva i o njegovoj sličnosti s bogom, kao o jedinom bitnom zadatku očuvanja ljudske sudbine. Antički pjesnik, induski, iranski, kineski, egipatski, grčki, živio je davno u takvom narodu koji se i sam, zajedno sa svima, sa sveštenicima, vojskovođama, kraljevima, nalazio u baštini i tradicija tu nije trebalo da se iznova stvara. Razlika između antičke i moderne egzistencije je upravo u tome što ondašnjem čovjeku nije bio problem povezivanje istorijskog i transcendentnog svijeta, nego su stvarnost i fakat bili dati zajedno s čovjekovim životom. I upravo zbog toga je to što su postojali sacer pjesnik, prorok, filozof, kralj, državnik, bilo samo po sebi razumljivo u životu zajednice, svi su bili svjesni toga da postoji sacer biće.

    Razlika između antičkog i modernog pjesnika nije pasivna egzistencijalna situacija. Razlika je u tome što moderni pjesnik, prepušten sebi, ismijan, neshvaćen, žigosan kao pajac, na ramenima mu težina simbola svih ljudskih veličina, potpuno sam i iz samog sebe treba da očuva baštinu i da je ponovo stvori snagom Svete riječi – mora da obnovi savez izmedu božanskog bivstva i ljudske sudbine. Kada je Isus izvršio čudo i učenici se zadivili, on je rekao, ne učenicima, nego čovječanstvu: ne čudite se, jer ćete vršiti čuda, koja će biti mnogo veća od ovih koje sam ja izvršio, u moje ime. Obnova saveza između ljudske sudbine i božanskog bivstva; zadatak je kraljevske, svešteničke, državničke, ali svakako sacerske sudbine.

    Sve to nije znao i nije mogao znati antički pjesnik. Ali su se dva pjesnika susrela u otkriću tvoračke suštine logosa. Pjesnik je ono biće koje koristi prajezik. Ni razgovorni jezik – poremećeno sredstvo; ni sterilni jezik, irodijadinski jezik apstraktne nevinosti kojega se Malarme toliko užasavao. Pjesnikov jezik je dajmonički jezik, koji tradicionalno čuva u sebi sva imena Sila svemira, – čuva u sebi magijske čarobne znake kojima se oslobađaju ili obuzdavaju Sile, – čuva u sebi sjećanje na božanski pralogos. Šta je ovo sećanje na pralogos? – sposobnost stvaranja snagom riječi. Pralogos je riječ koja tvori bivstvo, koja tvori svijet. Za ovaj jezik Helderlin kaže da je najopasnije ljudsko dobro. – Sacer je riječ u kojoj se nakrcane kriju nadljudske sile i neposvećena ruka svojim dodirom može izbajati čudovišta. Samo onaj čije je biće sacer može znati način magijskog dodira. Drugi ne smije ni da je izgovori, jer će izazvati opasnosti za sebe i za čovjeka. Neposvećeni, mađioničarev šegrt, njega demon ne služi, nego ga uništava.

    Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva – da preuzme na sebe demone proizašle iz srozavanja naroda i da propadne; aktivni zadatak: uvijek iznova, iz sebe samog, sudbonosno ostavljenog na cjedilu, stvarati vezu čovjekove sudbine i božanskog bivstva uz pomoć logosa. Ono što su pokvarile tašte, profane i neposvećene ruke treba opet popraviti, s tim što neprekidno treba pokazivati više: istrgnuti bivstvo potonulo u materiju, donijeti svjetlost, snagu, znanje, dubinu, istinu, ljepotu, čudo i čak i od toga više, jer: u moje ime ćete vršiti veća čuda nego ja. Time što sam ja izručen Silama još nije dovoljno, moram da njima i raspolažem. Nije dovoljno doživjeti svijet, treba ga iznova stvoriti. Božansko bivstvo za čovjeka nije samo otvoreno, nego ga uvijek iznova treba otvarati. I što za to treba da platim, nije malo: to sam ja sam: moram postati žrtva. Ali nije dovoljno da propadnem, i žrtva je malo: snagom riječi treba da otvorim nadljudsko. Tek tada mogu biti sacer.

 

Bela Hamvas- Nevidljivo zbivanje

TOMAS MAN: PROBLEM UMETNIKA – “TONIO KREGER” (ODLOMAK)

Face Lift

You bring me good news from the clinic,
Whipping off your silk scarf, exhibiting the tight white
Mummy-cloths, smiling: I’m all right.
When I was nine, a lime-green anesthetist
Fed me banana-gas through a frog mask.  The nauseous vault
Boomed with bad dreams and the Jovian voices of surgeons.
Then mother swam up, holding a tin basin.
O I was sick.

They’ve changed all that.  Traveling
Nude as Cleopatra in my well-boiled hospital shift,
Fizzy with sedatives and unusually humorous,
I roll to an anteroom where a kind man
Fists my fingers for me.  He makes me feel something precious
Is leaking from the finger-vents.  At the count of two,
Darkness wipes me out like chalk on a blackboard. . .
I don’t know a thing.

For five days I lie in secret,
Tapped like a cask, the years draining into my pillow.
Even my best friend thinks I’m in the country.
Skin doesn’t have roots, it peels away easy as paper.
When I grin, the stitches tauten.  I grow backward.  I’m twenty,
Broody and in long skirts on my first husband’s sofa, my fingers
Buried in the lambswool of the dead poodle;
I hadn’t a cat yet.

Now she’s done for, the dewlapped lady
I watched settle, line by line, in my mirror-
Old sock-face, sagged on a darning egg.
They’ve trapped her in some laboratory jar.
Let her die there, or wither incessantly for the next fifty years,
Nodding and rocking and fingering her thin hair.
Mother to myself, I wake swaddled in gauze,
Pink and smooth as a baby.

 

Sylvia Plath

Lifting lica

Donosiš mi dobre vijesti sa klinike,
Odbacuješ svileni šal, pokazuješ zategnuto bijelo
Mumijino platno, smiješ se: dobro sam.
U devetoj godini, otrov žut anestetičar
Nahranio me banana gasom kroz žablju masku. Odvratna duplja
Zabučala je od loših snova i jupiterskih glasova hirurga.
Onda je majka isplivala, držeći limenu zdjelu.
O bilo mi je muka.

Sve su to izmijenili. Putujem
Gola kao Kleopatra u dobro iskuvanoj bolničkoj presvlaci,
Zapjenušena od sedativa i neobično duhovita,
Kotrljam se do predvorja gdje neki ljubazan čovjek
Stiska moje prste umjesto mene. Tjera me da osjećam kako nešto dragocjeno
Ističe iz ventila mojih prstiju. Na brojku dva
Tama me briše kao kredu sa školske table…
Ništa više ne znam.

Pet dana ležim skrivena
Poput bureta odvrnuta, godine se u moj jastuk cijede,
Čak i moja najbolja prijateljica misli da sam na selu.
Koža nema korijena, ljušti se kao hartija.

Kad se nasmiješim šavovi se zategnu. Rastem unazad. Dvadeset mi je godina,
Raskvocana u dugim suknjama na sofi mog prvog muža, moji prsti su
Zariveni u runsku vunu mrtvog pudla;
Mačku još nisam imala.

Sad je ona gotova, gospođa sa podvaljkom
Koju sam gledala kako se smješta, bora za borom, u ogledalu-
Staro čarapino lice, otromboljeno na pečurki za krpljenje.
Zarobljena je u nekoj laboratorijskoj tegli.
Neka crkne tamo, ili neka vene sljedećih pedeset godina
Drijemajući, ljuškajući se i prstima prebirući svoju rijetku kosu.

Samoj sebi mati, budim se u gazu povijena,
Poput odojčeta ružičasta i glatka.

 

Sylvia Plath

Brijest

Spoznala sam dno, reče ona. Opipala sam ga pipcima svog
velikog pulsirajućeg korijenja:
To je ono čega se bojiš.
A ja ne: već sam bila tamo.

Osluškuješ li more u meni,
Njegove pokore?
Ili glas ništavnosti, što bijaše tvoje ludilo?

Ljubav je sjena.
Kako ti lažeš i plačeš kad ljubav nestane
Slušaj kako odjekuju kopita njena: otrgla se, kao konj.

Galopiraću neobuzdano tako čitave noći,
Dok glava ti ne otvrdne kao kamen, a mali busijen jastuk postane,
Odjekivaće, odjekivaće sve.

Ili da ti donesem otrova zvuk?
Ovo sada je kiša, ova velika tišina.
I evo plodova njenih: kao arsenik su, kalajno bijeli.

Propatila sam surovosti sunčeva zalaska.
Spržena do korijena
Moja crvena vlakna gore i stoje, ruka od žica.

Sada se raspadam u komade što unaokolo lete poput buzdovana.
Po vjetrini takve žestine
Nema stajanja po strani: moram urlikati.

I mjesec je isti, okrutan: tako jalov,
Vukao bi me naokolo bez milosti.
Njegovo me blještavilo ozljeđuje. Ili sam to ja njega uhvatila.

Puštam ga. Puštam ga da ide
Umanjen i ravan, kao nakon kakvog hirurškog zahvata.
Kako me tvoji teški snovi obuzimaju i odjeljuju.

Opsjeda me urlik.
Noću on izlazi i uzbuđen tumara
Kukama hvatajući nekog da voli.

Užasava me ta mračna stvar
Što u meni spava;
Čitavog dana osjećam njene blage, paperjaste nabore, njenu zloćudnost.

Oblaci prolaze i raspršavaju se.
Da li su to ličine ljubavi, blijede nepopustljivosti?
Da li zbog takvih ja ranjavam svoje srce?

Više od ovog ja spoznati ne mogu.
Kakvo je to, to lice
Ubitačno u svom obuzimanju grana? –

Njegove zmijaste kiseline ljube.
Ono volju okamenjuje. To su podvojene, usporene mane
Koje ubijaju, ubijaju, ubijaju.

 

Sylvia Plath

Elm

I know the bottom, she says. I know it with my great tap root:
It is what you fear.
I do not fear it: I have been there.

Is it the sea you hear in me,
Its dissatisfactions?
Or the voice of nothing, that was your madness?

Love is a shadow.
How you lie and cry after it
Listen: these are its hooves: it has gone off, like a horse.

All night I shall gallop thus, impetuously,
Till your head is a stone, your pillow a little turf,
Echoing, echoing.

Or shall I bring you the sound of poisons?
This is rain now, this big hush.
And this is the fruit of it: tin-white, like arsenic.

I have suffered the atrocity of sunsets.
Scorched to the root
My red filaments burn and stand, a hand of wires.

Now I break up in pieces that fly about like clubs.
A wind of such violence
Will tolerate no bystanding: I must shriek.

The moon, also, is merciless: she would drag me
Cruelly, being barren.
Her radiance scathes me. Or perhaps I have caught her.

I let her go. I let her go
Diminished and flat, as after radical surgery.
How your bad dreams possess and endow me.

I am inhabited by a cry.
Nightly it flaps out
Looking, with its hooks, for something to love.

I am terrified by this dark thing
That sleeps in me;
All day I feel its soft, feathery turnings, its malignity.

Clouds pass and disperse.
Are those the faces of love, those pale irretrievables?
Is it for such I agitate my heart?

I am incapable of more knowledge.
What is this, this face
So murderous in its strangle of branches?-

Its snaky acids kiss.
It petrifies the will. These are the isolate, slow faults
That kill, that kill, that kill.

 

Sylvia Plath

Ljubav koja je svakoga jutra godinu dana starija

Naravno, Minotaj ima pravo. Naš razgovor u trpezariji jeste bio Šekspir. Magbet, prvi čin, scena sedma.

Ja sada pokušavam da ispod onog svog osmijeha koji ujeda, sprovedem nad Minotajem postupak koji bi se uslovno mogao nazvati liječenje. Liječenje naše oboljele ljubavi, koja je svakoga jutra godinu dana starija. Kako se ljubavi ne liječe po bolnicama i hirurškim dvoranama, pogotovo ne u ratu, obratila sam se vračima.

Neke načine liječenja već sam okušala i odbacila kao nedjelotvorne. Uprkos svim mojim naporima Minotaj me više ne poznaje i zaboravio je čak i moje ime. Misli da sam mu sluškinja, sestra ili nešto tako. Više ne čuje šta mu govorim. Pod bombama na mene njemu se više ne diže. A ni na neku drugu ženu. Ko je prodjenuo svoj život kroz srce kao konac kroz iglene uši, razumjeće zašto ja činim sve moguće da Minotaja vratim sebi. Ko nije protnuo svoj život kroz srce kao iglene uši, neće razumjeti.

Način koji sada primjenjujem, jedva da sam mogla zamisliti kada sam počela da ga vidam. To više i ne liči na liječenje u uobičajenom značenju riječi. To je spor i mukotrpan posao. Cilj one vježbe sa Šekspirom bio je da se Minotaj bar tokom te vježbe izmjesti iz svoje mržnje na budućnost i prebaci u bilo koje drugo vrijeme i mjesto, u ovom slučaju Magbetovo. To bi bio prvi korak na putu njegovog povratka meni. Korak od mržnje ka ljubavi.

Ali stvari nisu krenule glatko. Prije neki dan konačno se pokazalo da kura sa Šekspirom nije dovoljna. Na javi više nisam mogla da utičem na njega. Bliža sam mu dok spava, nego dok je budan. Nije ni čudo. Na javi Minotaj je počeo da prati iz sata u sat ratna zbivanja. Ujutru je kupovao novine- ”Politiku”, ”Blic” i ”Danas” pa je upoređivao njihove izvještaje o bombardovanju. Uveče je na televiziji hvatao naizmjenično BBC, Studio B, hrvatske kanale, CNN ili BK. Noću je pratio radio vijesti Studija B i vijesti koje su se mogle dobiti preko elektronske pošte, u kasne sate radio Crne Gore ili sajtove War against Yugoslavia INET i CNN na Internetu. Bio je van sebe slažući danonoćno kockice. Spavao je sa bubom tranzistora u uhu. Umio je tačno napamet da kaže šta je, gdje i kad porušeno od mostova do sela. Nisam više znala kako da ga iščupam iz tog dvostrukog rata, rata koji je buktao oko nas i rata koji se kao u razbijenom ogledalu ponavljao u njemu. Bojao se požara u susjedstvu koji bi zahvatio i nas, ili još više otrovnih oblaka koji su se dizali iznad razorenih postrojenja u Pančevu, ili ekološke katastrofe ako NATO bombarduje Barič.

Morala sam da pređem na dodatni postupak koji moj vrač zove ”liječenje snovima”.

U snu niko nema ime. Zovni usnulog tuđim imenom, ako je muško možeš i ženskim, probudiće ga tvoj glas, a ne njegovo ime. Zato veliki upliv na sanjača imaju riječi koje mu se kazuju pošto je zaspao i izgubio ime, dakle, riječi ubačene pravo u san. U zavisnosti od toga šta mu se šapuće ili čita dok spava, njegove misli se mijenjaju. U tome je ležala mogućnost da se Minotaj promijeni bar dok je van jave. Tako sam počela svake druge večeri, čim zaspi, da rasklapam neku knjigu i da mu čitam. Tiho, skoro na uho, pazeći da ga ne probudim, čitala sam mu po jednu stranicu. Kao lama što čita nad umirućim svoju knjigu, sjedim uveče ja nad usnulim Minotajem i čitam naglas našoj ljubavi koja umire. A napolju nad nama šište rakete. Kad ih pogodi protivavionska artiljerija, čuje se kao da se u nebu cijepa ogromni metalni rupičasti sag. Ako udare blizu, Minotaj se budi i moja vježba je propala. Ako ne, nadam se da mu je u uhu nešto ostalo. Kap ljudske riječi, umjesto kap nečije smrti.

To je bila igra na sreću. Ukratko, preporučeno mi je da mu čitam priče o čuvenim parovima. Ne samo ljubavnim.

Čitala sam, dakle, dok su padale bombe na Beograd, na Zemun, Novi Sad, na Sombor, Niš, na Kosovo, Prištinu, na Crnu Goru… Čitala sam nadohvat ruke prepuštajući slučaju da nam pomogne, legendu o Putifaru i njegovoj ženi, o Abelaru i Heloizi, o Davidu i Golijatu, o Gogenu i Van Gogu, o Geteu i Helderlinu, o Vuku i Mini Karadžić, njegovoj kćeri, o kosovskom knezu Lazaru i carici Milici, o Tesli i njegovoj mački. Čitala sam Kavafija, Zlatoustog, Kortasara, Jovana Damaskina, Kalvina, Dostojevskog, ili svetog Ćirila. Čitala sam na srpskom, na engleskom, grčkom ili ruskom. Jezik u stvari nije bio važan. U snu čovjek razumije sve jezike, san je predjezička institucija. Tako je to trajalo oko dvije sedmice. U međuvremenu oboreni su mostovi u Novom Sadu na Dunavu i razorena zgrada nekadašnjeg centralnog komiteta na ušću Save. Minotaj je čuo proročanstvo da će u Beogradu biti najteže između dva snijega i stalno je pratio vremenska predviđanja u nadi da će se proljeće okrenuti (kao što je bilo aprila 1941) i da će opet pasti snijeg. Ali, sijalo je sunce. Na moj očaj, on i dalje nije pokazivao znake zainteresovanosti za mene ni na javi ni u snu. Pod trbuhom mu je bujao ogoroman žbun kose tako da je mokrio kao kroz travu, ali štiva u njemu nisu pokrenula nikakav ljubavni prohtjev. Jer i u slučaju umiranja ljubavi, isto je kao i u slučaju smrti čovjeka- umrli odlučuje hoće li slušati lamu koji mu čita knjigu, illi ne.

Visoko nad nama javlja se još jedna, nova, do sada neupotrijebljena noć, djevičanski čista, mirisava i puna Natovih bolida i drevnih zvijezda koje prvi put svjetlucaju kao ljudske misli u ovom novom mraku. Tamo je negdje među njima i Minotajeva misao. Kako je otkriti nevidljivu? Kako je vratiti meni? Pred našim očima s druge strane rijeke velika kugla svjetlosti bešumno slijeće na zemlju, a za njom dolazi gromoglasna eksplozija iz koje izrasta veliko drvo dima. Ono se brzo i naočigled grana i raste ka nebu kroz noć.

Zvezdani plašt

Milorad Pavić

Kain

Spas od mojih muka došao je sa potpuno neočekivane strane; a istovremeno s njim ušlo je u moj život nešto novo, što i dan-danji vrši uticaj na mene.

U našu latinsku školu stupio je bio nedavno jedan nov đak. On je bio sin neke imućne udovice, koja se bila preselila u naš grad; nosio je oko ruke crnu traku, u znak žalosti. Išao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji više godina, ali je uskoro pao u oči i meni, kao i svima. Taj neobični đak izgledao je mnogo stariji nego što je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak dječaka. Između nas djetinjastih derana kretao se on tuđ i odrastao kao čovjek, štaviše kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udjela u igrama, a još manje u tučama, samo se drugima svidio njegov samosvjestan i odlučan stav prema učiteljima. Zvao se Maks Demijan.

Jednog dana se dogodi, kao što je u našoj školi s vremena na vrijeme bivalo, da se iz izvjesnih razloga još neki drugi razred premjesti u našu veoma veliku učionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavjetnu povijest, a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u glavu priču o Kainu i Avelju, ja sam mnogo gledao preko, u Demijana, čije me je lice čudno opčinjavalo, i vidio sam to pametno, svijetlo, neobično čvrsto lice kako je pažljivo i oduhovljeno nagnuto nad svojim radom; ni po čemu nije izgledao kao đak koji piše zadatak, nego kao istraživač koji se bavi svojim vlastitim problemima. On mi, pravo reći, nije bio prijatan; naprotiv, osjećao sam neki otpor, bio je za mene suviše nadmoćan i hladan, bio mi je po svom biću suviše izazivački pouzdan, a oči su mu imale izraz odraslih — koji djeca nikada ne vole — malo tužan, s odsjevima ruganja. Pri svemu tome, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili neprijatan; ali tek što je on jednom pogledao u mene, ja, uplašen, odvratih svoj pogled od njega. Kad danas razmišljam o tome kako je on tada izgledao kao đak, mogu da kažem: bio je u svakom pogledu drukčiji od sviju, imao je na sebi biljleg potpuno svojstven i ličan, i stoga je padao u oči — a u isti mah činio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponašao kao kakav prerušeni kraljević koji je među seljačkim dječacima, pa se na svaki način trudi da izgleda ravan njima.

Pri povratku iz škole išao je za mnom. Kad su se drugi razbjegli, on me sustiže i pozdravi. I ovo pozdravljanje, mada je pri tome podražavao našem đačkom tonu — bilo je tako učtivo, i kao kod odraslih.

— Da pođemo donekle zajedno? — zapita prijateljski.

To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gdje stanujem.

— Ah tamo — reče on osmjehujući se. — Tu kuću već poznajem. Nad vašom kapijom je namještena neka čudna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.

U prvi mah nisam znao nikako na šta misli, i čudio sam se kako on, izgleda, poznaje našu kuću bolje nego ja. Doista se kao završni kamen iznad svoda kapije nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj tokom vremena izlizao, a bivao je i bojom često premazivan; koliko sam znao, s nama i s našom porodicom nije imao nikakve veze.

— Ja o tome ništa ne znam — izustih bojažljivo. — To je neka ptica ili nešto slično, mora da je vrlo staro. Ta je kuća, kažu, nekad pripadala manastiru.

— To može da bude — klimnu on glavom. — Zagledaj je jednom dobro! Takve stvari su često vrlo zanimljive. Mislim da je to kobac.

Išli smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmija, kao da mu je nešto veselo palo na um.

— Jeste, prisustvovao sam maloprije vašem času — reče on živo. — Priča o Kainu, koji je nosio žig na čelu, je li? Da li ti se ona sviđa?

Ne, rijetko kad bi mi se što svidjelo od svega onoga što smo morali učiti. Ali se nisam usuđivao da to kažem, činilo mi se kao da neko odrastao govori sa mnom. Ja rekoh da mi se priča veoma sviđa.

Demijan me lupi po ramenu.

— Ne treba, dragi, da se preda mnom izmotavaš. Ali je priča doista sasvim čudna, mislim da je mnogo čudnija nego većina drugih na koje nailazimo u nastavi. Ta učitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono što je uobičajeno o Bogu i grijehu, i tako dalje. Ali ja vjerujem …

Prekide, osmjehnu se i zapita:

— Ali, da li te to zanima?

— Jest, mislim, dakle — nastavi on — da se ta priča o Kainu može sasvim drukčije shvatiti. Većina stvari kojima nas uče, izvjesno su sasvim istinite i tačne, ali se sve mogu posmatrati i drukčije nego što to čine učitelji, i one, većinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Sa tim Kainom, na primjer, i sa znakom na njegovu čelu ne može čovjek biti sasvim zadovoljan, onako kako nam ga objašnjavaju. Zar i ti to ne uviđaš? Da neko u svađi ubije svoga brata, može se, naravno, desiti; i da se potom uplaši i postane malodušan, takođe je moguće. Ali da je on za svoj kukavičluk odlikovan još posebno jednim ordenom, koji ga štiti i svima drugima uliva strah, to je sasvim čudnovato.

— Naravno — rekoh ja s probuđenom radoznalošću; stvar je počela da me jako privlači. — Ali, kako da se ta priča drukčije objasni?

On me lupi po ramenu.

— Sasvim prosto! To što je već postojalo i čime je započeta ova priča, bio je znak. Bio je jedan čovjek koji je imao nešto na licu što je drugima ulivalo strah. Oni se nisu usuđivali da ga dirnu, on je izazivao poštovanje, on i njegova djeca. Ali možda, ili izvjesno, to nije bio neki istinski znak na čelu, kao neki poštanski žig; tako što grubo dešava se rijetko kad u životu. To je mnogo prije bilo nešto jedva primjetno i nelagodno, malo više duha i smjelosti u pogledu nego što su ljudi na to navikli. Taj čovjek je bio moćan, od toga čovjeka su se plašili. On je imao “znak”. To se moglo objasniti kako god se htjelo. A “ljudi” hoće uvijek ono što im odgovara i što im povlađuje. Plašili su se Kainove djece, i zato su ova imala “znak”. I tako su objašnjavali znak ne onakvim kakav je bio u stvari, kao jednu odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom nelagodna, a to su ova u stvari i bila. Ljudi srčani i od karaktera uvijek su drugim ljudima vrlo nelagodni. To što je po zemlji hodao rod neustrašivih i nelagodnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu prišio jedan nadimak i jedna priča, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo malčice naknade za sav pretrpljeni strah. Razumiješ li?
— Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopšte, bio rđav? I cijela priča u Bibliji ne bi u stvari bila istinita?

— Da i ne. Tako stare, prastare priče uvijek su istinite, ali nisu uvijek tako zabilježene i ne tumače ih uvijek tačno. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila od čovjeka, i samo zato što su ga se plašili, prišili su mu ovu priču. Ta priča je bila prosto rekla-kazala, nešto što ljudi blebeću tu i tamo, i bila je utoliko čista istina što su Kain i njegova djeca nosili doista neku vrstu “znaka”, i bili drukčiji nego većina ljudi.

Bio sam vrlo začuđen.

— Pa ti onda vjeruješ da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? — zapitah uzbuđen.

— O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio njegov brat, u to se može sumnjati. To nije važno, na kraju krajeva svi su ljudi braća. Dakle, jak je ubio slaboga. Možda je to bilo neko junačko djelo, možda i nije. Ali, u svakom slučaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se veoma, i kad bi ih zapitali: “A zašto ga prosto ne ubijete?” oni ne bi rekli: “Zato što smo kukavice” — nego bi rekli: “Ne može se. On ima znak. Bog je stavio znak na njega!” — tako nekako mora biti da je nastala ta prevara. — E, ja te zadržavam. Zbogom!

On skrenu u Staru ulicu, i ostavi me samog, začuđenijeg nego što sam ikada bio. Tek što je on otišao, sve što je kazao učini mi se sasvim nevjerovatno! Kain plemenit čovjek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gdje je onda dragi Bog? Zar nije on primio Aveljevu žrtvu, nije li on volio Avelja? — Ne, glupost! I naslućivao sam da je Demijan htio da sa mnom tjera šegu i da me navede na tanak led. Ta on je bio đavolski pametan stvor, a umio je i da govori, ali tako — ne.

Pri svem tom, još nikada nisam toliko razmišljao o nekoj biblijskoj ili drugoj kojoj priči. I već odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako potpuno, satima, cijelo jedno veče. Kod kuće sam pročitao još jedanput tu priču, kako je stajala u Bibliji: bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno tražiti tu neko osobito, skriveno značenje. Onda bi se svaki ubica mogao proglasiti božjim ljubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo način na koji je Demijan umio da kaže takve stvari, tako lako i lijepo, kao da se sve samo po sebi razumije, a uz to sa onakvim očima!

Nešto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog; štaviše, bilo je u velikom neredu. Doskora sam živio u svijetlom i čistom svijetu, bio sam sam neka vrsta Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u “drugi”, bio sam toliko pao i srozao se, a ipak, u stvari, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to upravo bilo? Jest, i sada u meni sinu sjećanje, koje mi za trenutak skoro oduze dah. One zle večeri kada je započela moja sadašnja bijeda, desilo se to s mojim ocem; tada sam ja, ne duže od jednog časka, odjedanput kao prozreo i prezreo njega i njegov svijetao svijet i mudrost! Jest, tada sam sam ja, koji sam bio Kain i nosio znak, uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako ja, svojom zlobom i svojom nesrećom, stojim više nego moj otac, više nego dobri i pobožni.

Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana onda kada sam je proživio, ali se to sve tu sadržavalo; kao da su u tom času buknula osjećanja, čudnovate kretnje, i one su boljele, ali su me ipak ispunjavale ponosom.

Prisjećajući se svega — kako je čudno govorio Demijan o neustrašivom čovjeku i o kukavici! Kako je čudno protumačio znak na Kainovu čelu! Kako je pri tome njegovo oko, njegovo neobično oko kao u odrasla čovjeka, čudno sjalo! I kroz glavu mi nejasno proletje: “Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina? Zašto ga on brani ako ne osjeća da liči na njega? Zašto ima tu moć u pogledu? Zašto govori tako podrugljivo o “drugima”, o plašljivcima, koji su upravo pobožni i bogougodni?

Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac, a kladenac je bio moja mlada duša. I za dugo, vrlo drugo vrijeme bila je ta stvar s Kainom, s ubistvom i sa znakom tačka iz koje su poticali svi moji pokušaji za saznanjem, sumnjom i kritikom.

Demian

Herman Hesse