Three Women

How long can I be a wall, keeping the wind off?

How long can I be

Gentling the sun with the shade of my hand,

Intercepting the blue bolts of a cold moon?

The voices of loneliness, the voices of sorrow

Lap at my back ineluctably.

How shall it soften them, this little lullaby?

How long can I be a wall around my green property?

How long can my hands

Be a bandage to his hurt, and my words

Bright birds in the sky, consoling, consoling?

It is a terrible thing

To be so open: it is as if my heart

Put on a face and walked into the world.

Sylvia Plath

Tri žene

– Koliko dugo mogu biti?

Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?

Koliko dugo mogu biti?

Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?

Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrću moja leđa, neminovno.

Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?

– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu liječiti njegov bol? I koliko još moje riječi
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?

Strašna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i šeta svijetom.

Sylvia Plath

Gdje sam bio

nisam znao otkud sam
došao ni gdje sam
pošao.
bio sam izgubljen.
često sam
satima sjedio
u nepoznatim ulazima,
bez misli
bez pokreta
dok nije zahtijevano da se pomjerim.

ne mislim da sam bio
idiot ili
budala.
mislim da sam
samo bio
nezainteresovan.

nisam mario ako ste namjeravali
da me ubijete.
ne bih vas spriječio.

živio sam za život koji mi
ništa nije
značio.

nalazio sam mjesta za sebe.
male iznajmljene sobe. barove. zatvore.
spavanje i ravnodušnost izgledali su
kao jedine
mogućnosti.
sve drugo izgledalo je
besmisleno.

jednom sam sjedio čitave noći i gledao
u rijeku Misisipi.
ne znam zašto.
rijeka je proticala i
sjećam se samo da je
smrdjela.

uvijek mi se činilo da sam
u autobusu koji vozi
preko cijele zemlje
putujući
nekud.
gledajući kroz prljavi
prozor
ni u
šta.

nisam želio ni sa kim da
razgovaram niti da mi se
obraćaju.
ljudi su me vidjeli kao
neprilagođeno i
poremećeno
biće.
jeo sam jako malo, ali sam
bio zapanjujuće
jak.
jednom, u fabrici,
krupni mladi radnici
pokušavali su da podignu težak
dio mašine sa
poda.
nisu uspjeli.

„ej, Henk, probaj ti!“ smijali
su se.

prišao sam, podigao ga,
spustio,
vratio se
poslu.

stekao sam njihovo poštovanje
iz nekog razloga
ali ga nisam
želio.

ponekad bih spustio
roletne u sobi
i po nedelju dana
ostajao u krevetu.

bio sam na čudnom putovanju
ali je bilo
bez ikakvog smisla.
nisam imao ideje.
nisam imao plan.
spavao sam.
samo sam spavao
i čekao sam.

nisam bio usamljen.
nisam osjećao samosažaljenje.
samo sam bio zarobljen u
životu u kome
nisam mogao da nađem
smisao.

tada sam bio
mladi čovjek
star hiljadu godina.

a sada sam stari čovjek
koji čeka da se rodi.

Charles Bukowski

Najjači od čudnih

nećete ih često vidjeti
jer gdje god je gomila
njih
nema.

ti čudni ljudi,malo ih
je
ali od njih potiče
nekoliko
dobrih slika
nekoliko
dobrih simfonija
nekoliko
dobrih knjiga
i druge
stvari.

a od
najboljih među
čudnima
možda
nema
ničega.

oni su
svoje
slike
knjige
muzika
svoje
djelo.

ponekad mi se čini
da ih
vidim – recimo
nekog starca
koji na određeni
način
sjedi na
nekoj klupi.

ili
lice
koje momentalno
iščezava
u automobilu
što ide u
suprotnom pravcu.

ili
je to u određenom pokretu
ruku
djevojke
koja pakuje robu u
samoposluzi.

ponekad
je to čak neko
s kim ste
živjeli –
opazićete
blistav hitar
pogled
koji nikad
ranije
niste vidjeli.

ponekad ćete
primijetiti
njihovo
postojanje
iznenada
u živom
sjećanju
nekoliko mjeseci
ili godina
pošto su već
nestali.

sjećam se
takvog –
bilo mu je oko
dvadeset godina
pijan u
deset ujutro
zagledan u
napuklo
ogledalo u
Nju Orleansu.

lice koje sanja
naspram
zidova
ovog
svijeta.

kuda
sam
otišao?

Charles Bukowski

PATRIK MODIANO: „U KAFEU IZGUBLJENE MLADOSTI“ (ODLOMAK)

Nothing here is a chaos, but a harmony

Zen Flash

 “Let the world call you lazy for not running about like a frightened ghost. Just be quiet inside yourself. Don’t bother about knowing how things should be and simply begin observing without prejudice, projections or desires. Notice how life flows of its own accord. Nothing here is a chaos, but a harmony. You are already inside this flow…”

~ Mooji ~

Tao & Zen

Liked · October 7 ·

View original post

Glupi ste

Koliko su ta vaša srca tesna kad umeju da vole samo jednom u životu? Zanima me koliko malo ima prostora u njima kada može da vam se dogodi da nema mesta? Kako ga ljubavlju ne razgazite makar toliko da vas ne žulja? Za koliko brojeva vam je manje i što ga ne izujete pa trčite bosi?

Te rane po njemu o kojima pričate nastale su jer vam je omalelo. Godinama ste ga prerasli, a niste ga dovoljno hranili da bi i ono stasalo. Krvare vam žuljevi, i kurje oči koji su poiskakali na pretkomorama i arterijama, a ne jer su vas ranili drugi. Nemate vi strah od toga da ne budete opet povređeni, imate strah od tog malog prostora, guši vas klaustrofobija. Bojite se sebe samih. Unutra je i vama tesno. Ni za vas nema mesta a kamoli za druge. Napunili ste ga neosnovanim samopuzdanjem, preteranim samopoštovanjem, maminim pohvalama, ogledalima…

View original post još 218 riječi

vremenitost i ponavljanje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

nagovor na filosofiju

Sastavni momenti vremenitosti su budućnost, ”bilost” i sadašnjost. … Budućnost je ”primaran fenomen” vremenitosti. Iz nje dolaze sve mogućnosti bića, ona daje osnovni podsticaj samorazumevanju kao razumevanju bića. Dolaženje je posredovano bilošću, to jest onim što je bilo i što još uvijek jeste. Sadašnjost je tačka u kojoj se sudaraju budućnost i bilost. Odnos između budućnosti i bilosti je uzajaman: suštinski čovek dolazi sebi kao onaj koji je već bio, odnosno taj čovek je ono što ej već bio samo ukoliko budućnost stalno iznova dolazi.

Hajdeger smatra da … vremenovanje obuhvata sve tri ekstaze. Nijedna od njih nije odvojena nepremostivim zidom od drugih dveju, već su sve tri uvek nekako ”u igri”. To je sasvim suprotno uobičajenom i nasleđenom razumevanju vremena koje u ovom vidi jednosmeran tok, tačnije samo ono ”sad” između ”pre” i ”posle”. …

Ponavljanje je autentičan način vremenovanja bilosti. To je vremenovanje onog što je bilo iz…

View original post još 654 riječi

Tatiana’s Letter to Onegin

I write to you . . . when that is said
What more is left for me to say ?
Now you are free (I know too well)
To heap contempt upon my head.
Yet if some sparks of pity dwell
Within your breast you’ll surely not
Abandon me to my hard lot.
When first I saw you I desired
To hold my peace : my shame (’tis true)
Would ne’er have been revealed to you
Had life’s conditions but inspired
One gleam of hope that you would come
To see us in our country home
From time to time, so that I might
Hear but one word, catch but one tone,
And live by dreaming on alone
Till our next meeting, day and night.
But then it seemed there was no hope;
Our rustic quiet bored you so,
Folk said you were a misanthrope;
And we—we do not make a show—
You found us narrow in our scope.

Why did you come to visit us
I n this forgotten quiet place ?
I need not have been tortured thus
If I had never seen your face.
My inexperienced heart maybe
Had grown resigned to this dull life,
And future years had brought to me
Some other love—my destiny
An honoured mother and true wife.
Another’s! Nay, to none on earth
Could I have given this heart of mine.
By the decree of the Most High,
And by Heaven’s willing, I am thine.

Allotted unto you was I
E’en from the moment of my birth
And loyal to my future fate;
And God, I know, sent you to be
My champion and my advocate
Till the grave closes over me. . . .

Oft in my dreams you did appear;
I loved you then before the days
When palpably I saw you here ;
I languished in your wondrous gaze
And in my heart your voice rang clear
Long since. … It was no dream to me!
You came—at once I understood
This swift confusion in my blood,
While my thoughts whispered : ‘ Lo, ’tis he.’
Was it not true ? Am I not sure
You spoke with me in hours of peace
When I went visiting my poor,
Or when I strove by prayer to ease
The pain in which my spirit toss’d ?

Was not your image wont to rise
A vision sweet—too quickly lost—
To light my gloom ? Did not mine eyes
See you bend gently o’er my bed ?
Were not some words low whispered
Of love and hope ? Now in what guise
Come you ? As guardian angel good,
Or tempter in some wily mood ?
0 speak, and set my doubts at rest!
What if all this should prove at best
The empty dream, more light than froth,
Of a heart simple and untried ?
Well, be it so! But from henceforth
I must to you my fate confide.
Must weep my tears about your feet
And for your sheltering love entreat.
Picture me now. … I sit alone
With none to heed or guess what ails . . .
And now my very reason fails!
I wait for you. One glance of yours
Fresh hope unto my heart restores;
Or else the cruel dream comes back
Of merited contempt. . . . Alack!

‘Tis done! I scarce dare read it through,
But overcome with shame and fright
I trust my honour now to you,
And dare to think I trust aright.

Alexander Sergeyevich Pushkin

Tatjanino pismo Onjeginu

Pišem vam – šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezrenje vaše da l’ ću steći.
Al’ ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se nećete odreći.

Da ćutim ja sam prvo htjela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smjela
da ćete opet k nama doći
i da ću bar i rijetko moći
u selu da vas vidim našem,
da se veselim glasu vašem,
da vam što kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noći duge sama
dok ne dođete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
i teška vam je selska čama,
a mi… mi ničim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Što dođoste u naše selo?
U stepi, gdje moj život traje,
ja ne bih srela vas zacijelo
i ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osjećaje,
možda bih jednom (ko će znati?)
po srcu našla druga vjerna
i bila bih mu žena smjerna,
a svojoj djeci dobra mati.

Drugi!… A ne, ja nikom ne bi’
na svijetu dala srce svoje!
Oduvijek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jamstvo bio
da ću te sresti izmeđ’ ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaštitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
i neviđen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganj’o,
u duši davno glas odzvanj’o…

Ne, nije mi se san to snio,
jer čim si uš’o, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bijednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o priviđenje moje drago,
promak’o kroz noć kao sjena,
nad uzglavlje se moje sag’o
i šapnuo mi riječi nade
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
il’ kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duše,
a sasvim drugo suđeno je…
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe…
Pomisli: ja sam ovdje sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nijemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teškog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Završih! Da pročitam strepim…
Od stida više nemam daha…
Al’ vaša čast mi jamči lijepim
i predajem se njoj bez straha…

Aleksandar Sergejevič Puškin