Monthly Archives: Lipanj 2014

Stara majica

Standardno

ViolentlyHappy

Kaže mi:
Kakva je to ludost, ej,
kako je to bezvezno skroz,
to kako se vratiš u taj zagrljaj,
kao kući,
al’ ne s kratkog puta kući,
nego kao iz tuđine,
pa si gladan,
pregladan poznatog,
pregladan pripadanja,
pa odjednom imaš svet
u tom zagrljaju,
i to ne bilo koji,
bilo kakav i bilo čiji,
nego svoj lični,
dobro poznati komad sveta.

Taj zagrljaj,
neki bivši zagrljaj
u kom
nešto se uzmešalo,
skoro pa slučajno,
pa je i sadašnji,
uvek i budući.
Nikad ne možeš da odeš.
Ne od čoveka,
nego od zagrljaja.
Ta pišljiva mrva sigurnosti,
to slivanje tela u jedno,
kroz kožu,
bez da se gola dirne s drugom.
Ti detinji snovi
prosuti po nečijem ramenu:
Hoću revoluciju
Neću da odrastem
Deca su glupa i stalno plaču
Ja sam slobodna
Svet je dosadan
I sve tako redom.
Dečije priče,
znaš ti sve,
znaš više nego što
smem da…

View original post još 121 riječ

Oglasi

Honore de Balzac

Standardno

The more he saw, the more he doubted. He watched men narrowly, and saw how, beneath the surface, courage was often rashness; and prudence, cowardice; generosity, a clever piece of calculation; justice, a wrong; delicacy, pusillanimity; honesty, a modus vivendi; and by some strange dispensation of fate, he must see that those who at heart were really honest, scrupulous, just, generous, prudent or brave were held cheaply by their fellow-men.
‘What a cold-blooded jest!’ said he to himself. ‘It was not devised by a God.’
From that time forth he renounced a better world, and never uncovered himself when a Name was pronounced, and for him the carven saints in the churches became works of art.

O bolu

Standardno

moja prva i jedina supruga
slikala je
i govorila mi
o tome:
“sve je to tako bolno,
svaki potez je
bol…
jedna greška i
čitava je slika
upropašćena…
ti nikad nećes razumjeti taj bol…”

“slušaj, dušo”,
rekao sam joj,
“što ne šljakaš nešto lakše –
nešto što će da ti
godi?”

samo me pogledala
i mislim da je to bila prva njena
spoznaja
tragedije što nas dvoje živimo
zajedno.

takve stvari obično
započnu
negdje.

 

Charles Bukowski

ORHAN PAMUK: „BELA TVRĐAVA“ (ODLOMAK)

Standardno

A . A . A

Ignazio Danti – Map of Venice

Tih sam godina i upoznao onog starca koji je u moju sobu doneo sa sobom i neku duboku tugu. Od mene je morao biti stariji nekih deset do petnaest godina. Zvao se Evlija, i čim sam ugledao setu na njegovom licu, zaključio sam da ga je mučila usamljenost, ali on to nije kazao: čitav svoj život, reče, posvetio je bio putovanjima i jednom desetotomnom putopisu koji je upravo završavao; nameravao je da pre no što umre, poseti Meku i Medinu, mesta najbliža Bogu, i njih će opisati, ali postojalo je nešto što je nedostajalo u njegovoj knjizi i što ga je onespokojavalo. Želeo je svojim čitaocima da opiše i Italiju, jer je o lepoti njenih fontana i mostova mnogo toga čuo, pa bih mu možda o njoj mogao pričati ja, kojeg je došao da vidi zbog onoga što je o meni čuo u Istambulu…

View original post još 416 riječi

Čuvar knjiga

Standardno

                                                                      Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova

stroga muzika i stroge riječi,
šezdeset i šest heksagrama,
obredi koji su jedina mudrost
što je nebo podari ljudima,
raskoš onoga cara
čiju je vedrinu odrazio svijet, njegovo ogledalo.
Tako su polja rađala plodove,
a rijeke ostajale u svojim koritima,
ranjeni jednorog koji se vraća da najavi kraj,
tajni vječni zakoni,
muzika svijeta;
te stvari ili sjećanje na njih su u knjigama
koje čuvam u kuli.

 

Tatari dođoše sa Sjevera

                                                                                   na malim kosmatim ždrijepcima,

uništiše vojske
koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
podigoše vatrene piramide i klaše,
ubiše grešnika i pravednika,
ubiše okovanog roba što čuvaše vrata,
zloupotrijebiše i zaboraviše žene
i krenuše prema Jugu,
nedužni kao grabljive zvijeri,
svirepi kao bodeži.
U sumnjivoj zori
otac moga oca spase knjige.
Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
podsjećaju me na dane koji pripadahu drugima,
tuđe i drevne.

 

 
U mojim očima nema dana. Police su

                                                                          odveć visoke i moje godine ih ne dostižu.

Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
Zašto bih se zavaravao?
Istina je da nikad nisam znao da čitam,
ali tješim se mišlju
da su mašta i prošlost već isto
za čovjeka jučerašnjeg vremena
koji posmatra ono što je bilo grad
a sada se opet u pustinju pretvara.
Što me sprječava da sanjam da sam nekad
odgonetnuo mudrost
i brižljivom rukom nacrtao simbole?
Ime mi je Hsijang. Čuvar sam knjiga
koje su možda posljednje,
jer ništa ne znamo o Carstvu
i Sinu neba.
One su tu, na visokim policama,
bliske i daleke u isti mah,
tajnovite i vidljive kao zvijezde.
Tamo su vrtovi, hramovi.
 
Borhes

Love in the Time of Cholera

Standardno

Age has no reality except in the physical world. The essence of a human being is resistant to the passage of time. Our inner lives are eternal, which is to say that our spirits remain as youthful and vigorous as when we were in full bloom. Think of love as a state of grace, not the means to anything, but the alpha and omega. An end in itself.

 

Gabriel Garcia Marquez