Monthly Archives: Svibanj 2014

Sylvia Plath- Groznica 41

Standardno

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, grijeh, grijeh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene svijeće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolijevci odojče nježno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbijeli njega radijacija
i ubija začas.

Tijela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Grijeh. Grijeh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il’ bilo koga.
Tijelo me tvoje
ranjava kao što svijet ranjava Boga. Svjetiljka sam –

Moja glava mjesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svjetlost.
Cijelom sobom kamelija sam neizmjerna
što žari se i ljeska, bljesak do bljeska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uznijeti…
Lete brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Djevica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) –
Raju.

Prava žena- Mocking Birds Wish Me luck

Standardno

 san muškarca
je kurva sa zlatnim zubom
i halterima,
naparfemisana
s lažnim trepavicama
maskarom
minđušama
svjetloružičastim gaćicama
zadahom na salamu
visokim štiklama
najlonkama s jedva primjetnim
felerom pozadi na lijevoj čarapi,
pomalo debela,
pomalo pijana,
pomalo šašava i pomalo luda
koja ne priča masne viceve
ima tri mladeža na leđima
i pretvara se da uživa u klasičnoj muzici
i koja će ostati nedelju dana
samo nedelju dana
i prati sudove, kuvati, jebati se i fafati
i ribati kuhinjski pod
i neće pokazivati fotografije svoje djece
niti će pričati o svom bivšem ili tekućem mužu
niti gdje je išla u školu ili gdje je rođena
ili zašto je posljednji put bila u zatvoru
ili u koga je zaljubljena,
ostaće samo nedelju dana
samo nedelju dana
obaviće stvar i otići
da se nikad više ne vrati
po onu minđušu na komodi.

Bukowski

Erich Fromm- Priroda sadizma

Standardno

Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je strukturiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u životu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvjesna. Biti voljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvijek donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistički karakter može »voljeti« samo kada vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — neko ko je stran stvara novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.

Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista. Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusjenice kakvom se osjeća, u boga. Ali čak i sadista koji ima moć pati od svoje ljudske nemoći. On može ubijati i mučiti, ali ostaje nevoljena, izolovana, uplašena osoba kojoj je potrebna viša sila kojoj se može podrediti. Za one koji su bili jedan korak niže od Hitlera, Fuhrer je bio najviša sila; za samog Hitlera to je bila Sudbina, zakoni Evolucije.

Ta potreba za podređivanjem ukorijenjena je u mazohizmu. Sadizam i mazohizam su nerazdvojno povezani; u biheviorističkim terminima ti su pojmovi suprotstavljeni jedan drugom no to su zapravo dva različita lica jedne osnovne situacije: osjećaja životne nemoći. I sadisti i mazohisti potrebno je drugo biće da ih, tako reći, »upotpuni«. Sadista drugo biće čini svojim produžetkom; mazohist sebe čini produžetkom drugog bića. Oba tragaju za simbiotičkom vezom, jer ni jedan nema u sebi svoje središte. Premda izgleda da je sadista slobodan od svoje žrtve, njemu je žrtva ipak potrebna, ali na obrnut način.

Albert Camus- Mit o Sizifu

Standardno

GLUMA

„Pozorište, kaže Hamlet, ,,eto zamke u koju ću uhvatiti kraljevu savjest.“ Uhvatiti – to je dobro rečeno. Jer savjest ide brzo ili uzmiče. Treba je uhvatiti u letu, u onom neodredivom trenutku kada baca na samu sebe letimičan pogled. Običan čovjek ne voli da zastajkuje. Sve ga, naprotiv, požuruje. No, u isto vrijeme, ništa ga više od njega samog ne zanima, osobito od onog što bi mogao da bude. Odatle njegova sklonost za pozorište, za predstavu, gdje mu se prikazuje toliko sudbina čiju poeziju on prima a da ne osjeća njihovu gorčinu. Tu se bar prepoznaje nesvjesni čovek, koji produžuje da hita ka ne znam kakvoj nadi. Apsurdni čovjek počinje tamo gdje ovaj završava, gdje duh, prestajući da se divi igri, želi da u nju uđe. Prodrijeti u sve ove živote, iskusiti ih u njihovoj raznovrsnosti, to upravo znači igrati ih. Ne kažem da se glumci uopšte pokoravaju ovom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, nego da je njihova sudbina apsurdna sudbina koja bi mogla da zavede i privuče jedno pronicljivo srce. To je nužno da napomenemo da bismo pravilno shvatili ono što će slijediti.

Napad i povlačenje

Standardno

čitaj im
čitaj im i pij vino, pusti neka djevojke
sanjaju kako ti sisaju dušu iz kurca
čitaj im
čitaj im i pij vino, naplati u kešu,
zatim idi i pusti da neko drugi vozi.
ali prije toga
kada im čitaš
čitaj im nove stvari da tebi
ne bude dosadno
a kad stigne aplauz
i djevojke gledaju u tebe
vrelim sjajnim očima
sjeti se kad si gladovao u malim
sobama
sjeti se da su tvoj autogram tražili
samo kad si se potpisivao
prije ulaska u ćelliju za pijance
sjeti se kad su druge djevojke mislile za tebe
da si bubašvaba.

čitaj im
čitaj im i pij vino, i sjeti se
svih pjesnika koji misle da je čitanje poezije
nešto važno, da je to svetinja;
to su pjesnici koji te mrze,
to su pjesnici koji čitaju pred 8 ili 12 ili
14 ljudi.
to su pjesnici koji pišu o
ljubavi i časti i hrabrosti
ili vjeruju da pišu o tome.

ostavi djevojke njima, potrebne su im
djevojke jer nemaju ništa
drugo.

uzmi keš i strpaj ga u
džep i izađi odatle,
vrati se kući i zaključaj se.

tražiće te – željeće da objave snimak čitanja.
daj ugovor advokatu.

 

Charles Bukowski

Put čarobnjaka- Pouka treća

Standardno

Čarobnjak promatra kako svijet dolazi i prolazi, ali njegova duša prebiva u područjima svjetla. Scena se mijenja, vidovnjak ostaje isti. Vaše tijelo je samo mjesto koje vaša sjećanja nazivaju domom. Obično bi Merlln izbjegavao susret sa smrtnicima, ali u kasne ljetne večeri povremeno bi dopustio da ga vide kako stoji na jednoj nozi na rubovima močvare. Znatiželjni seljaci bi mu se približili, ali Merlin bi i dalje stajao nepomičan poput kipa ne  progovorivši ni riječi, niti primjećujući njihovo prisustvo. U takvim trenucima Arthuru bi njegov učitelj izgledao poput starog ždrala koji održava ravnotežu u močvari I kljunom nišani ribe. Jednoga dana, nakon što je Merlin zurio u jezero nekoliko sati, dječak nije mogao a da ga ne upita u šta je to gledao.
“Ne mogu točno reći”, odgovorio je Merlin. “Vidio sam vilinog konjica kako leti i želio sam ga promotriti izbliza. Preletio je pored mene poput lepršavog sna, ali sam nakon nekog vremena zaboravio jesam li ja sanjao vilinog konjica ili je on sanjao mene.”
“Nije li odgovor očigledan?” pitao je Arthur. Merlin je oštro kucnuo dječaka po glavi:
“Ti misliš da se snovi nalaze ovdje, unutra. Ali ja sam svuda, dakle, tko zna koji dio mene sanja o onom drugom dijelu?”

RAZUMIJEVANJE POUKE

Čarobnjaka unutar svakog od nas mogli bismo zvati i svjedokom. Uloga svjedoka je da se ne miješa u promjenljivi svijet, već da vidi i razumije. Svjedok se ne odmara – on je budan čak i kad sanjate ili spavate. Njemu nisu potrebne vaše oči da bi vidio, ato izgleda prilično čarobno. Nisu li oči primarni organ vida? U svemu što u relativnom svijetu vidimo,čujemo ili dodirnemo nalazi se energija i
informacija – svaki atom može se rastaviti na ta dva sastojka. Međutim, u svom primordijalnom stanju, ti sastojci su bezoblični. Mjehurić energije može se pretvoriti u kaotični vrtlog poput oblačka dima; informacija se može raspasti na slučajan skup podataka. Potrebna je neka druga sila koja organizira čudesan red života – inteligencija. Inteligencija je ljepilo svemira.Čarobnjaku je ova zamisao više od
teorije, jer svojim unutarnjim okom vidi da je on ta inteligencija. Smrtnike zbunjuje takvo razumijevanje jer se ne radi o razumijevanju uma. Oni su navikli da znaju nešto, ali nisu navikli na znanje samo. “Kada legne u krevet”, rekao je Merlin, “najpametniji smrtnik nije bolji od najveće budale. Obojica sanjaju iste noćne more I brinu se oko smrti. U njima se rađa strah i nisu u stanju uživati ni u najmanjem zadovoljstvu bez osjećaja prolaznosti.” Čarobnjakovo znanje je prisutno čak i u snu. Budna, uvijek pažljiva, sveznajuća, univerzalna inteligencija za čarobnjaka nije neka udaljena sila. Ona živi u svakom atomu. Ona je oko iza oka, uho iza uha i um iza uma. Dakle, da bi vidio,čarobnjaku nije neophodno da bude budan i otvorenih očiju. Viđenje, u svom najdubljem smislu, može se dogoditi u spavanju ili snu, jer vidjeti znači probuditi se prema univerzalnoj inteligenciji. Sve je potpuno jasno kada je svjedok potpuno prisutan.
Čarobnjakovo znanje je čisto znanje koje se ne oslanja na vanjske činjenice. To je voda života nadošla direktno s izvora. Bez obzira na to kakve se promjene dogodile svemiru,čarobnjakovo znanje ne može se promijeniti – scena dolazi i odlazi, ali promatrač je isti. Prije nego što sretnemo unutarnjeg čarobnjaka, ovisni smo o osjetilima i umu da bismo znali to što znamo. Naše znanje je naučeno. Pohranjeno je u sjećanje i svrstano prema našem interesu; prema tome, selektivno je. Čarobnjakovo znanje je njemu svojstveno. Jednom se Arthur na smrt preplašio kada je Merlin počeo naokolo trčati mašući poput luđaka velikim kuhinjskim nožem. “Što to radiš?” pitao je užasnuto dječak.
“Mislim”, odgovorio je Merlin. “Zar ti ne misliš na taj način?” “Ne”, rekao je Arthur.
Merlin se iznenada zaustavio. “Ah, onda sam pogriješio. Imao sam utisak da svi smrtnici koriste svoj um poput noža, režu i sjeckaju. Želio sam vidjeti kako to izgleda. Ako smijem reći, ono što vi smrtnici nazivate racionalnost prilično je nasilno.”
Čarobnjakov um je poput leće koja skuplja sve što vidi i propušta bez iskrivljenja. Prednost te vrste svjesnosti je da ona sjedinjuje, dok racionalnost razdvaja. Racionalan um traži nešto “izvan”, u svijetu objekata u vremenu i prostoru, dok čarobnjak na sve gleda kao na dio sebe. Umjesto onog “izvan” i onog “unutra”, postoji samo jedan jedinstveni tok. Zbog toga je Merlinu teško reći da li je on sanjao vilinog konjica ili je vilin konjic sanjao njega. Razlika je u odvajanju, a to čini um. Za čarobnjaka, oboje je jedno.

ŽlVJETI S POUKOM

Nije lako objasniti što znači svjedočiti. U uobičajenom budnom stanju svijesti svi mi vidimo objekte, ali svjedok vidi sv jetlo. On sebe vidi kao jedno žarište svjetla, a objekt kao drugo, sve u kontekstu velikog, promjenljivog područja ničeg drugog osim svjetla.
Svjetlo je metafora za viša stanja bivstvovanja. Kada netko ima iskustvo tik do smrti i nakon toga kaže: “Otišao sam u svjetlo”, pri tome govori o tananijem doživljaju sebe. Svjetlo može izgledati poput neba ili nekog drugog svijeta, ali naš uobičajeni svijet za čarobnjaka je takođe slika. I ona se projektira iz svijesti. “Svaka svjesnost je svjetlo”, rekao je Merlin, “svako svjetlo je svjesnost.” Granice kojima dijelimo nebo od zemlje, um od materije, stvarno od nestvarnog puki su dogovor. Budući smo načinili granice, možemo ih podjednako lako ukloniti. Pogledajte pažljivo ovu stranicu knjige. Doživljavajte ju kao objekt.Čvrsta je, bar u smislu da je načinjena od drvenih vlakana pretvorenih u papir. Ali i apstraktna je, u smislu da je načinjena od ideja. Je li stranica stvar od papira, stvar od ideja ili oboje?
Zapazite da na stranicu vrlo lako možete gledati s oba stajališta, ali ne u isto vrijeme! Drugim riječima, različite stvarnosti mogu postojati jedna pored druge, ali svaka predstavlja svoj nivo bivstvovanja. Na jednom nivou, riječ je samo o skupu točaka od tiskarske boje, a na drugoj ključ do ideje. Svako stanje bivstovanja, od najtananijeg i najnematerijalnijeg do najgrubljeg I najčvršćeg, ovisi o promatraču. Ako bismo željeli, mogli bismo pretvoriti čvrsti papir u ništavilo. Evo kako: stranica je načinjena od papira, papir je načinjen od molekula, molekule od atoma, atomi su kumulati energije na kvantnom nivou, a ti se kumulati energije sastoje od 99,99999 % praznog prostora. Budući da je udaljenost između jednog i drugog atoma prilično velika – proporcionalno veća nego udaljenost između
Zemlje i Sunca – možete ovu stranicu nazvati čvrstom jedino ako ste spremni da I prostor između nas i Sunca nazovete čvrstim. Ovaj doživljaj pretvaranja čvrstih objekata u ništavilo može se i preokrenuti. Počevši s “praznim prostorom” možete načiniti kumulat energije, atome, molekule i tako dalje sve dok ne stignete do objekta koji želite, što uključuje i vlastito tijelo. Ruka koja okreće ove stranice je oblak energije, a jedini način na koji možete doživjeti svoju ruku, odnosno način na koji ona doživljava stranicu, jeste putem čina svijesti. Drugi kumulati energije, poput ultraljubičastih zraka koji vas okružuju, prolaze potpuno nezapaženo. Dakle, dolazak i odlazak svijeta potpuno je ovisan o snazi opažanja. Stvoreni ste da biste bili vidovnjak i da bi nastao svijet koji vidite. Bez očiju, svijet bi bio nevidljiv. Na osnovu ovog razumijevanja možemo zakoračiti korak dalje. Sunce, koje je zvijezda, hrani sve na Zemlji. Hrana koju jedete nastala je iz zvjezdanog svjetla, a kad je pojedete stvarate tijelo koje dolazi iz istog izvora. Drugim riječima, kada jedete, radi se o činu kojim zvjezdana svjetlost prihvaća zvjezdanu svjetlost. Ovo svjetlo, iako se pojavljuje u mnogim oblicima, od plinovitih vrtloga i kvazara do pahuljastog zečjeg repa, samo je jedno. Izgleda kao da se nalazite na jednom mjestu, ali to je istina samo zato jer ste upravo sada zauzeti vrhunskim stvaralačkim činom pretvaranja svemira od svjetla u jedno žarište koje se naziva vašim umom i tijelom.
“Želio bih izvoditi čuda”, zamolio je Arthur jednog dana. “Ovaj svijet postoji zbogtebe”, odgovorio je Merlin. “Nije li to dovoljno veliko čudo?”
Ovakvo čarobno razmišljanje Čarobnjak dovodi do krajnosti. Ako je vid uzrok zbog kojeg je svijet vidljiv, pita on, tko ili što je stvoritelj vida? Tko je vidio oko prije nego što je oko vidjelo nešto drugo? Odgovor je svjesnost. Onaj vidovnjak koji se nalazi iza oka je svijest koja rađa naša čula tako da bi ona mogla roditi sve što oko nas postoji. Ne radi se o metafizičkoj misteriji. U majčinoj utrobi iz jedne stanice nastaje embrion bez osjetila; zatim se razvijaju ostale stanice koje se u određenim područjima nakupljaju i usmjeravaju na različite funkcije; na kraju ti kumulati postaju oči, uši, jezik, nos i tako dalje. Oko uopće ne izgleda kao uho, ali njihova različitost zavarava. Sva naša osjetila bila su sadržana u toj jednoj oplođenoj stanici u obliku kodiranih obavještenja. Informacija je samo svjesnost koja je sačuvana u nekom obliku – poput ove knjige. Kada ne biste znali što je knjiga, rekli biste da se radi o skupu znakova u nekoj čudnoj šifri, a zapravo se radi o kanalu kojim jedna svjesnost komunicira s drugom. Za Merlina je cijeli svijet bio način da govori sebi.
“Ako nešto zaboraviš”, savjetovao je Arthuru, “šuma će te podsjetiti.” “Zaboravio sampuno toga, a šuma me nije podsjetila”, protestirao je Arthur. “Nije istina”, odgovorio je Merlin, “Jedino na što možeš zaboraviti je tvoje jastvo, a ono se može naći pod svakim stablom.”
Zašto postoji svijet? Jer je naša velika svijest željela napisati šifru života i raširiti njene niti na stranicama vremena. Nije  čudno što čarobnjak ne umije reći gdje završava njegovo tijelo, a gdje počinje svijet. Sanjate li vi ovu knjigu, ili ona sanja vas?

 

Deepak Chopra

Baština

Standardno

1. Religija, filozofija, nauka hoće da olakšaju, kao što kažu, životne teškoće, a baština  vraća  čovjeka  samom  sebi.
2. Čovjek ovdje, u prirodi, ne želi  ništa drugo do da bez smetnji uživa u životu, i zbog  toga, kada religija, filozofija i nauka hoće da olakšaju životne teškoće, one su u službi žeđi za  životom.
3. Uživanje u životu i to što čovjek želi ponovo da dobije sebe, zapravo se međusobno ne isključuje. Ipak, onaj ko uživa u životu, gubi sebe sama, a ko hoće da ponovo dobije sebe, mora da se odrekne neograničenog  uživanja u životu.
4.  Neograničena  životna  žeđ u čovjeku nije njegovo  izvorno ponašanje, nego je  nastalo  zato što je on izgubio nešto  što je važnije od života.  Žeđ – kama Upanišada, Budina trišna, Bemeov Gier – posljedica je gubitka  potpunosti primordijalnog egzistiranja. Budući da se  potpunost  izgubila, čovek  je dospio u degradirano stanje. Mučno  osjećanje  nedostatka koje pripada degradiranom stanju čini ga pohlepnim, a tama degradiranog stanja  jeste smetnja  tome da budemo što jeste. Ne treba ukinuti uživanje u životu, nego treba istupiti iz degradiranog stanja. 

Posljedica gubitka primordijalnog stanja jeste degradirano bivstvo. Rezultat ovog degradiranog  bivstva  jeste turba, kao što kaže Beme tj. poremećenost. Turba je korupcija uma, morala i tjelesnosti: pomračeni um, grijeh i bolijest. Religija, filozofija i nauka jesu olakšanje neometanog uživanja u životu.  Baština hoće da uspostavi netaknuto stanje bivstva.

  1.  Žeđ je znak ja, prepoznavanje korumpiranog bivstva. Korumpirano bivstvo živi u tami svoje korupcije. Čovjek u ovoj situaciji nije svjestan šta se zbiva, čak i protestuje ako biva uznemiravan svjetlošću u uživanju života. Zato je život u  pohlepi degradiran, a degradiranost sve više pojačava žeđ. U tom stanju čovjek konačno potpuno gubi sebe sama .
    7. Religija, filozofija, nauka stvorile su ogromnu pripravnost prvobitnim sredstvima, kasnije od mašina do institucija i do religioznih učenja i teorije. Sklop spremnosti, ako se u njemu javlja jedinstvo i sistem, naziva se i civilizacijom. Svrha je odbrana i sigurnost. Kuća, grad, država, odjeća, pogled na svijet, zanati, oružje, imetak, dogme, zakoni. Komplikovan aparat kako bi se teškoće bar malo ublažile. Neobično nije što među olakšicama nema ni jedne stalne. Nije bilo ni sredstva, ni mašine koji nisu podbacili, nije bilo teorije koja se nije srušila, ni znanja čija se pouzdanost nije smrvila, i niko nije oko sebe ispleo takvu zaštitu koja se nije pocijepala. Neobično je što nema olakšice koja na neki način ne bi bila uklanjanje ispred stvarnosti. Možda bi je moglo biti, ali je faktički toliko nema da su takozvani tereti lakši nego oni što ih čovjek takvim olakšicama preuzima na sebe.
    8. Postoji nešto što čovjek želi da olakša i od čega traži zaštitu, od čega se skriva i za šta neće da zna. Ne samo da se zbija u grupe, nego organizuje grupe i ozakonjuje poredak. Propisuje zajednički život, uzalud sve poremeti, opet započinje, ako i zna da neće ići, ipak to radi. Stvara misaone sisteme u kojima nema pravih saznanja čak ni uz puno angažovanje svoje snage. Falsifikuje život, i ako svaki  put bude raskrinkan, dalje to radi, pokušava da okoliši, i ako ne uspije, isto to započinje sa suprotne strane. Nijedna olakšica nije se ispunila, jer se želi da olakša time što se nešto skriva. Nešto bez čega cjelina  nema nikakvog smisla. Svaka olakšica izvire iz straha od stvarnosti. Zato se čovjek brani i prikuplja imetak  i naoružava se i organizuje, skriva se u religiju i pogled na svijet, pravi nauku i tehniku, i gradi civilizaciju i plete san o svjetovima i narodima, idejama kojih nigdje nema.
    9. Civilizacija i sve ono što u nju spada nije učenje, nego stav. Način života koji se kreće u smjeru naizgled najlakšeg rješenja. Pruža zaštitu za koju se čini da je  pouzdana, i izmišlja akorde za uklanjanje straha. Nije to udobnost i nije materijalna sigurnost , jer bi onda dovoljan bio debeo zid, topla odjeća, ambar i oružje. Ali istovremeno s kućom neizbježno se javlja pogled na svijet, i čovjek  se skriva ne samo u toplu sobu, nego i u mlak svijet svojih misli. Ako izgubi vezu sa sirovom prirodom, to još ne bi predstavljalo nevolju, ali je tu vezu nemoguće prekinuti a da čovjek istovremeno ne izgubi ono bez čega je bivstvo besmisleno. Važno je da sve izgleda drugačije nego što jeste.  Naročito ono u čemu se može  prijatno dremuckati.
    10.  Nasuprot sistematičnom olakšanju, što znači izbjegavanju stvarnosti religije, filozofije i nauke u civilizaciji i skrivanju čovjeka ispred stvarnosti, falsifikovanju života uzrokovanim religijama i strahu od života uzrokovanim religijom –  postoji i drugi stav. Ovo dvoje se  nikada ne miješa i ne može se  pobrkati. Uvek  postoji vidvan (zastupnik znanja), i sofos (mudrac), i bodhisatva (prosvijetljeni) i iš ha-ruah (duhovni čovjek). Postoje oni koji u civilizaciji uzimaju negativan stav. Ne poriču civilizaciju, nego ne prihvataju olakšice. Jer u olakšicama strah od stvarnosti znači da čovjek gubi sebe. Falsifikovanje života znači da se gubi smisao bivstva. Vidvai i iš ha-ruah hoće da  ponovo steknu sebe. Sam život je  bez supstancije, a ono što je samo život, nije ništa drugo do prolaznost. Bodhisatva želi ono što može da izdrži i smrt. U civilizaciji ne uzima učešća jer zna da je beznadežna odbrana od nečega od čega se ne može odbraniti, ponajviše se može samo skriti ispred primanja k znanju, ali ako se čovjek skrije, on se skriva ispred smisla sebe sama i svoga bivstva. Za sofosa život nije bezuslovno uživanje, i ne želi da se ovdje neometano vječito nastani. Ali zna da je svojstvo ovoga života, da što se više hoće načiniti lakšim, sve više poremećuje, grči se, gubi svoju vedrinu i ljepotu, sjaj, čar i misteriju, istinu i dubinu, gubi svoju tragiku i muziku i poeziju. Ne može se ništa drugo, ko želi da sudjeluje u čistoti života, taj mora ponovo steći sebe. Svakovrsne promjene u izvornom načinu života donose neproračunljive posledice, jer je svaka promjena skrivanje i ne nestaju teškoće, nego stvarnost života. Ko želi samo da uživa u životu, on ga gubi, jer ono što dobija nebitno je i prazno. Ko ga prima sa svim njegovim teškoćama, zajedno sa stvarnošću dobija cjelinu.
  2. Baština je izvorno bila blizu, neposredno ispod lakog vela civilizacije i samo ju je trebalo dohvatiti. Tokom vremena tonula je sve dublje, i skriva je sve dublji sloj zaštitnog tkanja. Sve je lakše  potonuti u  besadržajni  polusan, i sve je teže naći ono što čovjeku vraća njega sama. Prvobitno je bilo dovoljno prenuti se, kasnije je trebalo razoriti cijele civilizacije kako bi čovjek  dospio do sopstvene suštine. Ako se povremeno ne ispolji prirodna lomnost civilizacija, ako izvorno smrtna suština religija i nauka i filozofija ne postane očigledna, i opsjenolikost olakšica ne raskrinka se sama od sebe, osvješćivanje biva još teže. Ali upravo zato što je čovjek  htio da konačno ostvari olakšanje, kao danas u slučaju tehnike, kategoričkih  ideologija i totalnih država, ove olakšice iz minuta u minut neočekivano pokazuju svoje lice,  i ispostavi se: ono što je stvoreno za zaštitu, najveća je opasnost i  prijeti potpunim uništenjem čovjekovog svijeta. Kako bi dobro bilo kada bi se moglo živjeti pod manjom zaštitom.
    12. Baština je znanje, i to znanje da život nije samostalan i nije jedini i nije stanje nezavisno od ostalih, krugova bivstva. Ne samo da nema svojstvene suštine, nego je samo prilika koja se otvara za  pribavljanje suštine bivstva. Suštinsku stvarnost koju u osnovama dotiče ljudski život, kaže Šankara, nemoguće je saznati bez baštine. Život potpune vrijednosti, kao što kaže Rene Genon, jeste mogućnost stvaranja veze sa svim stanjima bivstva, prevashodno sa stanjima višeg reda nego što je život. Znanje nikada nije sistematično, nego je otvaranje beskraja bivstva, i spoznaja stanja reda višeg od prirodnog stanja života, odnosno od pukog čulno ustanovljivog svijeta, stanja višeg reda stvarnosti koje se neprekidno i jeste u životu, i usmerava čovekov život.
    13. Jedna od posljedica tame smisla, kvarnosti morala i tjelesne lomnosti jeste što su se duh i stav razdvojili. Riječ ne pokriva čin, drugačije rečeno, teorija ne pokriva praksu. To je najdublja oznaka korupcije, odnosno najdublja nečistota korumpiranog bivstva. Bez odgovornosti govornika riječ nema sadržaja, i ko nešto govori, ali to ne čini, on nije mogao ništa reći, samo brblja. A opet, čin bez riječi puki je biološki refleks. Baština, kada čoveku vrati sebe sama, vaspostavlja jedinstvo između riječi i čina. Zato je ono što baština kaže: znanje, a istovremeno i praksa. Misao je samo onda važeća ako se ispunila u činu, čin samo onda ako je zasnovan u poretku smisla.
    14. Da bi baština mogla da čovjeku vrati sebe, svevremeni čovjek treba da  poznaje mjeru svoga svevremenog stanja. Ta mjera jeste osnovno stanje.
    15. Počev od arhaičkih vremena na sve do današnjih dana nije bilo ozbiljnog mislioca koji nije računao na činjenicu osnovnog stanja, međutim, na specifičan način ono je jedva i imenovano. Katkada je nosač oznaku kao hindu setja-Juga, ili grčko zlatno doba. U više slučajeva bilo je oličeno: predstavljalo je osnovno stanje kao hindu Manu, egipatski Menes, ili grčki Minos, kineski Veliki Žuti Gospodar.  U društvima znači primordijalni red koji se razumije sam po sebi, i zakonici su se obično donosili uz pozivanje na osnovno stanje. U hindu metafizici to je satjasa-satjam, što znači bivstvo do vrha ispunjeno istinom. U drugoj varijanti sat-čit-ananda, što znači jedinstvo istine bivstva, svjetlosti smisla i spasenja. Prema hebrejskoj baštini osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovek  u materici zna cijelu Toru, ali kad se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.  Zato čovjek  zna i ne zna za osnovno stanje. I zato, kada čuje, sjeća ga se. Čak  zbog toga gravitacija njegovog života jeste da je osnovno stanje jedina mjera života, a život nije ništa drugo do realizacija osnovnog stanja. Na početku je čovjek, kaže Talmud, vidio kroz vremena, i oko mu je dosezalo od prvog do posljednjeg vremena, jer je svjetlost bila u njegovom posjedu. Međutim, kada se čovjek  iskvario, Gospod je od njega oduzeo svjetlost i sakrio je. Sakrio za koga? Za pravednike. Sakrio gdje? U učenje. Kako pravednici stižu do učenja? Svojim životom treba da ga iskopaju.

    Bela Hamvaš

Scientia Sacra II – Hrišćanstvo i baština