Monthly Archives: Svibanj 2014

Bukowski

Standardno

eto,tako mu je to…
ponekad
kada sve izgleda
najgore moguće
kad se sve uroti
i ždere te
a sati,dani,nedelje
godine
kao da su sjebani-
ispružen na krevetu
u mraku
gledajući u plafon
pomislim nešto što bi mnogi
smatrali prepotentnim:
ipak je lijepo biti
Bukovski.

Oglasi

Sylvia Plath- Groznica 41

Standardno

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k’o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, grijeh, grijeh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene svijeće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k’o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolijevci odojče nježno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbijeli njega radijacija
i ubija začas.

Tijela preljubnika pomazujući
k’o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Grijeh. Grijeh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k’o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il’ bilo koga.
Tijelo me tvoje
ranjava kao što svijet ranjava Boga. Svjetiljka sam –

Moja glava mjesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svjetlost.
Cijelom sobom kamelija sam neizmjerna
što žari se i ljeska, bljesak do bljeska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uznijeti…
Lete brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Djevica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) –
Raju.

Prava žena- Mocking Birds Wish Me luck

Standardno

 san muškarca
je kurva sa zlatnim zubom
i halterima,
naparfemisana
s lažnim trepavicama
maskarom
minđušama
svjetloružičastim gaćicama
zadahom na salamu
visokim štiklama
najlonkama s jedva primjetnim
felerom pozadi na lijevoj čarapi,
pomalo debela,
pomalo pijana,
pomalo šašava i pomalo luda
koja ne priča masne viceve
ima tri mladeža na leđima
i pretvara se da uživa u klasičnoj muzici
i koja će ostati nedelju dana
samo nedelju dana
i prati sudove, kuvati, jebati se i fafati
i ribati kuhinjski pod
i neće pokazivati fotografije svoje djece
niti će pričati o svom bivšem ili tekućem mužu
niti gdje je išla u školu ili gdje je rođena
ili zašto je posljednji put bila u zatvoru
ili u koga je zaljubljena,
ostaće samo nedelju dana
samo nedelju dana
obaviće stvar i otići
da se nikad više ne vrati
po onu minđušu na komodi.

Bukowski

Erich Fromm- Priroda sadizma

Standardno

Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je strukturiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u životu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvjesna. Biti voljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvijek donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistički karakter može »voljeti« samo kada vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — neko ko je stran stvara novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.

Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista. Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna osoba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički govoreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompenzovati moći nad drugima, transformisanjem gusjenice kakvom se osjeća, u boga. Ali čak i sadista koji ima moć pati od svoje ljudske nemoći. On može ubijati i mučiti, ali ostaje nevoljena, izolovana, uplašena osoba kojoj je potrebna viša sila kojoj se može podrediti. Za one koji su bili jedan korak niže od Hitlera, Fuhrer je bio najviša sila; za samog Hitlera to je bila Sudbina, zakoni Evolucije.

Ta potreba za podređivanjem ukorijenjena je u mazohizmu. Sadizam i mazohizam su nerazdvojno povezani; u biheviorističkim terminima ti su pojmovi suprotstavljeni jedan drugom no to su zapravo dva različita lica jedne osnovne situacije: osjećaja životne nemoći. I sadisti i mazohisti potrebno je drugo biće da ih, tako reći, »upotpuni«. Sadista drugo biće čini svojim produžetkom; mazohist sebe čini produžetkom drugog bića. Oba tragaju za simbiotičkom vezom, jer ni jedan nema u sebi svoje središte. Premda izgleda da je sadista slobodan od svoje žrtve, njemu je žrtva ipak potrebna, ali na obrnut način.

Albert Camus- Mit o Sizifu

Standardno

GLUMA

„Pozorište, kaže Hamlet, ,,eto zamke u koju ću uhvatiti kraljevu savjest.“ Uhvatiti – to je dobro rečeno. Jer savjest ide brzo ili uzmiče. Treba je uhvatiti u letu, u onom neodredivom trenutku kada baca na samu sebe letimičan pogled. Običan čovjek ne voli da zastajkuje. Sve ga, naprotiv, požuruje. No, u isto vrijeme, ništa ga više od njega samog ne zanima, osobito od onog što bi mogao da bude. Odatle njegova sklonost za pozorište, za predstavu, gdje mu se prikazuje toliko sudbina čiju poeziju on prima a da ne osjeća njihovu gorčinu. Tu se bar prepoznaje nesvjesni čovek, koji produžuje da hita ka ne znam kakvoj nadi. Apsurdni čovjek počinje tamo gdje ovaj završava, gdje duh, prestajući da se divi igri, želi da u nju uđe. Prodrijeti u sve ove živote, iskusiti ih u njihovoj raznovrsnosti, to upravo znači igrati ih. Ne kažem da se glumci uopšte pokoravaju ovom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, nego da je njihova sudbina apsurdna sudbina koja bi mogla da zavede i privuče jedno pronicljivo srce. To je nužno da napomenemo da bismo pravilno shvatili ono što će slijediti.

Napad i povlačenje

Standardno

čitaj im
čitaj im i pij vino, pusti neka djevojke
sanjaju kako ti sisaju dušu iz kurca
čitaj im
čitaj im i pij vino, naplati u kešu,
zatim idi i pusti da neko drugi vozi.
ali prije toga
kada im čitaš
čitaj im nove stvari da tebi
ne bude dosadno
a kad stigne aplauz
i djevojke gledaju u tebe
vrelim sjajnim očima
sjeti se kad si gladovao u malim
sobama
sjeti se da su tvoj autogram tražili
samo kad si se potpisivao
prije ulaska u ćelliju za pijance
sjeti se kad su druge djevojke mislile za tebe
da si bubašvaba.

čitaj im
čitaj im i pij vino, i sjeti se
svih pjesnika koji misle da je čitanje poezije
nešto važno, da je to svetinja;
to su pjesnici koji te mrze,
to su pjesnici koji čitaju pred 8 ili 12 ili
14 ljudi.
to su pjesnici koji pišu o
ljubavi i časti i hrabrosti
ili vjeruju da pišu o tome.

ostavi djevojke njima, potrebne su im
djevojke jer nemaju ništa
drugo.

uzmi keš i strpaj ga u
džep i izađi odatle,
vrati se kući i zaključaj se.

tražiće te – željeće da objave snimak čitanja.
daj ugovor advokatu.

 

Charles Bukowski

Put čarobnjaka- Pouka treća

Standardno

Čarobnjak promatra kako svijet dolazi i prolazi, ali njegova duša prebiva u područjima svjetla. Scena se mijenja, vidovnjak ostaje isti. Vaše tijelo je samo mjesto koje vaša sjećanja nazivaju domom. Obično bi Merlln izbjegavao susret sa smrtnicima, ali u kasne ljetne večeri povremeno bi dopustio da ga vide kako stoji na jednoj nozi na rubovima močvare. Znatiželjni seljaci bi mu se približili, ali Merlin bi i dalje stajao nepomičan poput kipa ne  progovorivši ni riječi, niti primjećujući njihovo prisustvo. U takvim trenucima Arthuru bi njegov učitelj izgledao poput starog ždrala koji održava ravnotežu u močvari I kljunom nišani ribe. Jednoga dana, nakon što je Merlin zurio u jezero nekoliko sati, dječak nije mogao a da ga ne upita u šta je to gledao.
“Ne mogu točno reći”, odgovorio je Merlin. “Vidio sam vilinog konjica kako leti i želio sam ga promotriti izbliza. Preletio je pored mene poput lepršavog sna, ali sam nakon nekog vremena zaboravio jesam li ja sanjao vilinog konjica ili je on sanjao mene.”
“Nije li odgovor očigledan?” pitao je Arthur. Merlin je oštro kucnuo dječaka po glavi:
“Ti misliš da se snovi nalaze ovdje, unutra. Ali ja sam svuda, dakle, tko zna koji dio mene sanja o onom drugom dijelu?”

RAZUMIJEVANJE POUKE

Čarobnjaka unutar svakog od nas mogli bismo zvati i svjedokom. Uloga svjedoka je da se ne miješa u promjenljivi svijet, već da vidi i razumije. Svjedok se ne odmara – on je budan čak i kad sanjate ili spavate. Njemu nisu potrebne vaše oči da bi vidio, ato izgleda prilično čarobno. Nisu li oči primarni organ vida? U svemu što u relativnom svijetu vidimo,čujemo ili dodirnemo nalazi se energija i
informacija – svaki atom može se rastaviti na ta dva sastojka. Međutim, u svom primordijalnom stanju, ti sastojci su bezoblični. Mjehurić energije može se pretvoriti u kaotični vrtlog poput oblačka dima; informacija se može raspasti na slučajan skup podataka. Potrebna je neka druga sila koja organizira čudesan red života – inteligencija. Inteligencija je ljepilo svemira.Čarobnjaku je ova zamisao više od
teorije, jer svojim unutarnjim okom vidi da je on ta inteligencija. Smrtnike zbunjuje takvo razumijevanje jer se ne radi o razumijevanju uma. Oni su navikli da znaju nešto, ali nisu navikli na znanje samo. “Kada legne u krevet”, rekao je Merlin, “najpametniji smrtnik nije bolji od najveće budale. Obojica sanjaju iste noćne more I brinu se oko smrti. U njima se rađa strah i nisu u stanju uživati ni u najmanjem zadovoljstvu bez osjećaja prolaznosti.” Čarobnjakovo znanje je prisutno čak i u snu. Budna, uvijek pažljiva, sveznajuća, univerzalna inteligencija za čarobnjaka nije neka udaljena sila. Ona živi u svakom atomu. Ona je oko iza oka, uho iza uha i um iza uma. Dakle, da bi vidio,čarobnjaku nije neophodno da bude budan i otvorenih očiju. Viđenje, u svom najdubljem smislu, može se dogoditi u spavanju ili snu, jer vidjeti znači probuditi se prema univerzalnoj inteligenciji. Sve je potpuno jasno kada je svjedok potpuno prisutan.
Čarobnjakovo znanje je čisto znanje koje se ne oslanja na vanjske činjenice. To je voda života nadošla direktno s izvora. Bez obzira na to kakve se promjene dogodile svemiru,čarobnjakovo znanje ne može se promijeniti – scena dolazi i odlazi, ali promatrač je isti. Prije nego što sretnemo unutarnjeg čarobnjaka, ovisni smo o osjetilima i umu da bismo znali to što znamo. Naše znanje je naučeno. Pohranjeno je u sjećanje i svrstano prema našem interesu; prema tome, selektivno je. Čarobnjakovo znanje je njemu svojstveno. Jednom se Arthur na smrt preplašio kada je Merlin počeo naokolo trčati mašući poput luđaka velikim kuhinjskim nožem. “Što to radiš?” pitao je užasnuto dječak.
“Mislim”, odgovorio je Merlin. “Zar ti ne misliš na taj način?” “Ne”, rekao je Arthur.
Merlin se iznenada zaustavio. “Ah, onda sam pogriješio. Imao sam utisak da svi smrtnici koriste svoj um poput noža, režu i sjeckaju. Želio sam vidjeti kako to izgleda. Ako smijem reći, ono što vi smrtnici nazivate racionalnost prilično je nasilno.”
Čarobnjakov um je poput leće koja skuplja sve što vidi i propušta bez iskrivljenja. Prednost te vrste svjesnosti je da ona sjedinjuje, dok racionalnost razdvaja. Racionalan um traži nešto “izvan”, u svijetu objekata u vremenu i prostoru, dok čarobnjak na sve gleda kao na dio sebe. Umjesto onog “izvan” i onog “unutra”, postoji samo jedan jedinstveni tok. Zbog toga je Merlinu teško reći da li je on sanjao vilinog konjica ili je vilin konjic sanjao njega. Razlika je u odvajanju, a to čini um. Za čarobnjaka, oboje je jedno.

ŽlVJETI S POUKOM

Nije lako objasniti što znači svjedočiti. U uobičajenom budnom stanju svijesti svi mi vidimo objekte, ali svjedok vidi sv jetlo. On sebe vidi kao jedno žarište svjetla, a objekt kao drugo, sve u kontekstu velikog, promjenljivog područja ničeg drugog osim svjetla.
Svjetlo je metafora za viša stanja bivstvovanja. Kada netko ima iskustvo tik do smrti i nakon toga kaže: “Otišao sam u svjetlo”, pri tome govori o tananijem doživljaju sebe. Svjetlo može izgledati poput neba ili nekog drugog svijeta, ali naš uobičajeni svijet za čarobnjaka je takođe slika. I ona se projektira iz svijesti. “Svaka svjesnost je svjetlo”, rekao je Merlin, “svako svjetlo je svjesnost.” Granice kojima dijelimo nebo od zemlje, um od materije, stvarno od nestvarnog puki su dogovor. Budući smo načinili granice, možemo ih podjednako lako ukloniti. Pogledajte pažljivo ovu stranicu knjige. Doživljavajte ju kao objekt.Čvrsta je, bar u smislu da je načinjena od drvenih vlakana pretvorenih u papir. Ali i apstraktna je, u smislu da je načinjena od ideja. Je li stranica stvar od papira, stvar od ideja ili oboje?
Zapazite da na stranicu vrlo lako možete gledati s oba stajališta, ali ne u isto vrijeme! Drugim riječima, različite stvarnosti mogu postojati jedna pored druge, ali svaka predstavlja svoj nivo bivstvovanja. Na jednom nivou, riječ je samo o skupu točaka od tiskarske boje, a na drugoj ključ do ideje. Svako stanje bivstovanja, od najtananijeg i najnematerijalnijeg do najgrubljeg I najčvršćeg, ovisi o promatraču. Ako bismo željeli, mogli bismo pretvoriti čvrsti papir u ništavilo. Evo kako: stranica je načinjena od papira, papir je načinjen od molekula, molekule od atoma, atomi su kumulati energije na kvantnom nivou, a ti se kumulati energije sastoje od 99,99999 % praznog prostora. Budući da je udaljenost između jednog i drugog atoma prilično velika – proporcionalno veća nego udaljenost između
Zemlje i Sunca – možete ovu stranicu nazvati čvrstom jedino ako ste spremni da I prostor između nas i Sunca nazovete čvrstim. Ovaj doživljaj pretvaranja čvrstih objekata u ništavilo može se i preokrenuti. Počevši s “praznim prostorom” možete načiniti kumulat energije, atome, molekule i tako dalje sve dok ne stignete do objekta koji želite, što uključuje i vlastito tijelo. Ruka koja okreće ove stranice je oblak energije, a jedini način na koji možete doživjeti svoju ruku, odnosno način na koji ona doživljava stranicu, jeste putem čina svijesti. Drugi kumulati energije, poput ultraljubičastih zraka koji vas okružuju, prolaze potpuno nezapaženo. Dakle, dolazak i odlazak svijeta potpuno je ovisan o snazi opažanja. Stvoreni ste da biste bili vidovnjak i da bi nastao svijet koji vidite. Bez očiju, svijet bi bio nevidljiv. Na osnovu ovog razumijevanja možemo zakoračiti korak dalje. Sunce, koje je zvijezda, hrani sve na Zemlji. Hrana koju jedete nastala je iz zvjezdanog svjetla, a kad je pojedete stvarate tijelo koje dolazi iz istog izvora. Drugim riječima, kada jedete, radi se o činu kojim zvjezdana svjetlost prihvaća zvjezdanu svjetlost. Ovo svjetlo, iako se pojavljuje u mnogim oblicima, od plinovitih vrtloga i kvazara do pahuljastog zečjeg repa, samo je jedno. Izgleda kao da se nalazite na jednom mjestu, ali to je istina samo zato jer ste upravo sada zauzeti vrhunskim stvaralačkim činom pretvaranja svemira od svjetla u jedno žarište koje se naziva vašim umom i tijelom.
“Želio bih izvoditi čuda”, zamolio je Arthur jednog dana. “Ovaj svijet postoji zbogtebe”, odgovorio je Merlin. “Nije li to dovoljno veliko čudo?”
Ovakvo čarobno razmišljanje Čarobnjak dovodi do krajnosti. Ako je vid uzrok zbog kojeg je svijet vidljiv, pita on, tko ili što je stvoritelj vida? Tko je vidio oko prije nego što je oko vidjelo nešto drugo? Odgovor je svjesnost. Onaj vidovnjak koji se nalazi iza oka je svijest koja rađa naša čula tako da bi ona mogla roditi sve što oko nas postoji. Ne radi se o metafizičkoj misteriji. U majčinoj utrobi iz jedne stanice nastaje embrion bez osjetila; zatim se razvijaju ostale stanice koje se u određenim područjima nakupljaju i usmjeravaju na različite funkcije; na kraju ti kumulati postaju oči, uši, jezik, nos i tako dalje. Oko uopće ne izgleda kao uho, ali njihova različitost zavarava. Sva naša osjetila bila su sadržana u toj jednoj oplođenoj stanici u obliku kodiranih obavještenja. Informacija je samo svjesnost koja je sačuvana u nekom obliku – poput ove knjige. Kada ne biste znali što je knjiga, rekli biste da se radi o skupu znakova u nekoj čudnoj šifri, a zapravo se radi o kanalu kojim jedna svjesnost komunicira s drugom. Za Merlina je cijeli svijet bio način da govori sebi.
“Ako nešto zaboraviš”, savjetovao je Arthuru, “šuma će te podsjetiti.” “Zaboravio sampuno toga, a šuma me nije podsjetila”, protestirao je Arthur. “Nije istina”, odgovorio je Merlin, “Jedino na što možeš zaboraviti je tvoje jastvo, a ono se može naći pod svakim stablom.”
Zašto postoji svijet? Jer je naša velika svijest željela napisati šifru života i raširiti njene niti na stranicama vremena. Nije  čudno što čarobnjak ne umije reći gdje završava njegovo tijelo, a gdje počinje svijet. Sanjate li vi ovu knjigu, ili ona sanja vas?

 

Deepak Chopra